Savremeni ustavi garantuju slobodu misli pa tako i važeći Ustav Crne Gore jemči slobodu mišljenja i izražavanja, kao i slobodu da se govorom, pisanjem, slikom ili na drugi način traže, primaju i šire obaveštenja i ideje.
Medjutim, da li je ova ustavna garancija dovoljna da bi čovjek slobodano mislio? Oduvjek se u Crnoj Gori znalo (prećutno) šta se moglo reći, kada i pred kim, ali su zato misli uvijek mogle biti slobodne i nekažnjive. Tako je uvreženo misljenje da sloboda misli je potpuno nešto irelevantno. Uostalom, ko je mogao da prepozna sadržaj našeg uma, posebno ako umijemo da to prikrijemo lažnim osmjesima i kuliranjem? Pa ako ne može niko da sazna, kako nas može i ima pravo kažnjavati. Medjutim sa većom slobodom govora to se mijenja. Sve više se vidi ta sloboda misli, naravno pod pretpostavkom da čovjek govori ono što misli. Ako kažemo da danas imamo apsolutnu slobodu govora (makar na internetu, sa prividom anonimnosti), to bi trebalo da znači da je naša sloboda govora u praktičnom životu izjednačena sa slobodom misli. Imamo mogućnost, zapravo imamo pravo, da kažemo bilo šta, riječima onog američkog sudije, čak i ako je ta naša misao omražena, društvo bi trebalo da (is)poštuje njenu slobodu. Ako se zalažemo za slobodu misli onda bi čovjeku trebalo dati pravo da govori čak i tada kada samo želi da kaže svaku moguću glupost koja mu padne na pamet. Ako je tako, sloboda onda podrazumjeva da sve što mogu da pomislim mogu da kažem. Prije nekog vremena u Britaniji je uhapšeno nekoliko ljudi zato što su podržali nasilje na ulicama na svom blogu. Isti servisi koji nam omogućavaju slobodu govora, maltene nas mameći da podijelimo sve što mislimo sa svima koji žele da čuju, predstavljaju način ograničavanja istih tih sloboda. Šta se time dešava? Napravili smo društvo u kom se smatra prirodnim da podijelite svaku, čak i najnebitniju misao sa svima Fejsbuju ili drugoj društvenoj mreći, ali sa tom klauzulom da će vlasti to iskoristiti da špijuniraju i hapse svakog koga požele. Obzirom da ovo društvo ne želi da se odrekne tvitovanja o tome šta su pojeli, u kome se restoranu nalaze, šta su pomislili dok su išli u kupatilo, ostaje im samo da prestanu da misle sve ono što bi ih moglo dovesti u nepriliku (da ne bi kojim slučajem to rekli). Tako je naše društvo otišlo u potpuno drugu krajnost, dostiglo najviši nivo slobode govore, izjednačivši je sa slobodom misli, da bi zapravo shvatili da im se ništa dobro od toga nije desilo, d nijesu sretniji nego ranije i da su čak postali zarobljenici društvenih mreža, jer su tamo nešto što nijesu mogli u "običnom" životu.
Medjutim pred Bogom sloboda misli i izražavanja nije tako neograničena i neodgovorna. On nas upozorava da ćemo za svaku ispraznu riječ ispostaviti račun, da će nam prema našim riječima biti sudjeno, odnosno njima ćemo se opravdati. Ali i da ne smijemo biti licemjerni i lažljivi. U Hristu nema više da jedno mogu da mislim, drugo da govorim a treće da radim. To samo na površan pogled značin neslobodu, a vidjećemo da je to zapravo jedini put za slobodu misli.
Ko god se sprda sa nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge i njihovo dostojanstvo, nalazi se u granicama slobode i prava, ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. Nekoliko vjerskih karikatura potresa svijet! I samo produbila dosadašnje rasprave u svjetskim razmjerama i veliku dilemu: treba li ograničiti slobodu javnog izražavanja? Ako treba, onda to više neće biti sloboda; ako ne treba, onda su majstori uvrede u velikoj prednosti nad gnjevnim amaterima! Uz neuporedivu nadmoć medijske logističke podrške za svakog ko se odluči na skandal i uvrede koje mogu da podignu čitanost.
Ako razum zahtjeva potpunu slobodu svog manifestovanja – dakle izražavanja misli, ne treba zaboraviti da u svakom čovjeku postoji još jedna instanca: duh kao sjedište moralne svijesti! Postoje dvije dimenzije ljudske ličnosti, jedna duševna (um, emocije, volja) i druga - duhovna. Ova duhovna instanca je ne samo ravnopravna, nego nadmoćna i nadređena razumu, a njeno uobičajeno ime je lijepo i svakom razumljivo: vrlina!
Svaki čovjek (ne samo hrišćanin) doveden u sukob ova dva principa, bez dvoumljenja se rukovodi imerativom ličnog morala, a ne imerativom pravno regulisanog zahtjeva razuma za slobodom misli i govora. Sloboda riječi uključuje i pravo da se izrugujemo sa nečijim fizičkim izgledom ili hendikepom, ali hrićanin kao promjenjena ličnost to ipak nikada neće učiniti, ne zato što se plaši zakonskih sankcija (pretpostavimo da je sloboda riječi zaista apsolutna!), nego zato što njegov moralni um dobrovoljno ograničava razularenost razuma! Kad bi bilo dozvoljeno vršiti nuždu na javnom mjestu, samo bi se patološki egzibicionisti i kaprofagi tome obradovali i tim pravom se koristili! Čovjek koji posjeduje vrlinu duha, odbio to činiti čak i kad bi odbijanje bilo kažnjivo! Problem međuljudskih relacija, posebno socijalnih odnosa, osim prava nužno i uvijek uključuje i imperativ poštovanja.
Vrlina ne samo što nije u domenu pravne regulative, nego zapravo niti bi smjela tamo da se unese, niti može njome biti obuhvaćena. Na duhovnu vrlinu ne možeš biti prinuđen spoljnom prijetnjom, kao što otsustvo vrline ne može biti pravno nego samo moralno sankcionisano! U čovjeku postoje oba kapaciteta: razum i vrlina. Kvalitet razuma jeste sloboda! Kvalitet vrline jeste plemenitost!
Racionalno i slobodno biće još nije čovjek! Plaćeni ubica je visoko racionalan i maksimalno slobodan: ali je biće bez vrline! U situacijama u kojima se sloboda izražavanja misli, kao vrhovni princip razuma, sukobi sa plemenitošću duha, kao najvišim određenjem vrline, onaj koji je čovjek bez dvoumljenja daje prednost plemenitosti. Jer je njeno prisustvo zapravo faktor samoodređenja čovjeka; vrlina potvrđuje njegov sopstveni izbor da bude čovjek i da živi kao čovjek! Plemenit duh prihvata samo destilat najboljih misli; misao je vrijednosno neutralna: duh daje kvalitet. Misao nema vrlinu; duh je vrlina! Ko god se sprda sa
nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge, nalazi se u granicama slobode i prava ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. On je samo ružna karikatura ljudskog bića lišenog plemenitosti.
Bog nam je dao jednu skrivenu sferu za druge ljude – naš svijet misli. Ono što razmišljamo i mislimo u svom razumu je sakriveno od svih naših bližnjih. Jedina Osoba koja poznaje svaku našu misao jeste trojedini Bog. Biblija jasno govori da Bog dobro poznaje sve naše misli. U 5.Mojs.31:21 i Isaiji 66:18 Bog kaže za svoj narod: "Ja znam misli njihove..." Takođe nam je poznato kako je zapisano u Psalmu 139:2 - "Gospode, ti znaš pomisli moje izdaleka." Gospod poznaje ništavost ljudskih misli (Psalam 94:11). Čitajući Novi zavjet jasno vidimo da je Gospod Isus Duhom Svetim čitao misli drugih ljudi. Na više mesta je zapisano: "A Isus znajući pomisli njihove..." Naš svijet misli je nešto što Bog testira. Kada je vjernik zainteresovan samo za dobro svedočanstvo pred ljudima tada je on fokusiran samo na "dotjerivanje" svojih djela i riječi, jer to njegovi bližnji vide i ocjenjuju. On nije uznemiren ako gaji i pothranjuje loše misli, zato što to njegovi bližnji ne mogu da pročitaju. Postoji mnogo vjernika koji pred drugim ljudima imaju jako dobro svjedočanstvo, ali je njihov svijet misli izopačen. Sa druge strane, vjernik koji se boji Boga i koji živi pred Njegovim licem željeće da zarobljava svaku svoju misao na poslušnost Hristu. Ljudska pokvarenost i izopačenost se u velikoj mjeri izražava kroz zle misli.
Misli prethode rečima i delima. Ljudske misli potiču od stanja njihovog srca. Naše srce je po prirodi prevarno i opako (Jer.17:9) i kao takvo ono je idealan izvor zlih misli. Gospod Isus je rekao da iz ljudskog srca izlaze zle misli (Matej 15:19). Jedini način da čovek bude oslobođen od svojih zlih misli jeste da Bog izvadi iz njega kameno srce i da mu pokloni novo srce i nov duh (Jez.36:26). Božija volja je da svaki grešnik koji nije još došao Hristu ostavi svoje zle misli. Propast je i ludost živeti po svojim mislima (Jeremija 18:11,12) potouno nekontrolisano.
Izrailjski narod je bio suviše ubeđen u ispravnost svojih misli da bi mogao da prihvate Božije misli. Sa druge strane, Bog je pozivao preko Isaije da bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje (Isaija 55:7). Božiji putevi i misli su daleko, daleko iznad svih ljudskih puteva i misli. Zato je potrebno da ostavimo svoje misli i da tražimo Božije misli.
Ova vrlina se postiže "zarobljavanjem" negativnih misli. Pismo kaže: "Mi razaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga i zarobljavamo svaku misao da bude poslušna Hristu" (2. Korinćanima 10:5).
Ljudi, pa čak i hrišćani su vrlo skloni da imaju visoke misli o samima sebi. Te misli trebaju biti zarobljene na pokornost Hristu. U Rim.12:16 kaže: "Ne mislite o visokim stvarima, nego se držite niskih. Ne mislite za sebe da ste mudri." jer mislima smo odali slavu svojoj mudrosti, a ne Bogu koji nam je sve to dao. Ne treba da se zavaravamo da je naša prirodna inteligencija dovoljna da bismo poznavali Božije puteve. Naprotiv, ona je često prepreka ljudima da se ponize i da u poniznosti upoznavaju Boga i Njegove puteve. 1.Kor.8:2 kaže da ako neko misli da nešto zna, taj još ne zna ništa onako kako bi trebao da zna. Bog želi da odbacimo sve misli koje imaju potencijal da pothrane naš ponos, a đavo upravo to želi! "Ako ko misli na je nešto, a nije ništa, umom vara sebe." (Gal.6:3).
Na drugoj strani postoje takodje misli pouzdavanja u materijalne stvari koje treba zarobljavati. "Bogatstvo je bogatome jak grad i kao visok zid u njegovoj misli" (Priče 18:11). Bogat čovek ima veliko iskušenje da se pouzdaje u materijalna dobra koja posjeduje. Njemu je bogatstvo utočište, sigurnost i odbrana! To se odnosi i na misli pouzdavanja u duhovno bogastvo, stabilnost i dostignuće. 1.Kor.10:12 kaže: "Koji misli da stoji, neka se čuva da ne padne." Ko misli da je duhovno jak, neka se čuva da ne padne. Primjetio sam da kada umislimo da smo nešto postigli i da smo dovoljno jaki da samostalno imamo pobjedu nad nekim problemom ili grehom bez Božije blagodati, Bog kao dan nam dozvoli da baš u tome prvom sljedecom prilikom padnemo? Pošto takva misao nije bila zarobljena na poslušnost Hristu, Bog vam je pokazao da bez Njega ne možete imati pobedu!
Mnogi hrišćani imaju neku lažnu sigurnost spasenja iako njihova (intelektualna) vjera u Isusa Hrista nikada nije rezultirala promenom njihovog života i karaktera. Jakov 1:26 kaže: "Ako koji od vas misli da vjeruje, a ne zauzdava svoj jezik, nego vara srce svoje, njegova vjera je uzalud."
to je krucijalan stih koji razobličava laž o slobodi govora, jer ti možeš da misliš da vjeruješ, ali ako tvoj jezik nije kontrolisan Duhom Svetim, nego samo govoriš ono što ti prvo dođe na um, po ovom stihu tvoja vera je uzalud, sve zbog zle misli koju nisi zarobio na poslušnost Hristu.
Posebno je važno zarobljavati negativne misli pune prezira i osude prema bližnjih. U Jevandjeljima ima ona poznata priča o Fariseju koji se u svojim mislima hvalio Bogu što nije kao onaj carinik koji se kajao. On se nije molio glasno, jer ma kako licemjeran bio ni najveći farisej onog vremena ne bi se baš glasno hvalio pred Bogom što je bolji od drugih. Osećao se superiorno u odnosu na drugi vjernike. hrist je rekao da Bog još izdaleka prepoznaje ovake ohole ljude i protivi im se. Ohole misli su znači direktna objava rata Bogu. Takve misli trebaju biti zarobljene Božijom blagodaću na poslušnost Hristu.
Apostol Pavle je pisao Filipljanima o čemu treba da misle: o tome što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lepo i na dobrom glasu!
Na kraju možda bi mogli reći da se ugrožavanje slobode misli sastoji baš u uvećanoj (nekontrolisanoj)slobodi govora, koja nam onemogućava da od buke gluposti, pronađemo neku mudru, a često tihu, misao. Možda je svo ovo savremeno umnožavanje broja knjiga, kolumni, blogova, analitičara, stručnjaka, savjetnika, voditelja više štetna nego korisna stvar za slobodu ličnosti. Kako kažu neki savremeni socijolozi da je sve ovo jedna velika zaglušujuća bijela buka (white noise – izraz koji označava zvuk šuštanja ekrana kada na njemu nema programa).
Sve ovo donekle stoji, ali nije razlog za očajanje, nama ovim nikakva sloboda nije ugrožena, možda samo predstavlja smetnju u traganju za pravim mislima, smetnju koju će pravi ljudi umjeti da savladaju.
Ali mi tu slobodu treba da ostvarimo iznutra u sebi, uz pomoć Duha Hristovog, i nikakvi nam zakoni i država to neće uraditi umjesto nas. Ta borba je neprestana, ona se dešava na svojevrsnom bojnom polju uma. Mi moramo da prepoznamo te zle i negativne misli i da im se odmah suprostavimo. Pisao sam o tome, da su te zle misli kao medvdica. Tok je još mladunče, dobar krotitelj ih može "zarobiti", odnosno izdresirati i ovladati sa njima. Pa može izadji na javno mjesto i pokazati čudo kako medvedica umije da igra uz harmoniku. Ali čik se usudi da krotiš odraslu divlju medvedicu. Rastrgnućete svojim zubima i šapama! Tako biva sa svima koji ne krote svoje negativne misli, još dok su u nastajanju. Puštaju ih da budu "slobodne". E Takvi "slobodoumni" ljudi završavaju kod psihologa i psihijatara, jer ne mogu da se nose sa prisilnim mislima. Postaju njihovi zarobljenici, bolesne duše, rastgnuti od misli sa kojima se nijesu na vrijeme pozabavili.
Ali ljudi koji se pokoravaju Hristu u duhu, koji se odlučuju da imaju Božije misli, pune vjere, nade i nadahnuća. Koji se svjesno odlučuju da kažu ne negativizmu, koji opraštaju, koji se ispunjavaju duhom krotkosti, radosti i ljubavi i misle samo na ono što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lijepo i na dobrom glasu, ti su iskusili slobodu misli. Jer samo u Hristu, razumjevši šta je učinio za nas i koja je naša perspektiva i silna nada, mi zaista smo slobodni da mislimo pozitivno.
Medjutim, da li je ova ustavna garancija dovoljna da bi čovjek slobodano mislio? Oduvjek se u Crnoj Gori znalo (prećutno) šta se moglo reći, kada i pred kim, ali su zato misli uvijek mogle biti slobodne i nekažnjive. Tako je uvreženo misljenje da sloboda misli je potpuno nešto irelevantno. Uostalom, ko je mogao da prepozna sadržaj našeg uma, posebno ako umijemo da to prikrijemo lažnim osmjesima i kuliranjem? Pa ako ne može niko da sazna, kako nas može i ima pravo kažnjavati. Medjutim sa većom slobodom govora to se mijenja. Sve više se vidi ta sloboda misli, naravno pod pretpostavkom da čovjek govori ono što misli. Ako kažemo da danas imamo apsolutnu slobodu govora (makar na internetu, sa prividom anonimnosti), to bi trebalo da znači da je naša sloboda govora u praktičnom životu izjednačena sa slobodom misli. Imamo mogućnost, zapravo imamo pravo, da kažemo bilo šta, riječima onog američkog sudije, čak i ako je ta naša misao omražena, društvo bi trebalo da (is)poštuje njenu slobodu. Ako se zalažemo za slobodu misli onda bi čovjeku trebalo dati pravo da govori čak i tada kada samo želi da kaže svaku moguću glupost koja mu padne na pamet. Ako je tako, sloboda onda podrazumjeva da sve što mogu da pomislim mogu da kažem. Prije nekog vremena u Britaniji je uhapšeno nekoliko ljudi zato što su podržali nasilje na ulicama na svom blogu. Isti servisi koji nam omogućavaju slobodu govora, maltene nas mameći da podijelimo sve što mislimo sa svima koji žele da čuju, predstavljaju način ograničavanja istih tih sloboda. Šta se time dešava? Napravili smo društvo u kom se smatra prirodnim da podijelite svaku, čak i najnebitniju misao sa svima Fejsbuju ili drugoj društvenoj mreći, ali sa tom klauzulom da će vlasti to iskoristiti da špijuniraju i hapse svakog koga požele. Obzirom da ovo društvo ne želi da se odrekne tvitovanja o tome šta su pojeli, u kome se restoranu nalaze, šta su pomislili dok su išli u kupatilo, ostaje im samo da prestanu da misle sve ono što bi ih moglo dovesti u nepriliku (da ne bi kojim slučajem to rekli). Tako je naše društvo otišlo u potpuno drugu krajnost, dostiglo najviši nivo slobode govore, izjednačivši je sa slobodom misli, da bi zapravo shvatili da im se ništa dobro od toga nije desilo, d nijesu sretniji nego ranije i da su čak postali zarobljenici društvenih mreža, jer su tamo nešto što nijesu mogli u "običnom" životu.
Medjutim pred Bogom sloboda misli i izražavanja nije tako neograničena i neodgovorna. On nas upozorava da ćemo za svaku ispraznu riječ ispostaviti račun, da će nam prema našim riječima biti sudjeno, odnosno njima ćemo se opravdati. Ali i da ne smijemo biti licemjerni i lažljivi. U Hristu nema više da jedno mogu da mislim, drugo da govorim a treće da radim. To samo na površan pogled značin neslobodu, a vidjećemo da je to zapravo jedini put za slobodu misli.
Ko god se sprda sa nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge i njihovo dostojanstvo, nalazi se u granicama slobode i prava, ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. Nekoliko vjerskih karikatura potresa svijet! I samo produbila dosadašnje rasprave u svjetskim razmjerama i veliku dilemu: treba li ograničiti slobodu javnog izražavanja? Ako treba, onda to više neće biti sloboda; ako ne treba, onda su majstori uvrede u velikoj prednosti nad gnjevnim amaterima! Uz neuporedivu nadmoć medijske logističke podrške za svakog ko se odluči na skandal i uvrede koje mogu da podignu čitanost.
Ako razum zahtjeva potpunu slobodu svog manifestovanja – dakle izražavanja misli, ne treba zaboraviti da u svakom čovjeku postoji još jedna instanca: duh kao sjedište moralne svijesti! Postoje dvije dimenzije ljudske ličnosti, jedna duševna (um, emocije, volja) i druga - duhovna. Ova duhovna instanca je ne samo ravnopravna, nego nadmoćna i nadređena razumu, a njeno uobičajeno ime je lijepo i svakom razumljivo: vrlina!
Svaki čovjek (ne samo hrišćanin) doveden u sukob ova dva principa, bez dvoumljenja se rukovodi imerativom ličnog morala, a ne imerativom pravno regulisanog zahtjeva razuma za slobodom misli i govora. Sloboda riječi uključuje i pravo da se izrugujemo sa nečijim fizičkim izgledom ili hendikepom, ali hrićanin kao promjenjena ličnost to ipak nikada neće učiniti, ne zato što se plaši zakonskih sankcija (pretpostavimo da je sloboda riječi zaista apsolutna!), nego zato što njegov moralni um dobrovoljno ograničava razularenost razuma! Kad bi bilo dozvoljeno vršiti nuždu na javnom mjestu, samo bi se patološki egzibicionisti i kaprofagi tome obradovali i tim pravom se koristili! Čovjek koji posjeduje vrlinu duha, odbio to činiti čak i kad bi odbijanje bilo kažnjivo! Problem međuljudskih relacija, posebno socijalnih odnosa, osim prava nužno i uvijek uključuje i imperativ poštovanja.
Vrlina ne samo što nije u domenu pravne regulative, nego zapravo niti bi smjela tamo da se unese, niti može njome biti obuhvaćena. Na duhovnu vrlinu ne možeš biti prinuđen spoljnom prijetnjom, kao što otsustvo vrline ne može biti pravno nego samo moralno sankcionisano! U čovjeku postoje oba kapaciteta: razum i vrlina. Kvalitet razuma jeste sloboda! Kvalitet vrline jeste plemenitost!
Racionalno i slobodno biće još nije čovjek! Plaćeni ubica je visoko racionalan i maksimalno slobodan: ali je biće bez vrline! U situacijama u kojima se sloboda izražavanja misli, kao vrhovni princip razuma, sukobi sa plemenitošću duha, kao najvišim određenjem vrline, onaj koji je čovjek bez dvoumljenja daje prednost plemenitosti. Jer je njeno prisustvo zapravo faktor samoodređenja čovjeka; vrlina potvrđuje njegov sopstveni izbor da bude čovjek i da živi kao čovjek! Plemenit duh prihvata samo destilat najboljih misli; misao je vrijednosno neutralna: duh daje kvalitet. Misao nema vrlinu; duh je vrlina! Ko god se sprda sa
nečim što je za drugog sveto, ili ko ponižava i vrijeđa druge, nalazi se u granicama slobode i prava ali je ostao izvan granica vrline i plemenitosti. On je samo ružna karikatura ljudskog bića lišenog plemenitosti.
Bog nam je dao jednu skrivenu sferu za druge ljude – naš svijet misli. Ono što razmišljamo i mislimo u svom razumu je sakriveno od svih naših bližnjih. Jedina Osoba koja poznaje svaku našu misao jeste trojedini Bog. Biblija jasno govori da Bog dobro poznaje sve naše misli. U 5.Mojs.31:21 i Isaiji 66:18 Bog kaže za svoj narod: "Ja znam misli njihove..." Takođe nam je poznato kako je zapisano u Psalmu 139:2 - "Gospode, ti znaš pomisli moje izdaleka." Gospod poznaje ništavost ljudskih misli (Psalam 94:11). Čitajući Novi zavjet jasno vidimo da je Gospod Isus Duhom Svetim čitao misli drugih ljudi. Na više mesta je zapisano: "A Isus znajući pomisli njihove..." Naš svijet misli je nešto što Bog testira. Kada je vjernik zainteresovan samo za dobro svedočanstvo pred ljudima tada je on fokusiran samo na "dotjerivanje" svojih djela i riječi, jer to njegovi bližnji vide i ocjenjuju. On nije uznemiren ako gaji i pothranjuje loše misli, zato što to njegovi bližnji ne mogu da pročitaju. Postoji mnogo vjernika koji pred drugim ljudima imaju jako dobro svjedočanstvo, ali je njihov svijet misli izopačen. Sa druge strane, vjernik koji se boji Boga i koji živi pred Njegovim licem željeće da zarobljava svaku svoju misao na poslušnost Hristu. Ljudska pokvarenost i izopačenost se u velikoj mjeri izražava kroz zle misli.
Misli prethode rečima i delima. Ljudske misli potiču od stanja njihovog srca. Naše srce je po prirodi prevarno i opako (Jer.17:9) i kao takvo ono je idealan izvor zlih misli. Gospod Isus je rekao da iz ljudskog srca izlaze zle misli (Matej 15:19). Jedini način da čovek bude oslobođen od svojih zlih misli jeste da Bog izvadi iz njega kameno srce i da mu pokloni novo srce i nov duh (Jez.36:26). Božija volja je da svaki grešnik koji nije još došao Hristu ostavi svoje zle misli. Propast je i ludost živeti po svojim mislima (Jeremija 18:11,12) potouno nekontrolisano.
Izrailjski narod je bio suviše ubeđen u ispravnost svojih misli da bi mogao da prihvate Božije misli. Sa druge strane, Bog je pozivao preko Isaije da bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje (Isaija 55:7). Božiji putevi i misli su daleko, daleko iznad svih ljudskih puteva i misli. Zato je potrebno da ostavimo svoje misli i da tražimo Božije misli.
Ova vrlina se postiže "zarobljavanjem" negativnih misli. Pismo kaže: "Mi razaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga i zarobljavamo svaku misao da bude poslušna Hristu" (2. Korinćanima 10:5).
Ljudi, pa čak i hrišćani su vrlo skloni da imaju visoke misli o samima sebi. Te misli trebaju biti zarobljene na pokornost Hristu. U Rim.12:16 kaže: "Ne mislite o visokim stvarima, nego se držite niskih. Ne mislite za sebe da ste mudri." jer mislima smo odali slavu svojoj mudrosti, a ne Bogu koji nam je sve to dao. Ne treba da se zavaravamo da je naša prirodna inteligencija dovoljna da bismo poznavali Božije puteve. Naprotiv, ona je često prepreka ljudima da se ponize i da u poniznosti upoznavaju Boga i Njegove puteve. 1.Kor.8:2 kaže da ako neko misli da nešto zna, taj još ne zna ništa onako kako bi trebao da zna. Bog želi da odbacimo sve misli koje imaju potencijal da pothrane naš ponos, a đavo upravo to želi! "Ako ko misli na je nešto, a nije ništa, umom vara sebe." (Gal.6:3).
Na drugoj strani postoje takodje misli pouzdavanja u materijalne stvari koje treba zarobljavati. "Bogatstvo je bogatome jak grad i kao visok zid u njegovoj misli" (Priče 18:11). Bogat čovek ima veliko iskušenje da se pouzdaje u materijalna dobra koja posjeduje. Njemu je bogatstvo utočište, sigurnost i odbrana! To se odnosi i na misli pouzdavanja u duhovno bogastvo, stabilnost i dostignuće. 1.Kor.10:12 kaže: "Koji misli da stoji, neka se čuva da ne padne." Ko misli da je duhovno jak, neka se čuva da ne padne. Primjetio sam da kada umislimo da smo nešto postigli i da smo dovoljno jaki da samostalno imamo pobjedu nad nekim problemom ili grehom bez Božije blagodati, Bog kao dan nam dozvoli da baš u tome prvom sljedecom prilikom padnemo? Pošto takva misao nije bila zarobljena na poslušnost Hristu, Bog vam je pokazao da bez Njega ne možete imati pobedu!
Mnogi hrišćani imaju neku lažnu sigurnost spasenja iako njihova (intelektualna) vjera u Isusa Hrista nikada nije rezultirala promenom njihovog života i karaktera. Jakov 1:26 kaže: "Ako koji od vas misli da vjeruje, a ne zauzdava svoj jezik, nego vara srce svoje, njegova vjera je uzalud."
to je krucijalan stih koji razobličava laž o slobodi govora, jer ti možeš da misliš da vjeruješ, ali ako tvoj jezik nije kontrolisan Duhom Svetim, nego samo govoriš ono što ti prvo dođe na um, po ovom stihu tvoja vera je uzalud, sve zbog zle misli koju nisi zarobio na poslušnost Hristu.
Posebno je važno zarobljavati negativne misli pune prezira i osude prema bližnjih. U Jevandjeljima ima ona poznata priča o Fariseju koji se u svojim mislima hvalio Bogu što nije kao onaj carinik koji se kajao. On se nije molio glasno, jer ma kako licemjeran bio ni najveći farisej onog vremena ne bi se baš glasno hvalio pred Bogom što je bolji od drugih. Osećao se superiorno u odnosu na drugi vjernike. hrist je rekao da Bog još izdaleka prepoznaje ovake ohole ljude i protivi im se. Ohole misli su znači direktna objava rata Bogu. Takve misli trebaju biti zarobljene Božijom blagodaću na poslušnost Hristu.
Apostol Pavle je pisao Filipljanima o čemu treba da misle: o tome što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lepo i na dobrom glasu!
Na kraju možda bi mogli reći da se ugrožavanje slobode misli sastoji baš u uvećanoj (nekontrolisanoj)slobodi govora, koja nam onemogućava da od buke gluposti, pronađemo neku mudru, a često tihu, misao. Možda je svo ovo savremeno umnožavanje broja knjiga, kolumni, blogova, analitičara, stručnjaka, savjetnika, voditelja više štetna nego korisna stvar za slobodu ličnosti. Kako kažu neki savremeni socijolozi da je sve ovo jedna velika zaglušujuća bijela buka (white noise – izraz koji označava zvuk šuštanja ekrana kada na njemu nema programa).
Sve ovo donekle stoji, ali nije razlog za očajanje, nama ovim nikakva sloboda nije ugrožena, možda samo predstavlja smetnju u traganju za pravim mislima, smetnju koju će pravi ljudi umjeti da savladaju.
Ali mi tu slobodu treba da ostvarimo iznutra u sebi, uz pomoć Duha Hristovog, i nikakvi nam zakoni i država to neće uraditi umjesto nas. Ta borba je neprestana, ona se dešava na svojevrsnom bojnom polju uma. Mi moramo da prepoznamo te zle i negativne misli i da im se odmah suprostavimo. Pisao sam o tome, da su te zle misli kao medvdica. Tok je još mladunče, dobar krotitelj ih može "zarobiti", odnosno izdresirati i ovladati sa njima. Pa može izadji na javno mjesto i pokazati čudo kako medvedica umije da igra uz harmoniku. Ali čik se usudi da krotiš odraslu divlju medvedicu. Rastrgnućete svojim zubima i šapama! Tako biva sa svima koji ne krote svoje negativne misli, još dok su u nastajanju. Puštaju ih da budu "slobodne". E Takvi "slobodoumni" ljudi završavaju kod psihologa i psihijatara, jer ne mogu da se nose sa prisilnim mislima. Postaju njihovi zarobljenici, bolesne duše, rastgnuti od misli sa kojima se nijesu na vrijeme pozabavili.
Ali ljudi koji se pokoravaju Hristu u duhu, koji se odlučuju da imaju Božije misli, pune vjere, nade i nadahnuća. Koji se svjesno odlučuju da kažu ne negativizmu, koji opraštaju, koji se ispunjavaju duhom krotkosti, radosti i ljubavi i misle samo na ono što je istinito, pošteno, pravedno, čisto, plemenito, lijepo i na dobrom glasu, ti su iskusili slobodu misli. Jer samo u Hristu, razumjevši šta je učinio za nas i koja je naša perspektiva i silna nada, mi zaista smo slobodni da mislimo pozitivno.
Коментари
Постави коментар