петак, 08. март 2013.

SLOBODA I VASELJENSKA CRKVA

Crkva je po svojoj prirodi vaseljenska, ona je jedna i jedinstvena realnost. Njeno vaseljenstvo je suštinsko odredjene, ali ipak se različito razumije. Često je razumiju na osnovu geografskih ili etnografskih elemenata, kao organizaciju koja bi trebala da bude rasprostranjena po čitavoj planeti i da ima neko spoljašnje organizaciono jedinstvo. To je vrlo pojednostavljeno "horizontalno" shvatanje vaseljenskog. Vaseljenstvo se mora razumijeti mnogo dublje, kao kvalitet svake eparhije i pomjesne crkve a ne samo njen kvantitet i koliku površinu teritorije obuhvata. U tom smislu vaseljenska crkva ne zahtjeva neko spoljašnje organizaciono jedinstvo i rasprostranjenost po cijeloj planeti, već prije svega nenju unutrašnju dimenziju i kvalitet vaseljenskog.
Ipak ne mislim da je dobro što se hrišćanstvo sve više i više dijeli i rasparčava na pomjesne crkve i denominacije. Naprotiv smatram to posebno tragičnim, pogubnim i griješnim. To realizovano neprijateljstvo koje se ispoljava izmedju pojedinih denominacija, je najveće zlo i tragedija hrišćansta.
Ali i naglašavam, da se ne radi i vaseljesnkoj Crkvi i Carstvu nebeskom, jer je nemoguće da se Ono dijeli i bori unutar sebe. To je nespojivo. Ova podjela unutar hrišćanstva se dešava kao što kaže Berdjajev u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu se "crkva" dijeli. Carstvo božije može biti samo jedinstveno i to u svu vječnost. Ipak u ovom vidljivom svijetu nema spoljašnjeg jedinstva Crkve, njen vaseljenski karakter još nije u potpunosti ispoljen.
Zato bolno pitanje ujedinjenja crkvi ne treba postavljati na površnoj i vidljivoj dimenziji aktuelizovane Crkve. Takvo organizaciono ujedinjenje kao zahtjev vjerovatno i ne treba postavljati za istinsko ujedinjenje Crkve. Jer istinski ekumenizam podrazumijeva sabornost koja se temelji na slobodi i ne ugrožava ničiji identitet. Samo takav ekumenizaam može biti cilj jer prozilazi iz one prvosvešteničke Hristove molitvu Ocu „da svi jedno budu, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svet povjerovao da si me ti poslao" (Jn. 17, 21). Ova dobra želja i molitva treba da postane naša stvarnost. A da bi se to ostvarilo mi imamo ozbiljne Hristove riječi poslanja, upućene apostolima: „Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas" (Jn. 20, 21), uz jasno i nedvosmisleno određenje tog poslanja: „Idite i naučite SVE narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha..." (Mt. 28, 19). Znači, sabornost, ona suštinska Hristova, ne osporava nikome identitet, nego sve pokreće dalje od određenja na osnovu nacionalnog porijekla i pripadnosti, o čemu sam više govorio u prethodnom poglavlju u naciji.
Medjutim ekumenizam kako se danas predstavlja u svijetu postaje uopštavanje svega. Taj promašaj moramo prepoznavati i otklanjati od sebe i iz naših životnih stavova i odnosa, ne pristajući na bezlično
uopštavanje. Ekumenizam koji se smatra kao nešto statično što ima odredjenu strukturu i poredak gubi smisao potrebe za bogočovječansko sadejstvo u ispunjavanju Božije volje jer On „želi da se svi
ljudi spasu i dođu do poznanja istine" (1. Tim. 2,4), ali nikad ne nameće svoju odluku slobodi da svaki čovjek izabere svoju vjeroispovjest. Crkva zato treba da je živa životna zajednica ljubavi koja podrazumeva stvaralačku slobodu i stalno napredovanje u nesebičnom sebedavanju, „dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i poznanja Sina Božijeg, do savršenog čovjeka po mjeri rasta visine Hristove" (Ef. 4, 13). Tada kada gledamo šta je na korist sviju onda ćemo sazrijevati u našoj od Boga datoj slobodi bez koje nema vjere, ali ni suštinske sabornosti. Jer samo onda kad smo sigurni u ljubav Božiju prema svima, i sami možemo bezuslovno i bezrezervno da volimo, ne ucjenjujući nikoga ni na šta. Zapravo, ostvarenje svake pojedine individue je bitan preduslov našeg zajedništva u životu Crkve, gdje grupisanje i separatisanje istomišljenika nije primarni cilj ni krajnji domet zajedništva. A zajedništvo u skupštini Božijoj u sebi nosi pečat stalne odgovornosti za drugoga, a ne privilegiju pripadnosti, što isključuje dvoličnost pred drugima. Nažalost, moramo reći da postoji veliki nedostatak odgovornosti vjerujućeg čoveka - hrišćanina prema onome koji ne vjeruje ili drugačije vjeruje. To tragično potvrđuju svi sukobi i podjele ne samo između različitih vjerovanja, nego unutar samog hrišćanstva i čak šta više unutar pravoslavnog svijeta čega smo mi u Crnoj Gori više nego svjesni. Za mnoge posvećene hrišćane je veliki izazov tudja sloboda savjesti i vjeroispovjesti. Strpljivo snositi tudju nevjeru ili konfesiju iz dubokog poštovanja svačije ličnosti i slobode je možda i najveće iskujenje za istinske goruće hrišćane. Kako da odgovore na Hristov poziv da dijele svoju vjeru sa drugima, ali da ne naruše njihov integritet i počnu da čine ili navedu na činjenje "onog što misle da je dobro za drugog bez njegove saglasnosti i slobodne volje" u praksi je vrlo delikatno?
U vjeri nije dobro ni uopštavati „krivicu" etiketirati i činiti je kolektivnom, niti pak progoniti te „krivovjerce" i "sektaše" koji imaju nešto drugačije vjeroispovjedanje od naših. Nego je potreban dobronamerni preobražaj svih i svega i svagda. Potrebno je zato rasti u strpljenju i razumijevanju tudjih različitosti u Hristu, kao "slabosti slabih", jer kako kaže pismo: Šta je tebi do tudjega sluge, ako pada Gospodu i sebi pada?
Pravoslavni svijet nikad ne odstupa od svog ubijeđenja da je Pravoslavna Crkva Una sancta, zbog svoje vjere u to da je Crkva istorijska realnost, i u to, da pravoslavci ne mogu otići izvan granica Predanja... Ali savremeno duhovno iskustvo i paksa u vascijlom hrišćanskom svijetu lišava to ubeđenje svakog trijumfalizma, da ne kažem nešto teže... Una sancta nije statički zatvorena u određeno veroispovedanje koje iziskuje „obraćanje" u njega... To jedinstvo vaseljesne crkve ne može biti uspostavljeno ili ispunjeno drugačije nego putem susreta onih koji dijele istu vjeru u Trojednoga Boga i koji su kršteni u Njegovo ime.
Samo onda kad smo utemeljeni u ovakvoj vjeri mi smo spremni da odgovorno svjedočimo istinu i puno Jevandjelje, uvažavajući bogodarovanu slobodu svakoga čoveka, kao i njegov stav, porijeklo i pripadnost.
Crkvena sabornost podrazumeva bogočovečansku i nebozemnu svecjelosnost, a ne samo istorijsku i organizacionu. To je sabor Boga Oca i Sina i Svetoga Duha sa ljudima, tu se vrijeme i vječnost prožimaju u vječno sada, tako da prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano sapostoje. U Crkvi vaseljenskoj nije sve samo ono što je bilo, već i šta je sada i šta će biti. Kao što je Hrist onaj što je bio, koji jeste i koji ima doći. To je pravilan fokus i vjera koja pokreće na djelanje, a ne zatvaranje u crkvene zidine i uskodogmatske aršine, jer se pripadnost crkvi ne doživljava kao privilegija odabranih nego kao podvig ispravnog odazivanja Božijem pozivu za zajedništvo u ljubavi u Hristu. Ova, ličnosno – saborna dinamika vaseljesne crkve zasniva se na Ličnosti Bogočovjeka Hrista i ostvaruje u živoj i životnoj crkvenoj zajednici. Zbog toga Crkva Hristova nije neka organizacija i institucija koja treba samo da ispuni uslove predvidjene Zakonom o vjerskim zajednicama, to je novi život u Hristu i sa Hristom... I nikad nije bila kao neka ustanova, koja robuje nekim formalnostima, pravilima, ustavima i strukturama, jer je Crkva prije svega duhovna realnost koja izražava život i misiju Hristovu.
Ovde treba jasno istaći neospornu činjenicu da je Hristos spasitelj sveta, a ne osnivač jedne u nizu mnogih religija, što našoj crkvenosti daje pravi smisao. Zapravo, insistiranje na izdizanju iznad moralno-juridičkih i institucionalnih stavova treba da bude afirmativno i kreativno. To nije negacija crkvenog reda i poretka, nego je isticanje ljubavi Božije iznad svih naših nedostataka.
Ako postupamo drugačije, nije ispunjeno osnovno pravilo sabranja U IME HRISTOVO – bogoljubivo čovekoljublje. Sve se svodi na traženje razloga više za razdvajanje, tako da više nije važno da li je to neki interes određene grupe, ili stav nekoga koji su drugi prihvatili, jer razlog je odvajanje od drugoga i zatvaranje u sebe, što ipak nikako ne može biti stvarno dobro. Svi tragični raskoli i necrkvene podjele ovo dramatično potvrđuju, i što je najgore pokreću
nove sukobe i podjele. Tako smo sve dalji jedni drugima i svi zajedno daleko od spasonosne ljubavi Božije. Svako vidi samo sebe i svi selektivno
uzimamo iz prošlosti samo ono što potvrđuje njihov stav, suprostavljajući se čak i neumjesno i neprimjereno svemu što nije u skladu sa našim mišljenjem, bez imalo uvažavanja prema drugom i drugačijem.
Ekumenizam treba shvatati kao sabornost koja kvalitativno i kvantitativno nadilazi porive zagovaranog jedinstva u vjeri, jer sabornost podrazumeva već ostvarivo i uvek iznova ostvarivano
jedinstvo i zajedništvo mnogih, koji to hoće, kada se nikome ništa ne nameće, ništa se ne iznuđuje na silu i niko nikoga ne obmanjuje praznim obećanjima, sve je podložno provjeri i slobodi savjesti. Otuda je neprirodan i nepotreban strah onih koji misle da eventualni dijalog pravoslavnih sa nepravoslavnim hrišćanima i pripadnicima drugih vjera može ugroziti njihovu crkvenost. Ako tako neko misli onda on ima problem jer je njegova vjera nepostojana. To nije vjera nego je riječ o nesigurnosti i razdeljenoj duši koja potiskuje dobronamernost i pokreće strahove od gubitka, lišavanja i nestajanja. A to vodi sektaškom duhu, koji se zatvara u svoju prošlost, tradiciju i kulturu, ne dostignuvši do visina Hristove vjere. Vjera je
tako potisnuta, zaklonjena običajima, navikama i potrebama jedne grupe i smještena u oblast povremenog praktikovanja. Radi se o utamničenju vjere u uske okvire jednog mjesta i jednog vremena, zapravo tako sami sebi sužavamo životni prostor i stvaralačku slobodu. A sve zbog samovolje i isključivosti koja nije motivisana ljubavlju, već običnim inatom.
Prava hrišćanska ljubav i vjera podrazumeva slobodu, a ne nasilje ili iznudu, ili socijalno-političkim rječnikom
rečeno, osvajačke, imperijalističke ili teokratske ambicije crkve. Tu nema mjesta, a ni potrebe, ni za popuštanje po svaku cijenu, ni za prisiljavanje bilo koga, a najmanje ima razloga za inat i sukob zbog različitosti. Kada razumemo da iza crkvene ograde nije pustinja nego svijet, koji je takođe Božija tvorevina, onda smo slobodni od svakog pritiska iznutra, od nas samih, i ne pokoravamo se konfesionalnom fanatizmu. Nije naše da brzopleto sudimo unapred, naše je da strpljivo svjedočimo, sijemo dobro sjeme, a žetva je Gospodnja.
Najneobičnije je to što crkvene vlasti ne uviđaju potrebu da sve medjusobne kritike izdignu iznad ideološkog sukoba i stave ih u saborni kontekst
jedinstva i zajedničenja u ljubavi, dozvoljavajući da se zavedu za svojim strahovima od gubitka identiteta (nacionalnog, kulturnog, jezičkog i sl) što u daljem toku dovodi do nerazlikovanja toga kad se i kako „čuva" svoj identitet, a kad i kako se drugome
ugrožava njegova sloboda. Prosto, svako vidi samo sebe, i onda je ideja vaseljsnkog jedinstva nešto što se proglašava za jeres, pri čemu se zaboravlja da
je suština crkvene sabornosti jedinstvo svih, a ne starozavjetne odvojenosti „svetog ostatka" od „grešne većine". Taj juridičko-moralistički pristup nas udaljava od životne stvarnosti i uvodi u stanje idealisanja o nemogućem.
To je samozaljubljenost i samodivljenje kojima se sebičnošću obesmišljava svaka dobrodjelatnost. Riječ je o nespremnosti na živo i životno zajedništvo, zapravo to je samovoljno negiranje zajednice sopstvenom samodovoljnošću i nezainteresovanošću za sve što se događa oko nas. Svako je sebično zainteresovan samo za sebe i svoje potrebe, kao po onoj Kainovoj "Zar sam ja čuvar brata svojega?". Ravnodušnost prema ovosvjetskim događajima, a sve u nameri da „sačuvamo unutrašnji mir" nikako nije dobra za napredovanje u vjeri. Na taj način se odvajamo od bogočovečanske punoće i realnog sagledavanja života, podajemo se mašti i ništa nas ne interesuje osim sami sebe. Olako se predajemo idejama
samostalnosti, autokefalnosti, nezavisnosti, etničke, konfesionalne i ideološke odvojenosti od svih, a sve u nekom neprestanom strahu od "sablazni" drugačije vjeroispovjesti.
Ipak život ide svojim tokom, jer Bog je na djelu, razne interkonfesionalne organizacije, kongresi, sastanci, različiti međunarodni skupovi predstavljaju simptome te svuda prisutne volje za zbliženjem i ujedinjenjem. To je počelo nakon krvavog razdora izazvanog drugim svjetskim ratom. Ali svijet još uvijek potresaju nacionalne strasti i podjele. Grijeh i bolest nacionalizma još uvek izopačuju hrišćanske vjeroispovesti. Ali nikad do sada nije postojala takva čežnja za jedinstvom, i želja za prevazilaženjem partikularizma i odvojenosti. Ova svjetska tendencija se primećuje i u životu hrišćanskih crkava. Hrišćanski Istok izlazi iz stanja vjekovne zatvorenosti a Hrišćanski Zapad kao da prestaje sebe da smatra eksluzivnim nosiocem istine. Mnogo se piše i govori o zbliženju razdvojenih delova Hrišćanskog sveta, o saradnji i dijalogu Crkava. Počinje se jasno uviđati da je razjedinjenost i razdor unutar hrišćanstva velika sablazan pred licem nehrišćanskog i antihrišćanskog svijeta.
Naravno da smo još dosta daleko o prevazilaženju razdvojenosti, o vaseljenskoj Crkvi i jedinstvo hrišćanskog svijeta ne brine baš mnogo ni pravoslavce, ni katolike, ni protestante, koji su potpuno zadovoljni svojom konfesijom, vide u njoj punoću istine i smatraju je jedinim istinskim čuvarem hrišćanskog otkrivenja. A bilo bi krajnje odgovorno osjetiti neispunjenost i neophodnost stvaralačkog potencijala u našim različitostima, da spoznamo nove (zajedničke) zadatke, koji stoje pred Hrišćanstvom, da bismo mogli da prevaziđemo provincijalizam konfesije.
Sa druge strane interkonfesionalizam je zabluda i opasnost za pitanja jedinstva Crkve. Takvo ujedinjenje nije obogaćenje nego osiromašenje, nije konkretna punoća nego apstrakcija, ravnanje po minimumu.
Crkva vjerujem nikada neće biti ujedinjene putem takve neke unije, putem dogovora, kompromisa i saglasnih volja crkvenih vlasti svih konfesija, na bazi nekog usaglašavanja, ustupaka i kompromisa. To ne vjeruju, ja mislim, i najveći pobornici ekumene. Jer svi dosadašnji pokušaji ujedinjenja i unijaćenja su vodili samo daljim podjelama, nesuglasicama i razdorima. I dobro kaže Berdjajev da to ujedinjenje, ako i kada se desi, ne može biti djelo ljudskog napora, već samo Duha Svetoga. Takav neki dogadjaj može biti sam proizvod čudesne i blagodatne Božije suvjerene intervencije. U svakom slučaju, za takvo nešto ponajmanje su sposobne crkvene vlasti, koje su uvjek bile i zagovornici i sprovoditelji podjela. Medjutim, ako bi se, hipotetički, do organizacionog jedinstva došlo nekom spolja nametnutom prisilom, nekritičkim dogmatskim kompromisom ili pravnim aktom nekim medjunarodnih institucija to bi bio ataka na osnovnu ljudsku slobodu vjeroispovjesti. Takva neka sveplanetarna "vaseljenska" crkva bi bila tvorevina Antihrista, ispunjena lažnim duhom proroka. Klasična manipulacija i novi oblik totalitarizma i najgoreg ropstva. Potpuna sloboda esencijalni element svakog ujedinjavanja i ako nje nema u sabornosti, nema ni Crkve. Hristova sloboda je temelj i mjerilo kvaliteta tog ostvarenog jedinstva. Ako nema slobode volje i mogućnosti da savako očuva svoj identitet i stvaralaštvo i ujedini se u toj različitosti, onda nema jedinstva, nema ničeg.
Za istinsku sabornost nešto postoji jedan drugi put koji je izvjesniji od ovog spoljnjeg crkveno-organizacijonog. To je čini se jedini i mogući put, put unutrašnje duhovnog sjedinjavanja izmedju hrišćana različitih konfesija (pravoslavne, katoločke i protestanske). To će biti nova osnova vaseljenske Crkve, stvarni odnosi i dijalozi izmedju ljudi, njihovo dragovoljno sabirenje "dvojic ili trojice u Ime Hristovo". Samo ta dimenzija po Riječi" da je dvojici bolje nekog jednome, a trostruka vrpca (Duh sveti) ne kida se lako" može biti jedini put za uspostavljanje i ostvarivanje Vaseljenske Crkve, koju "vrata paklena neće nadlvadati".