SLOBODA I STRASTI

Dolazimo do možda i najdelikatnije teme kad je u pitanju sloboda. To su ljudske strasti. Prva asocijacija je da je sloboda "najslobodnija" u strastima. Medjutim, život nas demantuje, pokazuje da je čovjek najslabiji u ovoj oblasti i da lako biva zarobljenik svojih strasti.
Strasti (latinski passio, grčki pathos) su prema jednom religijskom leksikonu, afektivno i intelektualno stanje koje obuzima čovjeka i veže ga uz nešto i nekoga. Zato su od vjakada ljudi koji su željeli duhovno oslobodjenje tražili načine kako se izboriti sa strastima, da raskinu te sveze koje ih vezuju! Još od stoičke filozofije pa na ovamo, strast je tumačena kao iracionalno stanje koje je prepreka miru, vitalnosti i mudrosti. Smatrali su da ko strasti pobjedi, on postiže najuzvišeniju vrlinu! Zato su stoici zagovarali apatiju što označava bezosjećanost, neosjetljivost, ravnodušnost. Takvo shvatanje strasti odnosno bestrašće ulazi i u hrišćansko rano monaštvo. Ali takodje i neki novovjekovni etičari (Dekart, Kant, Spinoza) smatrali su da strasti ometaju racionalan odnos prema stvarnosti. Čovjek uslovljen strastima ne može biti objektivan, ne može biti slobodan u odnosu na nešto ili nekoga. I protiv njih se valja boriti i izboriti da bismo bili slobodni.
Medjutim, to je vrlo usko posmatranje ove problematike, jer strasti same po sebi nijesu ni dobre ni zle! Oni su dio naše prirode koju ne smijemo negirati, ali zavisno od toga na šta su usmjerene naše strasti, one postaju dobre ili zle. Strasti koje su usmjerene ka dobru, postaju vrline i kreposti. One su motor naše ličnosti i guraju nas da idemo naprijed. Ali od našeg duha kao nekakvog volana, zavisi gdje ćemo otići. Medjutim, nije dobro da nas motor sam vozi, i da upravlja našim životom. Tako i strasti koje zagospodare nama oduzimaju nam slobodu i zavode na zlo. Takve strasti nazivaju se mane i poroci. Takve strasti su negativne nužnosti i prisile i one nam remete sklad i unutrašnji mir. One troše, zbunjuju i izluđuju!
Tumačeći Pismo, nnogi ranohrišćanski teolozi medju kojima i Kasijan kažu da u čovjeku postoji 8 glavnih strasti: proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost, taština i oholost. Da bi se obuzdalo nasrtanje svih ovih tih strasti, nije dovoljno samo naprezati dušu, nego je, pri tome, potrebno ukrotiti i tijelo postom, bdijenjem i radom.Prva i elementarna od svih strasti je proždrljivost ili neumjerenost u jelu i piću. Ko nije u stanju obuzdati ovu neumjerenost i apetite, nikada neće moći savladati i druge strasti, posebno ne požudu koja se raspaljuje. Ako se trudimo biti ustrajni u ovakvoj duhovnoj askezi sa hranom, otupićemo oštricu požude i drugih strasti koje se raspaljuju u nama. Dakle, savladavanje tjelesnih želja pokazuje se kao temelj svih drugih duhovnih borbi.
Druga, možda i najžešća unutrašnja bitka vodi s duhom bluda. Sa ovom strašću bitka se vodi skoro svaki dan i ljuća i duža je od svih drugih duhovnih izazova. Valjda je zato i sveti apostol Pavle pišući Rimljanima uskliknuo: „Jadan li sam ja čovjek! Ko će me izbaviti iz ovoga tijela smrtonosnoga?" (Rim 7,24). Rijetki su potpuni pobjednici u ovom boju! Tri su oblika pojavljivanja bludnosti: prvi se događa seksualnim odnosom, drugi nastaje bez dodira sa ženom (primjer Onana, samozadovoljavanje) a treći se čini umom i srcem (Ko god s požudom pogleda… Mt 5,28).
Za ovladanje ovom strasti, mnogi zreli hrišćani kažu, da nije dovoljan samo tjelesni post, nego je potrebna skrušenost duha, ustrajna molitva, čitanje i proučavanje Svetog pisma, tjelesni napor i umni rad. Dakle, najprije treba očistiti "ono otkud izlazi izvor života i smrti" tj. naše srce jer „iz srca izviru opake namisli, uijstva, preljubi, blud, krađe, lažna svjedočanstva, psovke" (Mt 15,19).
Internet omogućuje da u skrovitosti sobe luta naš pogled na porno sajtove, i to je često prilika za divljanje ove strasti. Isus je ono rekao „Ko god s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljubu u srcu" (Mt 5,28). Nama je, dakle, potrebna ne samo tjelesna čistoća, da čovjek ne bludnici s drugom osobom, nego i unutarnja čistoća, čistoća naših misli i osjećaja. To posvećenje vraća čovjeku dostojanstvo, jer grijeh zaista ponižava. Da bi uspjeli u svemu ovom najvažnije je da čuvamo svoje misli od bilo kojeg oblika bludnog maštanja, jer to je prečica da se one i materijalizuju. Znam da djeluje nemoguće ali to je moguće samo ako umjesto opakih želja svoga srca, prihvatimo druge, koje nisu zle i bludne, nego su spasonosne, čiste, iskrene. O tome sam već pisao. Mi moramo na nešto misliti, zato ne možemo samo da se borimo protiv nekih misli, sigurno ćemo izgubiti. Potrebno je misliti na nešto drugo, jer mi moramo na nesto da mislimo. Stalno usmjeravanje misli na neki stvaralački čin koji nas ispunjava i stalna zamjena sadržaja kojim se bavi naše srce, može presudno pomoći u ovoj borbi sa bludnim strastima. Sami naravno ne možemo se izboriti, trebamo se moliti i uspjećemo jedino po milosti Božjoj.
Pismo apostrofira još jednu snažnu strast - tuv "srebroljublje". Ona je korijen svakog zla, kaze Pismo. Manifestuje se kroz pohlepu, sebičnost, strat za posjedovanjem. Čovjek obuzet ovom strsti stalno je opterećen željom da umnoži svoje imanje i zabrinut je za budućnost i egzistenciju. Postoji predrasuda da su samo bogataši ostrašćeni i pohlepni, ali nije tako, moguće je da i onaj ko nema novca da bude potpuno zarobljen bolešću srebroljublja. Iako ne raspolaže novcem, on nezdravo čezne za njim i zavidi onima koji imaju. Da se razumijemo: Nema ništa loše da čovjek vodi briga za život svoj i svoje porodice; Dobro je zarađivati za život i vrijedno raditi i planirati kako zaraditi, pa i obogatitit se. Ali je pogubno kada sticanje bogatstva zasljepljuje oči i odvaja nas od Boga i plemenitosti koje ne vidi potrebe drugih i ne mari za moralne vrijednosti. To je gramzljivost koja nas vrlo lako može dovesti u duhovnu propast tj. pretvoriti nas u ruševinu vječnu.
Postoji još jedna snažna i destruktivna strast. To je gnjev ili srdžba. Ima tri oblika: prvi je koji bukti u unutrašnjosti, drugi je onaj koji se izražava riječju i djelom, a treći je onaj koji dugo tinja i naziva se gorcinom i zlopamćenjem. U Pismu je zapisano „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću" (Ef 4,31). Znači potpuno je pogrešno misliti da je nekad srdžba opravdana tkz "sveti gnjev"! Ne Apostol Pavale u ovom stihu kaže „svaka srdžba". Dakle, nikakva srdžba, bijes i nekontroliranu ljutnja prema nekoj osobi nikada nije opravdana! Mi smo pod uticajem ove rušilačke strasti i onda kada se ne deremo ni na koga, ali ga ignorišemo! Ja sam dugo vjerovao da nemam problem sa gnjevom, jer sam imao mirnu spoljašnjost. A zapravo, u nama se pritajila jaka strastvena srdžba i gnjev, koji nam krade unutrašnji mir i radost. Ako se sa ovom strasti ne izborimo nećemo se moći osloboditi ni drugih strasti. Moramo iščupati korijen ove gorčine što prije, jer ko zaraza može zagorčati sve oko nas i našu životnu sredinu. Lako možete osjetiti negativnu atmosferu koju stvaraju ljudi koji nijesu izbacili ovaj korijen strasti iz svog srca.
Ali tek skorih dana sam shvatio da postoji još jedna opaka strast. Tako prikrivena i štetna. To je tuga ili melanholija. Pisao sam o ovoj strasti srca, kojoj sam se tako prepuštao. Ona je zavodljiva i tako nas lako ušuškava kad god smo bijesni na druge zbog neispunjenih želja, nanesene uvrede, šteta i gubika. Prikrivena je oblakom stvarne nepravde ali i osjećaja samopravednosti i ponosa. Ipak radi se o jednoj vrlo opakoj i sveproždirujućoj strast!
Jer tuga našu dušu oslabljuje i guši, ne da joj moliti niti čitati svete knjige (koje su duhovni lijek!), ne da nam biti u miru s drugima i sa Bogom (navodno nepravednim), lišava nas realnog rasuđivanja i pomućuje srce. Otrov melanholije poput vina opija i davi pogubnim očajavanjem i depresijom.
Čovjek mora ostati čvrsto ukorijenjen u Gospodu i njegovoj nadi i vjeri, da bi mogao da odoli ovoj podmukloj bolesnoj strasti koja može da donese duhovna tromost, čamu ili sjetu.
Jer sa svime ovim dolazi duh klonulosti, bezvoljnosti i pesimizma. U čovjeku se budi mržnja i odvratnost prema životu, prema svojoj kući, porodici, gubi se volja za borbu, zapada se u žalovanje nad samim sobom, osjeća se beskorisnim… Počinje se odavati čak sanjarenju i živjeti u oblacima. Misli se da je drugima bolje i ljepše, i da bi bilo bolje i ljepše živjeti negdje drugdje, da ima druge roditelje, drugu ženu, da je rođen „pod drugom sretnijom zvijezdom" ili u nekoj drugoj zemlji. Čovjek obuzet melanholijom fizički je klonuo, lijen je, bezvoljan i uvjek umoran.
Duh tromosti nas odvraća od posla, od naših obaveza i uči nas besposličarenju. Čini nas tromima za svako dobro djelo. Počinjemo se baviti drugima, istražujemo tuđe živote, petljamo se gdje ne treba i sudimo druge za svoju situaciju.
Ovome zlu se duhovan čovjek mora aktivno suprostavljati da bi odolio. Nije dovoljna neka uobičajena duhovnost, mora se natjerati da dodatne fizičke i duhovne aktivnosti po onoj poznatoj: "Od Jovana Krstitelja naovamo, carstvo nebesko se na silu zauzima". Postoji potreba za odredjenim voljnim elementom da bi se iščupali iz čeljusti ove duhovne obamrlosti.
I na kraju, mada je to po svemu bio primarni grijeh i strast je Ponos, Taština i Oholost. Koja je bio uzrok čitavo pada. Taština je uznositost, maštanje o samome sebi koje prelazi u divljenje, naduvenost. Radi se o bolesti ega. Takvi ljudi su „puni sebe", samodovljni, koji "nosom nebo para".
Ponos i oholost lišavaju čovjeka svake svetosti i najviše remete čovjekov odnos s Bogom. Pod uticajem ove strasti čovjek je arogantan i opsjednut vlastitom vrijednošću. Sve je njegovo djelo, sve je sam stekao! Bolesno se pouzdaju u snagu svoje volje i intelekta misleći da sve mogu sami, i bez Boga i bez ikog drugog. Po uticajem ove strasti ljudi obično idu iz krajnosti u krajnost bučno govore ili ćute kao zaliveni; ili se vrlo dosadju u besmislenoj potištenosti ili ne naprasno smiju grohotom u lakomislenosti; pričaju bez emocija i sažaljenja prema drugima ali odbijaju da nekog poslušaju ili sami pretpe ikakvu štetu; ne odriču se sopstvene volje ni onda kada je očito u krivu i istrajavaju uporno u svojim odlukama ali ne poštuju tudju slobodnu volju i ne popuštaju drugima.
Sam Lucifer, anđeo kojeg su zbog visokog sjaja i ljepote nazvali svjetlonošom, zbačen je sa neba baš zbog ponosa i oholosti, zbog uznositosti svoga srca. Uznio se i sebe počeo smatrati ravnim Bogu.
Lijek za pobjedu protiv ove strasti je da čuvamo u svome srcu uvjerenje da sami od sebe, bez Božje pomoći i milosti, ne možemo učiniti ništa dobro, odnosno da vjerujemo da je sve čisti Božji dar.
I sam Isus je govorio: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa (Jov 15,5,), a i pslamist pjeva: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi (Ps 127,1)".
Medjutim od od suštinskog je značaja da razumijemo da nije svaka strast nešto pogrešno, kao što su mnoge tradicionalne crkve tumačile Pismo. Strasti koje služe na korist čovjeku date su od Boga. Ne kažem da je svaka strast data od Boga, već samo ona strast koja služi na dobrobit za osvarenje naše životne svrhe, ona je od Boga. Strastima zato za razliku od stoika i nekih monaha ne valja prilaziti jednostrano, kao apriorno đavoljim iskušenjima! Jer je čovek slobodno biće koje, praktično, cijelog života stoji pred izborom zapisanim u Poslanici Korinćanima "Sve mi je dozvoljeno, ali sve ne koristi. sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da išta ovlada mnome". Kako bi trebalo razumijevati pojam "strast" jer se strasti kod svetih Otaca najčešće izjednačavaju sa "sedam smrtnih grijehova", poznatih širom hrišćanskog svijeta.
Strast kako ja razumijem je prije treba poistovjetiti sa ljudskim nagonima, najprije, nagonom samoodržanja, zatim seksualnim i agresivnim nagonom. Neki američki psihollzi smatraju da čovek poseduje i mnoge druge nagone: nagon igre (homo ludens), skupljački nagon, ali i nagon ka saznanju ("volja za smislom"), nagonska potreba za stvaranjem (homo creator) itd. Ne smatram da su nagoni (strasti) nastali post factum, kao posljedica "pada u grijeh", već sam shvatanja da je vjerovatnije i prihvatljivije, da je Bog stvorio čovjeka sa svim ovim nagonima. Koji nijesu sami po sebi zli.
Ako sada pod Erosom shvatimo, u prvom redu Božiju ljubav za čoveka i sve živo što je Bog iz ljubavi stvorio, tako strasno volio da je umro mučeničkom smrću, onda u ovom možemo prepoznati silan energetski rezervoar u kome su sadržani svi ljudski (i cele prirode) nagoni.
Onda možemo razumijeti i čovjekovu mogućnosti da slobodno odlučuje šta će činiti sa svojim strastima (nagonima) i njihovom neprocenjivo velikom energijom. Ova energija (neopipljiva a ipak donekle mjerljiva) svakom je čoveku vidljiva i pristupačna, naročito kada je riječ o borbenom i seksualnom nagonu. Kada čovjek njima ovlada, kada ih drži pod kontrolom volje, kada njihovu energiju koristi da upozna prirodu, da je umnoži i oboži, poštojući prvu Božiju zapovjest i blagoslov da rađanjem i
množenjem podložimo Zemlju sebi i učinimo je plodnom i srećnom!
Sjećam se jedne divne priče svetih otaca o bestašću. Kako je postojao jedan monah koji je preklinjao Boga da ga oslobodi od strasti. Postalo mu je naporno da se bori sa njima. Bog ga je lišio strasti i podario mu bestrašće. Monah je tada otišao kod jednog starca i rekao mu: "Starče, otpočinuo sam od strasti i sad sam miran" (bio je još uvek mlad). "Slušaj, čedo moje", rekao mu je veliki starac, "idi i preklinji Boga da ti vrati strasti, jer čovjek ne stiče duševnu korist u bestrašću nego u borbi.
U iskušenjima sa strastima se čovjek usavršava i postaje duhovan, dok bez iskušenja čovjek neće postati mudar, obrazovan i koristan. Starac je završio sa riječima koje su mene dobo zamislie. " Budi, dakle, trpeljiv, ma sa čim da se boriš. U ovim posljednjim vremenima u kojima živimo ne očekujmo ništa drugo osim iskušenja, i ona će nas spasti!
Ponekad čovek traži ili volju Božiju ili da bude oslobođen od strasti i Bog dopušta da se dogodi neka teškoća koja će doneti željeni ishod. Međutim, to mu se na prvi pogled učini naporno i on pomisli da je to iskušenje do kojeg je došlo njegovim nemarom ili pogreškom. Kada se otkrije korist od tješkoće ili iskušenja, jasno se vidi da je unutar njega bila skrivena Božija volja ili oslobađanje od strasti za koje je preklinjao Boga. Tako učimo da nam je u svakom iskušenju potrebno trpljenje i podnošenje da bi se, kad prođe, razjasnilo šta je skriveno u njemu.
Mnogo puta se dešava da iskušenje dođe onda, kad na prvi pogled ne izgleda da se u njemu skriva bilo šta spasonosno. Nakon toga, u njemu vidimo večni život! Zato veoma je pogrešno postupaju oni koji, nalazeći se pod vlašću strasti, zahtevaju od sebe bestrašće. Uz takav nepravilan zahtjev od sebe, koji potiče od nepravilnog shvatanja sebe i Boga, oni postaju neobično smušeni kada se na bilo koji način pojavi grijeh koji u njima živi. Onda padaju u beznađe i pod uticaj neke lažne savjesti o kojoj sam pisao. Za njih izgleda ta strast ili grijeh kao nešto neobično, kao nešto što se događa izvan uobičajenog poretka stvari, koja će ih odvesti od Boga u propast. Mora se čovjeku obajsniti da otkrivanje prikrivenih strasti u pomislima, osjećanjima, riječima i djelima, jeste logična, prirodna, pa čak i neophodna pojava.
"Ako nas muči strast - kaže avva Dorotej - to ne treba da nas uznemirava; uznemiravati se zbog toga što nas muči strast, stvar je nerazumnosti i gordosti i potiče odatle što ne poznajemo svoje duševno stanje i što izbjegavamo napor, kako su rekli oci. Zato i ne napredujemo, jer ne znamo svoju meru i nemamo strpljenja u poduhvatima kojih se prihvatamo, nego hoćemo da bez truda zadobijemo
dobrodetelj. Čemu se čudi strasni, kada ga muči strast? Zašto se uznemirava? Ti si je stekao, imaš je u sebi, i uznemiravaš se! Primio si u sebe njene zaloge i pitaš se: zašto me muči? Bolje trpi, podvizavaj se i moli Boga."
Sve ovo polemisanje oko bestrašća je došlo od jednog problematičnog naučavanja da ako hoćemo da postanemo Hristoliki, moramo se osloboditi od strasti. Da kad potpuno ugušimo svaku strast da ćemo onda biti ugodni Bogu. I ne samo to, bestrašće je neki poziv da postanemo kao andjeli. A mi nijesmo stvoreni da budemo andjeli, mi smo stvoreni da budemo ono što jesmo ljudi sa Duhom Božijim. Poziv na bogočovječansku priroda hrišćanina, nije poziv da postanemo andjeli koji su bestrasna bića.
A ako bi otišli još dalje u ovoj teoriji o pozivu na bestrašće se krije i doza dohovnog ponosa, jedan poziv na nezavisnost od Hrista. Valjda kada prestanemo osjećati strasti i osjećati iskušenja, onda bi postali "kao Bogovi" pa nam vjerovatno ne bi više trebao ni Hrist ni njegova milost i oproštenje. Bestrašće bi nas, po toj logici, odvelo u neku vrstu autonomije, odnosno nezavisnosti od Boga, u neki novi raj na zemlji i počinak a to je poriv od pada u Edenskom vrtu. To prijevremeno spokojstvo koje neki priželjkuju i naučavaju, koje će svakako doći nakon smrti ili našeg vaskrsenja, je u osnovi lažno jevandjelje. Rekao bih da je donekle kukavičko, jer priželjkuje prestanak duhovne borbe. Zato kažem sestrašće prije vremena je opasno! Opasno je prije vremena dobiti naslađivanje Božanskom blagodaću.
Natprirodni darovi mogu da pogube hrićanina koji se kroz padove nije naučio svojoj slabosti, onoga ko je neiskusan u životu, nevješt u borbi sa grehovnim pomislima, onoga ko nije detaljno upoznao lukavstvo i zlobu demona, kao i nepostojanost ljudske prirode. Takav bi čovek zloupotrebio blagodat Božiju i slobodu u izboru dobra i zla. Zbog nje on može da se uzoholi pred bližnjima; zbog nje on može da podlegne samouvjerenosti. Posledica samouverenosti obično biva lijenjost, popuštanje u podvigu i ostavljanje podviga. Ono što jevanđelja uče je posve dugačiji podvig slobode. Ta sloboda Hristova je ona koja se sa trpljenjem i dugotrpljenjem bori protiv strasti i poroka, ne padajući u beznađe kad budemo poraženi grehovnim pomislima i osećanjima. Uostalom pravednik, po Pismu, pada i sedam puta na dan. Ali ne smijemo sebi dopuštati da budemo dobrovoljno pobijeđeni, a kada padnemo, ustanimo; i kada ponovo padnemo, ponovo ustanimo - sve dok ne naučiš da hodaš bez spoticanja. U tom ustajanju se potpuno manifestuje sloboda Hristova, kao u ničemu drugom.
Velika je razlika griješiti namjerno, zbog sklonosti ka grehu, i grešiti zbog povođenja i slabosti, uz htjenje da se ugađa Bogu. Velika je razlika voditi grehovan život, voditi život uz udovoljavanje svim svojim prohtjevima, svim svojim strastima, i spoticati se po slabosti, usled ograničenosti.
Dobara je usporedba sa Zemljom. Ona sama od sebe proizvodi razne travuljine i korov. Niko ih ne sadi: one rastu same. Razlog za to je "pokvarena" priroda zemlje. Nerazumno je želeti od zemlje ono što joj nije svojstveno, to jest, da ne proizvodi korov. Znajući za takvo svojstvo zemlje, zemljoradnici pažljivo i strpljivo čupaju iz zemlje korov u mjeri u kojoj se on pojavljuje; inače će korov ugušiti i uništiti korisno bilje. Medjutim ne treba čupati sve što niče iz zemlje. Korisno bilje treba njegovati i zalivati da bi donijelo roda. Upravo tako treba postupati i sa pojavom strasti, kada poniknu iz srca. Našem palom srcu svojstveno je da iz sebe rađa razne grehovne želje ali i ispravne prave životne želje i snove. Jedne čupamo da bi se drugima dala sloboda da se razvijaju. U tom čupanju se manifestuje naša sloboda. Bez strasti ništa nije stvoreno u ovom svijetu i zato nam treba sloboda da bi učinili ovaj svijet vrijednim življenja i Hristove smrti.