уторак, 05. март 2013.

SLOBODA I NACIJA

Razlikovanje nacije i naroda, nacionalnog i narodnog, nije samo terminološko pitanje. Ono se još pojavljuje i u drugim jezicima (nation and people, Nation i Volk). Narod je realnost mnogo izvornija i prirodnija od nacije, u narodu postoji nešto doracionalno. Nacija, pak, jeste složeni proizvod istorije i civilizacije; ona je već proizvod racionalizovanja. Najvažnije je da je narod realnost ljudskija od nacije. Narod su ljudi, ogroman broj ljudi koji su dostigli jediistvo, oblikovapost, i koji su dobili osobita svojstva. Nacija nisu ljudi, nacija je princip koji gospodari nad ljudima, vladajuća ideja. Može se reći da je narod konkretno-realan, a da je nacija apstraktno-idealna.
Fomiranje naroda je borba kroz istoriju s prvobitnom tamom anarhije, to je formiranje lika i lica iz bezlične prirode. Ne može se do kraja objasniti otkud pojedini narodi, šta su oni i šta ih karakteriše. Jer biće odredjene nacije se ne određuje i ne iscrpljuje ni rasom, ni jezikom, ni religijom, ni teritorijom, ni državnim suverenitetom, premda su sve te karakteristike u većoj ili manjoj mjeri bitne za određivanje nacionalnog bića. Najviše su u pravu oni koji određuju naciju kao jedinstvo istorijske sudbine. Nacionalna svijest je svijest o takvom jedinstvu i njegovoj posebnosti.
Berdjajev u Filozofiji nejednakosti kaže da u naciju ne spadaju samo ljudski naraštaji već i kamenje crkava, dvoraca, plemičkih zdanja na imanjima, nadgrobne ploče, stari rukopisi i knjige.
Medjutim Crna Gora je polovinu prošlog vijeka uljuljkavana u komunističkom internacionalizmu, u kojem se nacija i čovječanstvo međusobno isključuju te na kraju nema ni nacije ni čovječanstva, jer nema konkretne realnosti, konkretne individualnosti- postoji samo apstrakcija. Što je i istorija pokazala i tu smo lekciju zamalo skupo platili. Vijedli smo kako je kao kula od karata propala sva Marksistička ideologija o internacionali, pa čak i o jugoslovenstvu.
Medjutim, hršćanstvo ne poziva na internacionalizam u marksističkom smislu, on poziva na bratstvo među narodima, među ljudima. To je bratstvo prevashodno među konkretnim ljudima, i on pretpostavlja postojanje ljudi, ličnosti, a ne brastvo medju narodima u nekom apstraktnom smislu To je za razliku od internacionalizma potpuno odredjen i kvalitativan odnos koji može biti stvaran i sadržajan. Ljudi ekonomski i politički saradjuju i udružuju, ostvaruju savezništvo i brane se od zajedničkih neprijatelja itd.
Takodje mnogi u Crnoj Gori povezuju pitanje nacije i države u smislu naše skore obnove samostalnosti. Ali Država nije karakteristika koja određuje biće nacije. Naravno svaka nacija teži stvoriti svoju državu, učvrstiti je i ojačati. Kada nacija izgubi svoju državu, svoju samostalnost i suverenost, to je velika nesreća koja sakati njenu dušu. Za male nacije nacionalno pitanje je pitanje oslobođenja i nezavisnosti, pitanje obrazovanja i očuvanja nacionalne države; za velike nacije to je pitanje svjetske moći, svjetske misije, stvaranja i širenja imperijalističke države. Zato malim narodima pitanje nacije je tvrdjava u borbi protiv imperijalističkih aspiracija velikih.
Medjutim, mi smo svjesni šta je nacionalizam donio na ovim našim prostorima zadnjih 20 godina i kakve pogubne stvari mogu da se iz njega izrode. I danas još trpimo njegove posljedice, koji je doveo do raspada bivše Jugoslavije i gradjanskog rata. Rasplamsavao se na velikim riječima i borbi za nacioanalno oslobodjenje pojedinih naroda, a uskoro se pokazali da smo svi zajedno postali taoci te pogubne ideologije. Koja je da nesreća bude veća bila poduprtama od strane klerikalnih struktura afirmacijom tradicionalnih religioznih učenja "vjere pradjedovske", u kojoj je više folklora i rituala nego ikakve žive vjere i duhovnosti.
Zato je nacionalizam je dublji oblik robovanja od robovanja etatizmu ili vjerskom fanatizmu. Od svih "nadličnih" vrijednosti čovjek najlakše pristaje da sebe potčini vrijednosti nacionalnoga. Sebe najlakše oseća dijelom nacionalne cjeline i počinje da joj služi. To je veoma duboko ukorenjeno u čovjekovom emocionalnom životu, dublje od odnosa prema državi. Za to su ljudi spremni da polože život, ali što je još gore da drugom oduzmu život. Vladimir Solovjov je u borbi protiv Ruskog nacionalizma sa kraja 19og vijeka tvrdio da je, s hrišćanske tačke gledišta, nacionalni egoizam (nacionalizam) podjednako za osudu kao i lični egoizam. Zarobljenici smo zablude da je nacionalnalizam moralna dužnost svakog gradjanina i svake ličnosti. Djeluje kao da je nacionalizam sklop uzvišenih i plemenitih osjećanja i da ne znači egoizam i sebičnost. Nacionalizam se spolja predstavio kao oblik požrtvovanost i heroizam, produbljen guslarskim narodim pjesmama i epovima koji su veličali sve one koji su izvojevali naše nacionalno oslobodjenje tokom istorije. Još jednom se pokazalo da kada se ono najgore što postoji u čovjeku prenosi na kolektivne realnosti, koje se smatraju idealnim i nadličnim, onda one postaju "dobro" i čak se pretvaraju u svete dužnosti. Egoizam, koristoljublje, sumnja, gordost, volja za moć, mržnja prema drugima, nasilje, sve postaje vrlina kada se sa ličnosti prenosi na nacionalnu cjelinu. Tako su najveće fukare i ubice početkom devedesetih postale heroji i osloboditelji borivši se za "narod i otadžbinu". Jer naciji je sve dozvoljeno, u njeno ime se mogu izvršiti i djela koja sa ljudske tačke gledišta predstavljaju zločin. Moral nacije ne želi da zna za ljudskost, on traži svoje i traži žrtve...
Nacionalizam je zato oblik idolopoklonstva i ropstva, rođenog spoljašnom objektivacijom, nastalih ispadanjem univerzuma iz čoveka. Nacionalizam je idealizovani oblik čovekovog samouznošenja. Ljubav prema svome narodu (videćemo da narod nije isto što i nacija) jeste veoma prirodno i dobro osećanje, ali nacionalizam zahteva mržnju, neprijateljstvo, prezir prema drugim narodima. Nacionalizam je već potencijalni rat. Ali, glavna laž rođena u nacionalizmu je u tome što, kada god se govori o "nacionalnom" idealu, o dobru "nacionalne" cjeline, "nacionalnom" jedinstvu, "nacionalnom" pozivu i dr., onda se "nacionalno" uvijek povezuje sa privilegovanom vladajućom manjinom, obično s klasama koje vladaju svojinom. Pod "nacijom", "nacionalnim" nikada se ne shvataju, ljudi, konkretna bića, nego apstraktni princip pogodan za neke socijalne grupe. U ovom je izvorna razlika između nacije i naroda koji je uvek povezan sa ljudima. Nacionalna ideologija obično stoji u vezi sa klasnom ideologijom. Apelovanje na nacionalnu cjelinu je želja da se uguše djelovi koji se sastoje od ljudi, bića sposobnih da pate i da se raduju.Personalizam je razobličio karakter nacionalizma koji je po svojoj prirodi antietičan. Onaj ko ne vidi brata u čoveku druge nacionalnosti, ko se, na primjer, odriče da vidi brata u npr. Jevrejinu, Hrvatu i sl. on ne samo da nije hrišćanin, nego gubi i svoju vlastitu ljudskost, svoju ljudsku dubinu. Strasne emocije nacionalizma izbacuju čovjeka na površinu i zato ga čine robom objekata. Emocije nacionalizma su mnogo manje ljudske od socijalnih emocija i mnogo manje svjedoče da se u čovjeku uzdiže ličnost. Zato primjena etičkih ocjena na život nacije čini nacionalizam nemogućim. To je jedan od konflikata erosa i etosa. Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvek se hrani lažju i bez laži ne može da se snađe. Laž su već i nacionalna samosvjest i uobraženost, toliko smiješne i glupe kada se posmatraju sa strane. Kada se sve sa tog "uzvišenog" nivoa svede na lični, pokazuje se da nacionalni egocentrizam, nacionalna zatvorenost, ksenofobija nipošto nijesu bolji od ličnog egocentrizma, zatvorenosti i neprijateljstva prema drugim ljudima.
Nacionalisti uopšte ne žele da ljudski život bude u većoj mjeri zajednički, da bude pravedniji i čovečniji. Pri trijumfu nacionalizma gospodari moćna država (i državna crkva) nad ličnošću, nema slobode, gospodare bogate klase nad siromašnima. Nužno je još podvući da nacionalizam uopšte nije istovjetan sa patriotizmom. Patriotizam je ljubav prema svojoj otadžbini, svojoj zemlji, svome narodu. Nacionalizam, pak, ne samo da nije ljubav, nego je kolektivni egocentrizam, samosvest, volja za moći i nasiljem nad drugima. Nacionalizam je više izvještačen, on je ideologija u kojoj nema patriotizma. Nacionalna samosvest i egoizam su podjednako grešni i glupi kao i lična samosvjest i egoizam, ali njihove posljedice su daleko sudbonosnije. Isto tako egoizam i porodična samosvest nose zloslutniji karakter od ličnog egoizma i samosvesti.
Svaka projekcija i objektivacija ličnog zla i grijeha, koja je prenesena na kolektive, rađa maksimum zla i izražava maksimum grijeha. Tako se učvršćuje čovjekovo ropstvo.
U Crnoj Gori, nakon samostalnosti, imamo još jednu dimenzuju ove problametike, a odnosi se na pitanje etnofiletizma pa u tom svijetlu u autokefalnosti crnogorske pravoslavne crkve. Ovo je pitanje toliko uzelo maha i izazvalo podjela u društvu da je 21 vijek za crnogorce postalo vrijeme izgubljene sabornosti. Veliki je broj stručnjaka i akademika na obije strane koji pokušavaju da ideološko okupljanje i vjersku i nacionalnu pripadnost suprostave sabornoj dinamici crkvenog života. Tu su mjerila samostalnost, nezavisnost, samodovoljnost i odvojenost od svih, često i bez znanja samih kreatora i aktera tih događanja o tome koliki strah postoji u dubinama bića.
Ako bi se spustile strasti postojanje autokefalnih crkava, na osnovu nacionalnog određenja, nije nešto što suštinski što bi „ugrozili" sabornu dinamiku crkvenog života, ali se događa da pogrešno razumijevanje ovog pojma dovede do nepotrebnih nesporazuma i tenzija. Autokefalnost ne znači odvojenost od drugih. U pravu su neki ozbiljni poznavaoci ove tematike koji ukazuju na neke nelogičnosti kao pokazatelje neostvarene sabornosti srpske pravoslavne crkve.
U velikim svjetskim metropolama npr. postoje mnoge pravoslavne zajednice i ono što odudara od proklamovan crkvenosti jeste da u Parizu, Londonu, Njujorku, Vašingtonu.... postoji nekoliko paralelnih pravoslavnih jurisdikcija čisto na nacionalnoj osnovi, a svi su pravoslavni. Da li je tu samo jezik na kome se služi razlog za odvajanje? Sigurno je da nije, jer činjenice pokazuju da skoro svi služe na engleskom, francuskom ili nemačkom, zavisno od mesta življenja - pošto su vernici prihvatili jezik sredine u kojoj žive. A kod nas u Crnoj Gori se spori i to elementarno pitanje (crnogorskog) jezika. A kad se sa strane sagledavaju samo su neki običaji, često potpuno necrkveni, postali jedini pokazatelji različitosti zajednica. Šta je onda razlog za ovakvo stanje? Gde je tu Hristos?
Možemo li još dugo ovako i gde ćemo svi stići ako i dalje nastavimo nacionalnim odvajanjem da se suprostavljamo crkvenoj sabornosti? Lijepo je to što svako želi da se identifikuje i da sačuva nacionalni identitet, ali nije dobro što se to čini protiv nekoga. Ovo naše stanje je neodrživo, zahteva stvaralačko preispitivanje među nama samima, ali ne kao zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego kao stalno ispitivanje naše spremnosti da služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost. To neminovno pokreće nestvaralačko zatvaranje koje proizvodi nesigurnost i nezaustavivu mržnju na nacionalnoj osnovi prema svemu što mislimo da može da nas ugrozi, našu ostvarenu nezavisnost i pravo na samoopredjeljenj. Zar to ne pokazuju svi događaji u vezi sa onima koji svoju vjersku pripadnost svode na nacionalnu odvojenost i samodovoljnost, pa sebe imenuju kao SPC i CPC? Ovo je preveliki izazov za sve, za dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori. Ne može se samoproglašenje jednih posmatrati kao crkveni akt, niti se može utamničenjem uskratiti sloboda u vjeri drugima. A u svemu tome njegovati jedan ideološki stav o nacionalnom porijeklu i pripadnosti kao pokazatelj crkvene zrelosti. Moramo da priznamo da je pravoslavlje čuvalo drevnu istinu, ali ju je jako malo i veoma loše ostvarivalo, veoma malo je učinilo za sprovođenje te istine u život. Postoji realna opasnost da zbog pravoslavnog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, crkva izgubi odgovornost za spasenje svih. Taj pogrešan fokus, pogrešna vizija dovodi do rasipanja naroda. Narod gine gdje nema objave i jasne vizije i vodjstva.
Postojanje autokefalnih crkava treba da bude pokazatelj ostvarenja jevanđeoskog poslanja da se KRSTE SVI NARODI i nije znak podjele među narodima. Nažalost, posebno u naše vreme to je jedan veliki problem, a sve zbog izgubljenog ukusa za služenje spasenju svijeta i čovjeka ma koje nacionalnosti bio. Zbog toga je mnogima u intimnom i javnom život vjera postala kamen spoticanja u komunikaciji sa drugim, a ne čvrst temelj bogoljubivog čovekoljublja i garant za stvarni životni uspkeh i u vremenu i u vječnosti. Tako suženi u sebi i otuđeni među sobom mi ne živimo u veri nego sve svodimo na vjerski doživljaj jednog vremena i jedne etničke grupe.To je poraz hrišćanskog života i vjere jer tada: „svi traže svoje, a ne ono što je Hristovo" (Filiplj. 2, 20). Reč je o nespremnosti hrišćana na učestvovanje u ljubavi Hristovoj bez koje gube svoj pravi identitet u svijetu i pred svijetom. Kao da zaboravljamo reči: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi među sobom" (Jn. 13, 35). Nesumnjivo je to da Crkva uvek treba da pokazuje bezmerije ljubavi prema svima i to tako što će tom ljubavlju neprestano živeti i tada sabornost neće biti ugrožena činjenicom da postoje autokefalne crkve.
Crkva kao bogočovečanska zajednica sabira sve narode svih vremena u živo i životno zajedničenje koje prevazilazi vremenske okvire uvodeći sve i svakoga u vječno postojanje. Međutim, crkvena istorija je puna primjera nedoživljene vjere svođenjem svega samo na tradiciju, narodnu istoriju i običaje, bez dubljeg razumevanja kako crkvenosti tako i narodnosti.
Tako imamo neke istoričare koji delu Svetog Save tumače kao stvaranje narodne crkve, a nije tako! Sveti Sava je svakim svojim postupkom nastojao da stvori CRKVENI NAROD, A NE NARODNU CRKVU jer je dobro znao da je Hristos stvorio Crkvu u koju je prizvao sve narode.
Ostaje bitno pitanje, kako da narodnost ne postane opterećeni i sveopterećujući nacionalizam, koja će ugušiti svaku duhovnost i slobodu ljudi da izaberu svoju vjeru? Sa druge strane kako da anacionalno uopštavanje ne postane jedino moguće pravilo međuljudskih odnosa? Kako da moja crkvenost ne opterećuje mene, a ni drugoga, potrebom za uskokonfesionalnim trijumfalizmom? Tada nam neće pripadnost jednom narodu i crkvena ili vjerska pripadnost biti nešto što opterećuje, ili što je privilegija. I jedno i drugo ćemo primiti sa odgovornošću čuvanja i umnožavanja i sa uvažavanjem prema nasledstvu i stvaralaštvu drugoga. Kada se na taj način prepoznajemo i usavršavamo onda vidimo da je u Svetom pismu sve ovo pravovaljano razrešeno izjavom apostola Petra:
„Bog ne gleda ko je ko, nego mu je iz svakog naroda mio onaj koji dobro čini" (Dap. 10, 35). Ovde treba tražiti i naći jedini pravi odgovor na sva naša pitanja u vezi sa crkvenošću i narodnošću, jer samo tako je moguće pobediti sve nacionalne i konfesionalne uskogrudosti i ostvariti ljudsku slobodu na temelju Hristove žrtve i jevandjelja. Etnofiletizam kao kolektivno samoljublje veoma ugrožava sve one koji ga prihvate kao jedini mogući način određenja pripadnosti. Sve se dodatno opterećuje onda kad se tome doda i verska pripadnost što se vidi iz savremenih određenja nekih patrijaršija gde imamo nacionalni prefiks kao najbitnije određenje pomjesne crkve. Naravno, samo promena imena na pečatima i tablama ne bi ništa značila bez korenitog preumljenja i dubljeg posvećenja. Jer, malo je onih koji bi razumeli suštinu preimenovanja od MCP u CPC. Međutim, još uvek neki misle da je nacionalno predodređenje najbitnije, i ne znajući da na taj način sami sebe udaljavaju od crkvene punine. Neće da vide da na taj način samo pospešuju jedno necrkveno stanje onih koji svoj identitet svode na lokalnu ili nacionalnu pripadnost i tako učestvuju u nekreativnim razmiricama. Samo onda kada razumemo da je „nacionalizam neprevaziđeno mnogoboštvo unutar hrišćanstva... konfesija u svom srastanju sa nacionalnim i političkim formama ne može da pretenduje da bude projava vaseljenske crkve koja može da izvrši eskatološku misliju koju joj je Hrist ostavio. Crkva zapletena u neka nacionalna pitanja i podjele postaje sablazan na putu spasenja, isceljenje i oslobodjenja pojedinaca.