Ako je sloboda tako primamljiva zašto ne vidimo te mase ljudi koji idu, grabe i ginu za tu slobodu? Zašto su slobodni ljudi tako rijedak cvijet na ovom svijetu, kako poetično reče na jednom mjestu Berdjajev? Pa zato što postoji nešto strašno što ljude i narode drži u ropstvu. Kažem strašno jer i od ropstva postoji nešto strašnije, od čega robovi zaziru pa zato trpe teret ropstva. To je "pustinja slobode"! Jer pustinja je simbol nezaštićenosti, nesigurnosti, oskudice i osamljenosti.
Ljudi se plaše se samoće, plaše se gladi, plaše se lutanja i svoje ranjivosti.
To sa najslikovitije može sagledati u čevenom starozavjetnom oslobodjenju Božijeg naroda i njihovom izlasku iz Misira i odlazak u obećanju zemlju. Zarobljeni narod koji je vjekovima trpio teški zulum ropstva dobio je sudbonosnu šansu da se oslobodi pod vodjstvom Mojsija. Ali izlazak u slobodu n ije bio jednostavan, naprotiv bio je naporan i zahtjevan. Misir je bio pritisnut teškom rukom Božijom sa 10 velikih pošasti koji je natjerao Faraona da pusti Božiji narod bez borbe da napusti Egipat. Ali za sve to vrijeme izraelski narod bio je još više pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika koji su na svaku sljede.u Božiju pošast sve više se svetili na Izrealu. Ipak desio se taj čudesni dan izlaska i prelaska preko Crvenoga mora, kada su svojim očima vidjeli kako je tiranin i sva njegovo silna vojska bila uništena za jedan dan. Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni snovima o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.
ALI, dočekala ih je pustinja. Jer sloboda je najprije pustinja pa tek onda Obećna zemlja. Čak čta više, postoji odredjene dijalektika i dinamička slobode koja je ponajviše pustinja. I u tome je vjerovatno krije tragadija slobode o kojoj Berdjajev piše. Kada čovjek krene ka slobodi, i uspije da pobjedi te unutrašnje kočnice, dolazi u vrlo čudnu situaciju. Jer u njoj se sada treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi ljudski senzori u pustinji su podvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnih uslova, traženja hrane i vode, a sunce žeže li žeže dok noći ne donose odmora jer su prehladne noći, a pred njima dugo i naporno putovanje.
Sloboda time postaje ozbiljno iskušnje kome je Božji narod nažalost podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Ali nije samo ta ravan oskudice i gladi najveći izazov slobode, kao u onoj priči o patakama koju sam pominjao negdje. D naše patke nijesu željele da pobjegnu kroz otvorena vrata kaveza. Žrtvovali su slobodu zarad onog izobilja hrane i njege koju je donosio kavez. Sloboda je pustinja u još jednom dubljem smilu, jer se moramo osloniti na milost Božiju i svoje vlastite snage i uprijeti sve sile do krajnjih granica, želimo li doći do cilja do Obećane zemlje. A pošto je Božija milost nepromjenjiva konstanta, sva odgovornost hoćemo li doći do Obećane zemlje i, uopšte, za kojim će idealom ići, je isključivo na nama. Mi, kao i onaj Božiji narod koji je stajao pred prvom preprekom, pred gorkom vodom Mare odlučujemo kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Nije ni tri dana prošlo a već su sva čuda zaboravljena, i kako je Egipat opsutošen, i kako su potopljene sve njihove vojske, a već je sloboda postala nepodnošljiva. Više nema tlačitelja na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve probleme i nevolje. I to je prvi "benefit" slobode taj susret sa sobom, susret bez ikakvih "oslonaca" u toj potpunoj nedostatnosti svega onoga što je spolja uticalo na našu (ne)sigurnost. Odjedno na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek poštuje i kome se klanja u svojem životu.
Izraelci su upravo poslije nekoliko dana hoda, o čemu sam pisao, primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu i tragediju slobode: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsij. A kad Mojsija nema, pošto se zadržao sa Bogom više nego što su oni očekivali odustaju i od njega. Tako je uvjek, kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima i idolima, pa od onog što su sami napravili grade boga i kažu da ih je to izbavilo iz ropstva. Postoji ta tragična potreba ljudi, koja se u pustinji itekako otkriva, da ljudi traže nekoga za kim će ići koga će slijediti. To je ta drugo lice, tačnije naličje slobode o kome i Dostojevski piše u Velikom Inkvizitoru, da čovjek žudi da prema nekome usmjeri svoje najdublje i najsvetije težnje. Zato vapaj naroda Aronu "Napravi nam boga!". Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kip bika je jadna, drska i zavodnička patvorina.
I to su nevolje slobode zbog kojih ljudi se okreću od slobode i hrle za nekom "srećom". Ali to je ambis i to je ludilo. Jer kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, kad slobodu vidi kao jedini cilj, on zapravo luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju. Sloboda van Boga je totalna ludost i bezumlje. Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.
Tako je i ovaj nesrećni naraštaj izgubio sebe u doticaju sa slobodom, i počeo da planira pobunu, da planira povratak nazad u ropstvo. Jer sloboda je teška, a robstvo je lako. I to po cijenu da krenu u bratoubilački rat, da smaknu svoje vodje i da se odreknu zauvjek tog "Boga", koji ih je pozvao u neizvjesnost, oskudicu, nezaštićenost i samoću. Njihov ropski mentalitet nije bio u stanju da sagleda Božiju ljubav, da mu povjeruje da je on kadar da ih dovede u zemlju gdje teče med i mlijeko, gdje neće sirotinjski jesti hljeba i gdja će živjeti u kućama koje nije gradio i jesti od vinograda koje nije sadio.
I zato su slobodni ljudi rijedak cvijet na ovome svijetu. Samo rijetki prihvate sa radošću iskušenje pustinje. Jer nema slobode ako se stalno bježi od iskušenja tj pustinje. A pustinja je danas sva ona samoća koju osjećamo kada ostajemo dosljedni sebi i svojim uvjerenjima. Pustinja je danas i sva nesigurnost koju osjeća onaj koji se odvažuje da kaže istinu i da u njoj živi. Pustinja je i osjećaj snažne ugrženosti jagnjeta koje je poslano medju vukove za sve sluge i apostole Isusa Hrista u ovome svijetu. Karakter jagnjeta na koji smo pozvani da ga izgradjujemo, je "ludost" u ovom današnjem svijetu "tržišnih" utakmica, kada svi koji se bore za profit i vlast hoće da te prožderu. Pustinja je i onaj strah od oskudice kada svoje daješ drugima.
Ali ni tada ni danas Gospod nas nije ostavio usamljene. On je vjerni saputnik ratnika slobode, kao što je i tada svakodnevno pratio karavan Božijeg naroda, pa se preko dana pokazivao u ogromnom stubu od dima, koji je činio lad u onim vrelim pustinjskim danima. A noću im se pokazivao u plamenu, pa ih je grijao i osvjetljavao im put. I tada je On, kao i danas bio živa stijena iz koje je tekla voda pa je narod i njegova stoka mogao da održi. Nije im se upropastila ni obuća ni odjeća a svaki dan je sa neba padala mana od koje su se pogli spremiti različita jela i hljebovi. I na kraju pustinja je bila mjesto na kojem je Božiji narod primio Zakon i Silu da bi mogao d udje u Obećanu zemlju. U Pustinju je On dozvao svoga sina da bi ga uhvatio za srce, da bi mu progovorio o svojoj ljubavi, i na kraju da bi mu dobor učinio i da bi mu dao "snagu da dobavlja blago". Tako je i Sin Božiji, Isus Hrist nakon kušnje u Pustinji, izašao u Sili duha svetoga i učinio čitavo čudesno djelo Spasenja o kojem jevandjelja i čitava istorija svjedoči. Pustinja je mjesto gdje se mjenja naš mentalitet roba u mentalite sina. Gdje mi ojačavamo da postanemo samostalni, nezavisni, odvažni i snažni da podignemo mač i zauzmemo sva ona duhovna prostranstva Obećane zemlje koja nam je obećana i na ovom i na onom svijetu. Pustinja jeste strašno jesto, ali nije zlo i naopako, već mjesto gdje nas Gospod vodi, kao što je i Isusa vodio, da bi prošli sva ta iskušenja i da bi upoznali ne samo našeg neprijatelja, već prije da spoznamo sebe, svega ko smo mi, odakle dolazimo i kuda idemo. Da odbacimo svaku materijalnu i emocionu sigurnost i intelektualnu zavodljivost ovoga propadljivog svijeta, koja nas je uljuljkivala i davala nam lažni oslonac. Pustinja je sloboda u kojoj moramo da spoznamo prave vrijednosti i izrastemo do punine rasta Hristovoga da bi bili kadri da nosimo jevandjelje i da primimo stvoralačku silu da ispunimo svrhu svojega života i učinimo ovaj svijet boljim mjestom za život.
Ljudi se plaše se samoće, plaše se gladi, plaše se lutanja i svoje ranjivosti.
To sa najslikovitije može sagledati u čevenom starozavjetnom oslobodjenju Božijeg naroda i njihovom izlasku iz Misira i odlazak u obećanju zemlju. Zarobljeni narod koji je vjekovima trpio teški zulum ropstva dobio je sudbonosnu šansu da se oslobodi pod vodjstvom Mojsija. Ali izlazak u slobodu n ije bio jednostavan, naprotiv bio je naporan i zahtjevan. Misir je bio pritisnut teškom rukom Božijom sa 10 velikih pošasti koji je natjerao Faraona da pusti Božiji narod bez borbe da napusti Egipat. Ali za sve to vrijeme izraelski narod bio je još više pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika koji su na svaku sljede.u Božiju pošast sve više se svetili na Izrealu. Ipak desio se taj čudesni dan izlaska i prelaska preko Crvenoga mora, kada su svojim očima vidjeli kako je tiranin i sva njegovo silna vojska bila uništena za jedan dan. Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni snovima o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.
ALI, dočekala ih je pustinja. Jer sloboda je najprije pustinja pa tek onda Obećna zemlja. Čak čta više, postoji odredjene dijalektika i dinamička slobode koja je ponajviše pustinja. I u tome je vjerovatno krije tragadija slobode o kojoj Berdjajev piše. Kada čovjek krene ka slobodi, i uspije da pobjedi te unutrašnje kočnice, dolazi u vrlo čudnu situaciju. Jer u njoj se sada treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi ljudski senzori u pustinji su podvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnih uslova, traženja hrane i vode, a sunce žeže li žeže dok noći ne donose odmora jer su prehladne noći, a pred njima dugo i naporno putovanje.
Sloboda time postaje ozbiljno iskušnje kome je Božji narod nažalost podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Ali nije samo ta ravan oskudice i gladi najveći izazov slobode, kao u onoj priči o patakama koju sam pominjao negdje. D naše patke nijesu željele da pobjegnu kroz otvorena vrata kaveza. Žrtvovali su slobodu zarad onog izobilja hrane i njege koju je donosio kavez. Sloboda je pustinja u još jednom dubljem smilu, jer se moramo osloniti na milost Božiju i svoje vlastite snage i uprijeti sve sile do krajnjih granica, želimo li doći do cilja do Obećane zemlje. A pošto je Božija milost nepromjenjiva konstanta, sva odgovornost hoćemo li doći do Obećane zemlje i, uopšte, za kojim će idealom ići, je isključivo na nama. Mi, kao i onaj Božiji narod koji je stajao pred prvom preprekom, pred gorkom vodom Mare odlučujemo kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Nije ni tri dana prošlo a već su sva čuda zaboravljena, i kako je Egipat opsutošen, i kako su potopljene sve njihove vojske, a već je sloboda postala nepodnošljiva. Više nema tlačitelja na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve probleme i nevolje. I to je prvi "benefit" slobode taj susret sa sobom, susret bez ikakvih "oslonaca" u toj potpunoj nedostatnosti svega onoga što je spolja uticalo na našu (ne)sigurnost. Odjedno na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek poštuje i kome se klanja u svojem životu.
Izraelci su upravo poslije nekoliko dana hoda, o čemu sam pisao, primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu i tragediju slobode: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsij. A kad Mojsija nema, pošto se zadržao sa Bogom više nego što su oni očekivali odustaju i od njega. Tako je uvjek, kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima i idolima, pa od onog što su sami napravili grade boga i kažu da ih je to izbavilo iz ropstva. Postoji ta tragična potreba ljudi, koja se u pustinji itekako otkriva, da ljudi traže nekoga za kim će ići koga će slijediti. To je ta drugo lice, tačnije naličje slobode o kome i Dostojevski piše u Velikom Inkvizitoru, da čovjek žudi da prema nekome usmjeri svoje najdublje i najsvetije težnje. Zato vapaj naroda Aronu "Napravi nam boga!". Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kip bika je jadna, drska i zavodnička patvorina.
I to su nevolje slobode zbog kojih ljudi se okreću od slobode i hrle za nekom "srećom". Ali to je ambis i to je ludilo. Jer kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, kad slobodu vidi kao jedini cilj, on zapravo luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju. Sloboda van Boga je totalna ludost i bezumlje. Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.
Tako je i ovaj nesrećni naraštaj izgubio sebe u doticaju sa slobodom, i počeo da planira pobunu, da planira povratak nazad u ropstvo. Jer sloboda je teška, a robstvo je lako. I to po cijenu da krenu u bratoubilački rat, da smaknu svoje vodje i da se odreknu zauvjek tog "Boga", koji ih je pozvao u neizvjesnost, oskudicu, nezaštićenost i samoću. Njihov ropski mentalitet nije bio u stanju da sagleda Božiju ljubav, da mu povjeruje da je on kadar da ih dovede u zemlju gdje teče med i mlijeko, gdje neće sirotinjski jesti hljeba i gdja će živjeti u kućama koje nije gradio i jesti od vinograda koje nije sadio.
I zato su slobodni ljudi rijedak cvijet na ovome svijetu. Samo rijetki prihvate sa radošću iskušenje pustinje. Jer nema slobode ako se stalno bježi od iskušenja tj pustinje. A pustinja je danas sva ona samoća koju osjećamo kada ostajemo dosljedni sebi i svojim uvjerenjima. Pustinja je danas i sva nesigurnost koju osjeća onaj koji se odvažuje da kaže istinu i da u njoj živi. Pustinja je i osjećaj snažne ugrženosti jagnjeta koje je poslano medju vukove za sve sluge i apostole Isusa Hrista u ovome svijetu. Karakter jagnjeta na koji smo pozvani da ga izgradjujemo, je "ludost" u ovom današnjem svijetu "tržišnih" utakmica, kada svi koji se bore za profit i vlast hoće da te prožderu. Pustinja je i onaj strah od oskudice kada svoje daješ drugima.
Ali ni tada ni danas Gospod nas nije ostavio usamljene. On je vjerni saputnik ratnika slobode, kao što je i tada svakodnevno pratio karavan Božijeg naroda, pa se preko dana pokazivao u ogromnom stubu od dima, koji je činio lad u onim vrelim pustinjskim danima. A noću im se pokazivao u plamenu, pa ih je grijao i osvjetljavao im put. I tada je On, kao i danas bio živa stijena iz koje je tekla voda pa je narod i njegova stoka mogao da održi. Nije im se upropastila ni obuća ni odjeća a svaki dan je sa neba padala mana od koje su se pogli spremiti različita jela i hljebovi. I na kraju pustinja je bila mjesto na kojem je Božiji narod primio Zakon i Silu da bi mogao d udje u Obećanu zemlju. U Pustinju je On dozvao svoga sina da bi ga uhvatio za srce, da bi mu progovorio o svojoj ljubavi, i na kraju da bi mu dobor učinio i da bi mu dao "snagu da dobavlja blago". Tako je i Sin Božiji, Isus Hrist nakon kušnje u Pustinji, izašao u Sili duha svetoga i učinio čitavo čudesno djelo Spasenja o kojem jevandjelja i čitava istorija svjedoči. Pustinja je mjesto gdje se mjenja naš mentalitet roba u mentalite sina. Gdje mi ojačavamo da postanemo samostalni, nezavisni, odvažni i snažni da podignemo mač i zauzmemo sva ona duhovna prostranstva Obećane zemlje koja nam je obećana i na ovom i na onom svijetu. Pustinja jeste strašno jesto, ali nije zlo i naopako, već mjesto gdje nas Gospod vodi, kao što je i Isusa vodio, da bi prošli sva ta iskušenja i da bi upoznali ne samo našeg neprijatelja, već prije da spoznamo sebe, svega ko smo mi, odakle dolazimo i kuda idemo. Da odbacimo svaku materijalnu i emocionu sigurnost i intelektualnu zavodljivost ovoga propadljivog svijeta, koja nas je uljuljkivala i davala nam lažni oslonac. Pustinja je sloboda u kojoj moramo da spoznamo prave vrijednosti i izrastemo do punine rasta Hristovoga da bi bili kadri da nosimo jevandjelje i da primimo stvoralačku silu da ispunimo svrhu svojega života i učinimo ovaj svijet boljim mjestom za život.
Коментари
Постави коментар