Nemoguće je pisati o slobodi a ne pisati o oproštenju. Oproštenje je možda i najvažniji element puta ličnog oslobodjenja. I to oproštenje za svopstvene grijehe koje smo primili od Boga kroz Hrista i oproštenje koje mi dajemo ljudima koji su nam skrivili. Ne postoji alternativa ovom oproštenju i ne postoji moćnije oružje od nje za skidanje okova osude i osvete. Ovo je najbolje izraženo kroz priču o nemilosrdnom slugi koju je Isus ispričao u Matejevom jevandjelju.
Isus odgovara Petru na pitanje koliko puta treba da oprosti svojem bližnjem i kaže: "Carstvo nebesko slično kralju koji je hteo da se obračuna sa svojim slugama. A kada poče obračunavati, dovedoše mu jednoga koji je dugovao deset hiljada talanata. I kako nije imao da vrati, zapovjedi gospodar da prodadu njega i njegovu ženu i decu i sve što je imao, i da se naplata izvrši. Tada sluga pade i klanjaše mu se govoreći: gospodaru, budi strpljiv prema meni i sve ću ti platiti. A gospodar se smilova na onoga slugu, otpusti ga i dug mu oprosti.
Ali onaj sluga iziđe, te nađe jednog od svojih drugova u službi koji mu je dugovao sto dinara, uhvati ga i stade ga daviti govoreći: vrati ako šta duguješ. Tada pade pred njega njegov drug i moljaše ga govoreći: imaj strpljenja prema meni i vratiću ti. Ali on ne htede, nego ode i baci ga u tamnicu dok ne plati dug. Videvši dakle njegovi drugovi šta se dogodilo, ožalostiše se jako, otidoše i obavestiše svoga gospodara o svemu što se dogodilo.
Tada ga pozva njegov gospodar i reče mu: zli slugo, oprostio sam ti sav onaj dug, jer si me molio; zar nije trebalo da se i ti smiluješ na svoga druga u službi kao što sam se ja na tebe smilovao? I razgnevi se njegov gospodar i predade ga mučiteljima dok mu ne plati sav dug. Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako svaki ne oprosti od sveg srca bratu svome."
Isus za prvi dug daje cifru od „deset hiljada talanata" a za drugi „sto dinara", odnosno denarijusa. Jedan talanat iz ove priče u ono vrijeme je vrijedeo oko 6.000 denara, tako da je prvi dug 600.000 puta veći od drugog. Pritom, 10.000 (mirjada) je bio najveći grčki broj, a talanat najveća jedinica valute, tako da je 10.000 talanata bio najveći zamislivi dug (poređenja radi, zajednički godišnji danak Judeje, Samarije i Idumeje u to vreme je iznosio samo 600 talenata[, a prosječna dnevnica je iznosila oko jedan denarija.
Ova priča nosi više pouka, između ostalog da je božje oproštenje grijeha nezamislivo veliko (kao i 10.000 talenata), da ovo neizmerno milosrđe treba biti model za hrišćane da opraštaju drugima, da nemilosrdnost vređa Boga i da oproštaj mora biti iskren.
Ali ova priča, ne slučajno, govori i o slobodi tj o ropstcu i mučenju onih koji nose neoproštenje. Ne može imati i uživati slobodu Hristovu onaj koji ne daje tu istu slobodu drugima oko sebe, koji ne žive po zakonu slobode o kojem sam pisao u prethodnim postovima.
Svi mi vidimo oko sebe ogromnu količinu neslobode, ropstva grijehu i mučenja koje ljudi doživljavaju jedan od drugog. Kao da je ovaj svijet jedan veliki zatvor u koji smo pravedno ili nepravedno ubačeni. Ali mi moramo donijeti odluku hoćemo li početi sa osvetom ili sa oproštenjem.
Josif je bio u sličnoj situaciji. Kao plemić i omiljeni sin ljubimac, zbog ljubomore svoje braće bio je prodan u roblje u tudju zemlju. Pa ni to nije bilo dovoljno nego je bačen u zatovr potpuno nevin jer je bio oklevetan od gospodarice koja ga je željela seksualno iskoristiti. Mogu misliti koliko je "pravednog" gnjeva moglo biti u srcu ovog mladića. Ali tek je dno dotakao kada ga je lični faraonov peharnik kome je pomogao u zatvoru potpuno zaboravio kad je izašao. Morao je da odluči da li će da zauvjek živi u tamnici i ne neoproštenju ili da počne da sanja o slobodi. Ova velika biblijska ličnost je upamćena upravo po tome što je mogao da oprosti svojoj braći i da na vrhuncu svoje slave, kad je postao vladar nad cijelim Egiptom, da ih nahrani, zaštiti i da im utočište u najvećoj i nezapamćenoj gladi toga vremena. Zašto? Zato što mu je sloboda bila važnija od osvete, ma kako se ona mogla nazvati pravednom. To je bila praslika Hristove otkupljujuće žrtve na krstu. I on je prošao tamu Golgote i sišao do dna pakla. Ali je nije se ispunjavao mislima o pravednoj osveti i Božijem sudu za svoje progonitelje i prijatelje koji su ga iznevjerili i koji su ga se odrekli. Misli o slobodi su bile uzvišenije od misli o nepravdi i zlu koje vlada cijelim svijetom.
Ta Josifovska sloboda koju je nosio u sred najvećih jama i tamnica u koje su ga najbliži bacali je nešto što je silno i jače od ovog svijeta, nešto što je nezarobljivo i neuništivo. Nešto što ga je uzvisilo na najveću poziciju u tadašnjem društvu. Kao što je i Isusu dalo jedincato Ime koje je iznad svakog drugog imena na zemlji i na nebu. A šta je Ime nego drugi izraz za karakter, ličnost, autoritet. To sloboda gradi u nama. gradi taj naš karakter i naše biće.
moramo razumjeti da neoproštenje i misli o osveti zarobljavaju, urušavaju našu ličnost, oni stvaraju ono ontološko zlo tj. nebiće.A šta da očekuju svi kojima je oprošten nezamislivo veliki dug grijeha, a fataju i kinje do besvjesti najbliže zbog kojekakavih sitnica. I nema veće tamnice i nema druge vatre paklene od ove vatre neoproštenja i ognja osvete u koje gospodar baca mučiteljskim duhovima sve nemilosrdne sluge, kao u onoj Isusovoj pripovjetki sa početka ovog posta. Priznajem oprostiti nije lako, naprotiv vrlo je teško. Jer Sloboda nije jednostavna i jeftina stvar koja se dobija za badava kao sapsenje. Za nju se moramo izboriti u sebi i to je fundamentalna životna bitka. Svako mora, svaki dan, da izabira izmedju osvete i slobode. Ne zbog onoga kome se gnusan grijeh treba oprostiti, već zbog sebe, zbog svoje slobode. Da bi se mi razvezali od te ljute i destruktivne vatre sržbe i gnjeva. To je put za velike visine tj. Put za Nebo!
Isus odgovara Petru na pitanje koliko puta treba da oprosti svojem bližnjem i kaže: "Carstvo nebesko slično kralju koji je hteo da se obračuna sa svojim slugama. A kada poče obračunavati, dovedoše mu jednoga koji je dugovao deset hiljada talanata. I kako nije imao da vrati, zapovjedi gospodar da prodadu njega i njegovu ženu i decu i sve što je imao, i da se naplata izvrši. Tada sluga pade i klanjaše mu se govoreći: gospodaru, budi strpljiv prema meni i sve ću ti platiti. A gospodar se smilova na onoga slugu, otpusti ga i dug mu oprosti.
Ali onaj sluga iziđe, te nađe jednog od svojih drugova u službi koji mu je dugovao sto dinara, uhvati ga i stade ga daviti govoreći: vrati ako šta duguješ. Tada pade pred njega njegov drug i moljaše ga govoreći: imaj strpljenja prema meni i vratiću ti. Ali on ne htede, nego ode i baci ga u tamnicu dok ne plati dug. Videvši dakle njegovi drugovi šta se dogodilo, ožalostiše se jako, otidoše i obavestiše svoga gospodara o svemu što se dogodilo.
Tada ga pozva njegov gospodar i reče mu: zli slugo, oprostio sam ti sav onaj dug, jer si me molio; zar nije trebalo da se i ti smiluješ na svoga druga u službi kao što sam se ja na tebe smilovao? I razgnevi se njegov gospodar i predade ga mučiteljima dok mu ne plati sav dug. Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako svaki ne oprosti od sveg srca bratu svome."
Isus za prvi dug daje cifru od „deset hiljada talanata" a za drugi „sto dinara", odnosno denarijusa. Jedan talanat iz ove priče u ono vrijeme je vrijedeo oko 6.000 denara, tako da je prvi dug 600.000 puta veći od drugog. Pritom, 10.000 (mirjada) je bio najveći grčki broj, a talanat najveća jedinica valute, tako da je 10.000 talanata bio najveći zamislivi dug (poređenja radi, zajednički godišnji danak Judeje, Samarije i Idumeje u to vreme je iznosio samo 600 talenata[, a prosječna dnevnica je iznosila oko jedan denarija.
Ova priča nosi više pouka, između ostalog da je božje oproštenje grijeha nezamislivo veliko (kao i 10.000 talenata), da ovo neizmerno milosrđe treba biti model za hrišćane da opraštaju drugima, da nemilosrdnost vređa Boga i da oproštaj mora biti iskren.
Ali ova priča, ne slučajno, govori i o slobodi tj o ropstcu i mučenju onih koji nose neoproštenje. Ne može imati i uživati slobodu Hristovu onaj koji ne daje tu istu slobodu drugima oko sebe, koji ne žive po zakonu slobode o kojem sam pisao u prethodnim postovima.
Svi mi vidimo oko sebe ogromnu količinu neslobode, ropstva grijehu i mučenja koje ljudi doživljavaju jedan od drugog. Kao da je ovaj svijet jedan veliki zatvor u koji smo pravedno ili nepravedno ubačeni. Ali mi moramo donijeti odluku hoćemo li početi sa osvetom ili sa oproštenjem.
Josif je bio u sličnoj situaciji. Kao plemić i omiljeni sin ljubimac, zbog ljubomore svoje braće bio je prodan u roblje u tudju zemlju. Pa ni to nije bilo dovoljno nego je bačen u zatovr potpuno nevin jer je bio oklevetan od gospodarice koja ga je željela seksualno iskoristiti. Mogu misliti koliko je "pravednog" gnjeva moglo biti u srcu ovog mladića. Ali tek je dno dotakao kada ga je lični faraonov peharnik kome je pomogao u zatvoru potpuno zaboravio kad je izašao. Morao je da odluči da li će da zauvjek živi u tamnici i ne neoproštenju ili da počne da sanja o slobodi. Ova velika biblijska ličnost je upamćena upravo po tome što je mogao da oprosti svojoj braći i da na vrhuncu svoje slave, kad je postao vladar nad cijelim Egiptom, da ih nahrani, zaštiti i da im utočište u najvećoj i nezapamćenoj gladi toga vremena. Zašto? Zato što mu je sloboda bila važnija od osvete, ma kako se ona mogla nazvati pravednom. To je bila praslika Hristove otkupljujuće žrtve na krstu. I on je prošao tamu Golgote i sišao do dna pakla. Ali je nije se ispunjavao mislima o pravednoj osveti i Božijem sudu za svoje progonitelje i prijatelje koji su ga iznevjerili i koji su ga se odrekli. Misli o slobodi su bile uzvišenije od misli o nepravdi i zlu koje vlada cijelim svijetom.
Ta Josifovska sloboda koju je nosio u sred najvećih jama i tamnica u koje su ga najbliži bacali je nešto što je silno i jače od ovog svijeta, nešto što je nezarobljivo i neuništivo. Nešto što ga je uzvisilo na najveću poziciju u tadašnjem društvu. Kao što je i Isusu dalo jedincato Ime koje je iznad svakog drugog imena na zemlji i na nebu. A šta je Ime nego drugi izraz za karakter, ličnost, autoritet. To sloboda gradi u nama. gradi taj naš karakter i naše biće.
moramo razumjeti da neoproštenje i misli o osveti zarobljavaju, urušavaju našu ličnost, oni stvaraju ono ontološko zlo tj. nebiće.A šta da očekuju svi kojima je oprošten nezamislivo veliki dug grijeha, a fataju i kinje do besvjesti najbliže zbog kojekakavih sitnica. I nema veće tamnice i nema druge vatre paklene od ove vatre neoproštenja i ognja osvete u koje gospodar baca mučiteljskim duhovima sve nemilosrdne sluge, kao u onoj Isusovoj pripovjetki sa početka ovog posta. Priznajem oprostiti nije lako, naprotiv vrlo je teško. Jer Sloboda nije jednostavna i jeftina stvar koja se dobija za badava kao sapsenje. Za nju se moramo izboriti u sebi i to je fundamentalna životna bitka. Svako mora, svaki dan, da izabira izmedju osvete i slobode. Ne zbog onoga kome se gnusan grijeh treba oprostiti, već zbog sebe, zbog svoje slobode. Da bi se mi razvezali od te ljute i destruktivne vatre sržbe i gnjeva. To je put za velike visine tj. Put za Nebo!
Коментари
Постави коментар