ZBOG CEGA GLADUJEMO

U vrijeme ekonomske krize i suše praćene visokim temperaturama protekle nedjelje neki mediji su širili strah od poskupljenja hljeba i ostalih životnih namirnica. Kažem strah, jer ljudi se najviše plaše da će ostati gladni. A kad govorimo o gladi, ne zaboravimo da nama ljudima nije potrebna samo hrana da ispuni stomak, već postoji jedna, mnogo važnija, to je glad za duhovnošću. Ta duhovna hrana je potreba za ispunjenjem duše i zadovoljenjem nekih estetskih i etičkih potreba, jer „ne živi čovjek o samom hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih“. A koliko je veća ova druga glad u Crnoj Gori, možemo lako saznati. Otiđimo u najmanju prodavnicu ili hiper-market i vidjećemo prepune škafove bijeloga hljeba i izobilja svakakve robe, domaće i inostrane, kvalitetne i manje kvalitetne. Ko ima novca, bez obzira na krizu, može nakupovati svega, nahraniti se do izobilja. Ali, pokušaj u svom gradu naći prave duhovne hrane i tople riječi Božije, bez obzira koliko novaca i bogatstva posjedovao, pa ćeš vidjeti kako je to komplikovano i kako ćeš se namučiti da je pronađeš. Vidjećeš kako je teško da utješiš i nahraniš dušu u ovo nedjeljno jutro, jer ne znaš kuda bi krenuo. Zato, kažem da je prava glad u Crnoj Gori duhovna, a ne tjelesna. Zbog čega je tako? Ja mislim da je zbog neriješenog crkvenog pitanja.

Nedavno je izašlo obimno Gallupovo istraživanje o Indeksu religioznosti koje obuhvata većinu zemalja u svijetu, o kojem pišu svi regionalni portali. Ona pokazuje broj religioznih ljudi i broj onih koji se izjašnjavaju kao ateisti, i može se lako zapaziti problem konstantnog pada broja vjernika u svijetu iz godine u godinu. Crna Gora, nažalost, nije obuhvaćena istraživanjem, pa se ne možemo upoređivati. Nemam prostora za veću analizu ove studije, ali zapala mi je za oko Makedonija koja je od svih ex-yu republika najbolje pozicionirana. Naime, ona sa indexom od preko 90 po tom istraživanju je najreligioznija zemlja u Evropi! Kod njih je broj vjernika u konstantnom porastu, jer je za razliku od nas Makedonija uspjela da koliko toliko riješi svoje crkveno pitane. Istraživanje o vjerskim slobodama Stejt departmenta, objavljeno prošlog mjeseca, ukazuje na osnovni problem vjerskih sloboda u Crnoj Gori, a to su tenzije između dvije pravoslavne zajednice, srpske i crnogorske. Dalje navode da se kod nas u Crnoj Gori vjersko opredjeljenje predominantno vezuje za etničko, nacionalno, pa i političko opredjeljenje. Od osamostaljivanja Crne Gore, ovo crkveno pitanje se još zakomplikovalo i narasla su otvorena pitanja, registracije i pravnog položaja vjerskih zajednica, statusa i boravka sveštenih lica, restitucije imovine itd. Neke političke partije su samo dolivale ulje na vatru međusobnih nesuglasica i udaljavale sve nas od rješenja problema. Na sve ovo dodao bih problem što, iako svi znaju za ovu problematiku, nijedna strana ne želi da se umiješa i da ponudi određena rješenja, već svako istrajava na svojim pravima. Došli smo u situaciju da ni nakon 35 godina nemamo novi zakon o vjerskim zajednicima, koji bi riješio ovo crkveno pitanje. Posljednje što smo čuli je najava Venecijanske komisije da će doći u oktobru u Crnu Goru, na poziv Vlade, da pomogne nalaženju rješenja za crkveno pitanje na nekim evropskim standardima. Iako je to dobro, uvijek rastuži naša nespremnost da sami nađemo rješenja i odgovore, već uvijek tražimo posredovanje Evrope za unutrašnja državna i društvena pitanja. Ipak, priželjkujem dan kada će se ovi međusobni problemi pravoslavnih crkava trajno riješiti, da se vratimo suštini njihovog postojanja, toj pravoj vjeri i duhovnosti. Pa i da se Crna Gora jednog dana nađe u Gallupovom istraživanju visokopozicionirana kao Makedonija. Da se od tih kanonskih i pravnih pitanja vratimo univerzalnim hrišćanskim vrijednostima, solidarnosti, humanosti i saradnji. Da više bude istinske pobožnosti koja utoljava tu duhovnu glad u nama. Da ne bude više Bog tabu tema o kojoj ne žele da govore političari, a crkveno pitanje vruć krompir kojeg niko neće da drži u rukama, da ih, jado moj, ne bi slučajno neko svrstao na jednu ili drugu stranu. Jer, sve dok političke i crkvene elite budu istrajavale na svojim stavovima o pitanju autokefalnosti vjerskih zajednica, restitucije imovine, pravnog statusa sveštenih lica i time ubirali političke poene, pa i po koju paru, narod će gladovati za onim „nasušnim hljebom“ – istinskom duhovnošću.