Znam mnogo ljudi i mnogi imaju umijeće davanja (ljubavi, poklona, pažnje i lijepe riječi) ali odista malo je onih koji znaju to i primati. To sam vidio i kod sebe, da sam mnogo vještiji u davanju nego u primanju. A posljedice nijesu beznačajne. Jer i od jednog i od drugog zavisi koliko ćemo imati, odnosno što volimo reći, biti bogati. Pisao sam puno o principu sjetve i žetve, da ako obilato sijemo obilato ćemo i žnjeti. Pisao sam i o onom životnom principu "Daj i daće ti se'", jer oni koji su otvoreni za davanje ti će stostruko i primiti. Ali nisam pisao o umijeću primanja vjerovatno što i sam sa time kuburim i što sam malo znao.
A od primanja zavisi šta i koliko ćemo posjedovati. Da li nas primanje čini oholima ili nas ponižava? Po ovome kako reagujemo na primanje možemo vidjeti da li znamo primati. I prvo i drugo nije dobro. Jer ako te primanje uzvisuje ili ponižava onda znači da imaš problem sa sopstvenom vrijednošću i nizak nivo samopoštovanja. Jadan je onaj čovjek koga neko posjedovanje čini vrednijim u sopstvenim očima, jer će biti zarobljenik tih stvari i gubitak će ga opasno uzdrmati. Takvi se prave važni, šepure i uzvisuju nad drugima. Misle da im dar koji su primli dodaje vrijednost i čini ih posebnima. Pa onda postaju posesivci, jer bez onog što su primili ne mogu da zamisle svoj život, nesigurni su i nepovjerljivi. Zato su veoma agresivni i skloni manipulacijama i kontroli da bi za sebe izdejstvovali te stvari koje im vraćaju osjećaj samopoštovanja ili da ih zadrža po svaku cijenu ako su ih primili.
Još jadniji je onaj koga primanje ponižava, pa se osjeća kao prosjak koji zavisi od milostinje, jer svako primanje ga posjeća na njegovu unutrašnju i svekoliku bijedu. Primanje je za njih skopano sa nekim lošim osjećanjem, pa umjesto da sa radošću primaju kod njih se stvara osjećaj obaveza da to nečim vrate. A može i da izazove i neki drugi ružan osjećaj uvrede, jer ima takvih jadnih primaoca koji misle da im pripada nešto drugo i bolje. U svojoj lažnoj poniznosti, tj prikrivenom ponosu njima je sve malo što mu se nudi i odbacuje ga sa prezirom kao neadekvatnog. Takve ljude užasava činjenica da su im drugi ljudi potrebni, jer nismo projktovani kao pusta ostrva, već smo upućeni jedni na druge, da u medjusobno davanju ispunimo svrhu svojega života.
Umijeće primanja nemaju oni što ništa ne očekuju i što ne znaju šta žele, po sistemu ako ništa ne očekujem sve što dobijem biće plus i razlog za slavlje. Tako misle neki hrišćani, koji guše svoje želje i posipaju ih pepelom. Ne, umijeće primanja je u tome očekivati mnogo od života. To su oni koji se svemu nadaju i svemu raduju, koji stalno proširuju i svoj um i svoje srce da primi velike stvari. Koji se otvaraju i okreću kao suncokreti prema suncu da prime što više svjetlosti i toplote. Oni su kao prosjeci i sluge ljubavi, uvjek spremni da se ponize u ime Ljubavi i za Ljubav. A opet samosvjesni kao prinčevi koji znaju ko su i da im pripada carstvo u naslijedje.
Sjetih se one divne priče o Aksi, djevojci čiju je ruku obećao njen veliki otac Kaleb, za pobjedu u odlučujućoj bitci. Kaleb kao vodja plemena udario je na najjače utvdjenje neprijatelje, koji su bili veliki kao divovi i koji su bili strah i trepet. Onom generalu svoje vojske koji osvoji to utvrdjenje pored ruke svoje ćerke obećao je i veliku dolinu Negeb. Ontijel sin Kenaza brata Kalebova bijaše zaljubljen u Aksu, hrabro se borio i pobjedio divovsku vojsku i osvojio grad Kirjat Sefer. I onda u dan kad je trebao primiti nagradu, lijepa Aksa, samouvjereno sidje sa konja kojim su je svatovi trebali povesti, i hrabro pridje svome ocu Kalebu, uvjerena u njegovu očinsku ljubav i zamoli ga nešto što je bila potajna želja njenog mladoženja i reče: "Oče kad si mi dao ovu pustu zemlju, daj nam i izvore Gornje i Donje!". Za ono vrijeme to je bila drskost. Ali ona je bila vodjena ljubavlju, jer je htjela da ispuni želje svoga muža, da "usavrši" oČevu veliku nagradu. Ali znala je čija je kći i znala je Očevu ljubav. I tako je bilo, Otac njen je ispunio zahtjev svoje ćeri. Dao joj je što je tražila. Mi vidimo kroz knjigu Sudija da je ovaj njen muž stekao veliki ugled u čitavom društvu i postao je prvi vodja čitavog naroda u obećanoj zemlji. Ja vjerujem da je postigao uspjeh jer su on i njegova žena znali da primaju. Bili su otvoreni za najbolje, za savršeno, nijesu se zadovoljavali sa polovičnim stvarima, iako su djelovale kao velika nagrada. To umjeće traženja izvora Gornjih i Donjih, je ono što mislim da je presudno za blagoslovljen i uspješan život. Trebali bi i mi pred Ocem našim nebeskim imati taj "drski" Aksin stav, koji kaže: Jeste, Oče, hvala za ovaj život koji smo primili kao nasledje, ali to je samo pusta zemlje bez tvojih Izvora. I danas ti tražim sve ono što je potrebno za "navodnjavanje" ove puste zemlje. I to nijesu samo neka duhovna bogastva, a svakako i prije svega to su, već su mi potrebni i ovi Donji izvori. Nije mi dovoljno samo ova svježa vizija koju si mi dao i razumjevanje kako da do tog cilja dodjem, danas su mi potrebni i ljudi i sredstva za njegovo ispunjenje. Ne tražim ti malo i ne tražim ti puno, tražim ti Oče SVE!"
Siguran sam da nijedno očinsko srce ne ostaje tvrdo na ovo sinovsko pouzdanje i sigurnost da Otac ima sve i može sve i da hoće sve!
Ali ne kao da bi to što primimo učinilo nas boljim ili lošijim, ne da bi se uzoholili ili bi se ponizili, na kao da je nešto prigrabljeno ili prevarom zadržano. Ne, to je stav otvorenog srca i otvorenog uma za beskončano za nemoguće a opet ono što nam je obećano i ostavljeno u amanet. Zato raširimo svoja srca kao suncokret svoju glavu, i pratimo izvor Svjetlosti i toplote, da bi se ispunili onim mnoštvom roda ukusnog sjemena i prepunog dragocjenog ulja. Primamo darove i nagradu kao da je to već bilo naše i kao da samo zadovoljavamo nebesku pravdu, bez ikakve griže savjesti i potrebe da se nečim odužimo kao da smo krivci. Ne, otvorimo se radosno, kao da uspostavljamo duhovnu ravnotežu primanja i davanja,jer tamo gdje je Veliki Darodavac tu mora biti i Radosnog Primaoca, koji je otvoren da primi punu mjeru blagoslova, nabijenu i natrešenu vreću. Koja se nabija svakim dobrom do prelivanja, i ne ostavlja nikakvu prazninu, nikakvu nedostatnost, nikakvu zadršku i ogradu. Mi moramo imati takvo umijeće neograničenog primanja, koje ne zna za strah, za limite i predrasude svoje sredine, da bi natopili do kraja suvu zemlju naših duša ali i ispunili Očevu volju za svoj život.
A od primanja zavisi šta i koliko ćemo posjedovati. Da li nas primanje čini oholima ili nas ponižava? Po ovome kako reagujemo na primanje možemo vidjeti da li znamo primati. I prvo i drugo nije dobro. Jer ako te primanje uzvisuje ili ponižava onda znači da imaš problem sa sopstvenom vrijednošću i nizak nivo samopoštovanja. Jadan je onaj čovjek koga neko posjedovanje čini vrednijim u sopstvenim očima, jer će biti zarobljenik tih stvari i gubitak će ga opasno uzdrmati. Takvi se prave važni, šepure i uzvisuju nad drugima. Misle da im dar koji su primli dodaje vrijednost i čini ih posebnima. Pa onda postaju posesivci, jer bez onog što su primili ne mogu da zamisle svoj život, nesigurni su i nepovjerljivi. Zato su veoma agresivni i skloni manipulacijama i kontroli da bi za sebe izdejstvovali te stvari koje im vraćaju osjećaj samopoštovanja ili da ih zadrža po svaku cijenu ako su ih primili.
Još jadniji je onaj koga primanje ponižava, pa se osjeća kao prosjak koji zavisi od milostinje, jer svako primanje ga posjeća na njegovu unutrašnju i svekoliku bijedu. Primanje je za njih skopano sa nekim lošim osjećanjem, pa umjesto da sa radošću primaju kod njih se stvara osjećaj obaveza da to nečim vrate. A može i da izazove i neki drugi ružan osjećaj uvrede, jer ima takvih jadnih primaoca koji misle da im pripada nešto drugo i bolje. U svojoj lažnoj poniznosti, tj prikrivenom ponosu njima je sve malo što mu se nudi i odbacuje ga sa prezirom kao neadekvatnog. Takve ljude užasava činjenica da su im drugi ljudi potrebni, jer nismo projktovani kao pusta ostrva, već smo upućeni jedni na druge, da u medjusobno davanju ispunimo svrhu svojega života.
Sjetih se one divne priče o Aksi, djevojci čiju je ruku obećao njen veliki otac Kaleb, za pobjedu u odlučujućoj bitci. Kaleb kao vodja plemena udario je na najjače utvdjenje neprijatelje, koji su bili veliki kao divovi i koji su bili strah i trepet. Onom generalu svoje vojske koji osvoji to utvrdjenje pored ruke svoje ćerke obećao je i veliku dolinu Negeb. Ontijel sin Kenaza brata Kalebova bijaše zaljubljen u Aksu, hrabro se borio i pobjedio divovsku vojsku i osvojio grad Kirjat Sefer. I onda u dan kad je trebao primiti nagradu, lijepa Aksa, samouvjereno sidje sa konja kojim su je svatovi trebali povesti, i hrabro pridje svome ocu Kalebu, uvjerena u njegovu očinsku ljubav i zamoli ga nešto što je bila potajna želja njenog mladoženja i reče: "Oče kad si mi dao ovu pustu zemlju, daj nam i izvore Gornje i Donje!". Za ono vrijeme to je bila drskost. Ali ona je bila vodjena ljubavlju, jer je htjela da ispuni želje svoga muža, da "usavrši" oČevu veliku nagradu. Ali znala je čija je kći i znala je Očevu ljubav. I tako je bilo, Otac njen je ispunio zahtjev svoje ćeri. Dao joj je što je tražila. Mi vidimo kroz knjigu Sudija da je ovaj njen muž stekao veliki ugled u čitavom društvu i postao je prvi vodja čitavog naroda u obećanoj zemlji. Ja vjerujem da je postigao uspjeh jer su on i njegova žena znali da primaju. Bili su otvoreni za najbolje, za savršeno, nijesu se zadovoljavali sa polovičnim stvarima, iako su djelovale kao velika nagrada. To umjeće traženja izvora Gornjih i Donjih, je ono što mislim da je presudno za blagoslovljen i uspješan život. Trebali bi i mi pred Ocem našim nebeskim imati taj "drski" Aksin stav, koji kaže: Jeste, Oče, hvala za ovaj život koji smo primili kao nasledje, ali to je samo pusta zemlje bez tvojih Izvora. I danas ti tražim sve ono što je potrebno za "navodnjavanje" ove puste zemlje. I to nijesu samo neka duhovna bogastva, a svakako i prije svega to su, već su mi potrebni i ovi Donji izvori. Nije mi dovoljno samo ova svježa vizija koju si mi dao i razumjevanje kako da do tog cilja dodjem, danas su mi potrebni i ljudi i sredstva za njegovo ispunjenje. Ne tražim ti malo i ne tražim ti puno, tražim ti Oče SVE!"
Siguran sam da nijedno očinsko srce ne ostaje tvrdo na ovo sinovsko pouzdanje i sigurnost da Otac ima sve i može sve i da hoće sve!
Ali ne kao da bi to što primimo učinilo nas boljim ili lošijim, ne da bi se uzoholili ili bi se ponizili, na kao da je nešto prigrabljeno ili prevarom zadržano. Ne, to je stav otvorenog srca i otvorenog uma za beskončano za nemoguće a opet ono što nam je obećano i ostavljeno u amanet. Zato raširimo svoja srca kao suncokret svoju glavu, i pratimo izvor Svjetlosti i toplote, da bi se ispunili onim mnoštvom roda ukusnog sjemena i prepunog dragocjenog ulja. Primamo darove i nagradu kao da je to već bilo naše i kao da samo zadovoljavamo nebesku pravdu, bez ikakve griže savjesti i potrebe da se nečim odužimo kao da smo krivci. Ne, otvorimo se radosno, kao da uspostavljamo duhovnu ravnotežu primanja i davanja,jer tamo gdje je Veliki Darodavac tu mora biti i Radosnog Primaoca, koji je otvoren da primi punu mjeru blagoslova, nabijenu i natrešenu vreću. Koja se nabija svakim dobrom do prelivanja, i ne ostavlja nikakvu prazninu, nikakvu nedostatnost, nikakvu zadršku i ogradu. Mi moramo imati takvo umijeće neograničenog primanja, koje ne zna za strah, za limite i predrasude svoje sredine, da bi natopili do kraja suvu zemlju naših duša ali i ispunili Očevu volju za svoj život.
Mala tema za pojasnjenje: Zasto Ontijel sin Kenaza brata Kalebova, kadar sam uzeti, trazi dozvolu?
ОдговориИзбришиHa dobro pitanje. Kao prvo diskutabilno je da li bas mogao Kabelu neustrasivom vodji plemena na silu uzeti izvore. Mislim da je drugo u pitanju. Imao je tu mudrost da umjesto njega pita Kalebova kcer, koju je otac ocigledno vrlo volio i znao je da nju nece odbiti, a da ga je on pitao zvucalo bi kao nezahvalnost, jer dobio je kcer i veliku zemlju. Ja sam jedno vrijeme mislio da to nije mudrost nego lukavstvo, kuakvicluk i pozmirepost, koju pokusavam da sprijecim kod scoje djece, kada ovo starije nagovori mladje da dodje da mi nesto problematicno trazi. Uf sto to ne volim ali nije ontijel bio takav tip, jer radilo se o velikom junaku. Pa ipak nije ni htio da otima nesto sto moze dobiti na lijep nacin. Tako je u ljubavi i zivotu, treba biti otvoren za darove ne otimacinu.
ОдговориИзбриши