TAKNI NJEGOVO, VIDJEĆEŠ

Ako hoćeš da vidiš kakav je ko čovjek, onda takni malo u nešto njegovo pa ćeš da vidiš. Meni se deilo nekoliko puta sa ljudima koje sam zaposlio ili stavio ga na neku funkciju ili povećao mu platu da kad sam vidio da sam pogriješio da sam doživio mnogo neprijatnosti. Dok ima daješ šansu i hvališ ih, onda je sve u redu i bajkovito, ali reci im da ne rade kako treba, smanji ima platu dobićeš ljutog neprijatelja. Pa od prijatelja prije zaposljenja dobiješ neprijatelja poslije.
Tako je i sa komšijama, sve je dobro dok se pozdravljate, ili dajete nešto. Ali desili se da tvoja stoka udju na njihovu livadu ili tvoja ćerka povuče za kosu njihovu i eto ti rata. Dobiješ krvnog neprijatelja od prvog komšije.
Koliko li se samo porodica raspalo zbog nasljedstva nakon smrti oca. Udarilo brat na brata ili tetka na bratanića, jer su "taknuli" u nešto onog drugog, što ovaj misli da je njegovo.
Od tog povišenog osjećaja za "pravdu" meni se gadi i diže kosa na glavi. Pa gdje je tu ljubav, gdje su tu ljudski odnosi? Ta neka ljudska "pravdnost" se sastoji od svega onoga što brani njihov goli lični interes. Naslušao sam se raznih advokata i predstavnika sindikata, poslodavaca i dr branioca ljudskih prava koji su beskrupulozno branili svoje interese, po cijenu da dezavuišu i unište onog drugog ko je "taknuo" u njihovo.

Postoji priča o Jovu, koju sto više čitam više mi govori, ali i sve više shvatam koliko je ne razumijem. Kada je na zboru svih andjela došao sotona koji je obilazio svu zemlju a Bog ga upita: "Jesi li vidio i jednog pravednika kao što je moj ljubljeni sluga Jov. Nema takvog!". A sotona mu rekao: "To je zato što si ga zaštitio i blagoslovio. Ajde, takni u njega i sve njegovo, pa ćeš vidjeti kako će otvoreno ustati na tebe!"
Desilo se kasnije da je sve izgubio, svoju djecu, ogromno imanje, prijatelje... I kada mu je poslije mjeseci tugovanja i žena okrenula ledja i rekla: "Prokuni Boga i umri" on je izrekao tu poznatu rečenicu "Muči ženo, kao lada brbljaš. Kad smo dobro primali od Boga, a zla zašto da ne primimo? Go izadjoh iz utrobe svoje majke, go ću se opet onamo vratiti. Gospod dade, Gospod uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.". I pored svega što ga snadje Jov nije sagriješio riječima svojim prema Bogu. Kasnije je svoju stvar iznio pred Boga, sve je dobio dvostruko nazad i djece i imanja i govoda i prijatelja.
Koliko je to čudesna priča o stradenja pravednog čovjeka, da iznova obara sve naše predrasude i preispituje naše poimanje vjere, ljubavi i univerzalne pravde. To je prije svega knjiga o jednom dobrom čovjeku koji je poštovao sve moralne standarde ali nije upoznao lično Boga i Njegovu ljubav. Tek kroz stradanje i stravično iskušenje upoznao je pravu Božiju ljubav, koja nije zasnovana na nekom interes, već ona "Ljubav uprkos svemu". Ima još mnogo pouka ove knjige, ali sada sam želio da naglasim taj dio koji se odnosio na izazov Jovove odanosti.
Često smo iskušani u životu da nepravedno budemo kažnjeni da pretrpimo neku štetu da ljudi. Ali pitanje je šta ćemo tada uraditi i kako ćemo se ponijeti. Upravo na tome se prokušava ono u šta vjerujemo. A na tom testu bojim se da mnogo nas pada. Vidi se na čemu je zasnovana naja "ljubav". Da li na interesu ili na ličnom odnosu. Pitanje pravde je potpuno u drugom planu, to je po meni i temeljna poruka Knjige o Jovu. Jer su Jovovi prijatelji stalno potencirali pitanje pravde, tražili od njega da prizna neki grijeh i da se pokaje. I poslije su bili oštro prekoreni o Gospoda. Izvodili su tezu da neko mora da je nepravedan, da li Jov ili Bog. Pa su Jovu koji se pravdao i objašnjavao da je bez krivice dospio u to stanje, spočitavali bogohuljenje jer su držali da time krivi Boga za nepravdu koja mu se desila.
I to mi svi činimo, stalno tražimo krivicu, optužujemo ili druge ili Boga tj. svoju zlu sudbinu. A ne shvatamo da su upravo ta stradanja prilika da se pokaže istinska ljubav prema ljudima i prema Bogu. Pa šta ako mi je neko uzeo fotelju, ili me prevario za novac, ili mi uradio nešto iza ledja, neću dozvoliti da uzmem sud u svoje ruke, da kunem i da dijelim lekcije o poštenju. To je prilika da u ljubavi oprostimo onom koji je zlo ućinio. Tek u toj "nepravdi" useljava se ljubav Božija koja postoji u nama, pa se nepravedni dobitak za one koji su to stekli pretvara u mogućnost da vide da smo istinski hrišćani i da oni mogu da vide Ljubav Boćiju na djelu. Tek kroz to možemo dokazati da im je Isus oprostio i da smo im mi oprostili. Jedino kroz našu reakciju oni jednog dana mogu doći do spoznaje o Bogu i pokaju se (dožive metanoju).
E ovaj test neki meni dragi ljudi nijesu položili. Ne ljutim se na njih i nema u meni gorčine, ovo pišem iz sažaljenja, pred Bogom. Dok su primali dobro od mene bili su fini i ljubazni, a kad je došla neka neprijatnost pa čak i nepravda razgoropadili su se i okrenuli ledja. Pozovali su se na pravdu, na neke članove zakona, na ono što su zaslužili, i sve su bili u pravu osim u jednom - nikakve ljubavi nije bilo u njima, nikakvog oproštenja. Razgolitio se interes! To je ono čega sam sve više svjestan. I Žalostan sam.
Pa zar je suština našeg hrišćanskog života u isterivanju pravde i upiranju prsta u tudje greške. Zar nije upravo opraštanje i strpljenje sa onima koji grabe nemilosrdo stvari za sebe. Čekanje na njih i na Boga, da bi se kroz to našee ponašanje pokazale rane Hristove, koji je umro i za njih. Nebili jednog dana došli do prave spoznaje, da su pogriješili i pokajali se i vratili Bogu i nama.
Zato ako hoćeš da vidiš ko te zaista voli iskreno, to su ove situacije kada se desi nešto na štetu onog drugog. Tada možeš vidjeti prave prijatelje i hrišćanine po onome šta izlazi iz njihovih usta. Da li kada "takneš u nešto njihovo", izalze li kletve i gnijev ili izlaze blage riječi i blagoslovi kao kod pravednog Jova.