Пређи на главни садржај

RAZOTKRIVANJE LJUDI

Uvjek sam bio vrlo naivan. Kad premotam film mog prethodnog života, prosto me strah uhvati kako sam slijepo vjerovao nekim ljudima. Kako sam samo zbog naivnosti mogao da nastradam, radio na svoju štetu, otvarao sam se onima koji su mi bili direktni konkurenti. Sam Bog me je sačuvao, da je čudo gdje sam uopšte i dospio sa takvom lakovjernošću.
Sjetih se prvog velikog prijateljstva iz tinejdžerskih dana. Vjeravao sam tom momku i računao ga za najboljeg prijatelja u vojnoj školi. Sve sam sa njim djelio, sve novce koje sam dobijao i garderobu, sve. Bio je siroče i zbog toga sam mu još više dobra činio. A kasnije se ispostavilo da je godinama radio za vojnu obavještajnu službu, da je zloupotrebaljavao te informacije što je dobijao od mene. Svi su ga izbjegavali, a ja sam mu i dalje vjerovao.
Mnogo godina kasnije, kod svih novih poznanstava mene je prvi utisak o ljudima skoro uvjek varao. Smatrao sam za ljubazne i fine osobe one koji su bili najveći licemjeri. A držao za negativce one koji su bili istinoljubivi.
Toliko sam bio naivan i toliko puta pogriješio u procjeni da sam izgubio povjerenja u svoj "instinkt". Naprimjer, djevojke koje su me plenile bile su prave negativke i obrnuto. Sve je otišlo dotle da sam nekako u mozgu morao da zauzimam kontra stavove svojim osjećanjima koje su budili ljudi u meni. Bio sam prosto konfuzan. Govorio sam: "Neću zauzimati stav o ljudima dok ne prodje neko vrijeme!" Odbijao sam prve inpulse kao lažne.
Ono što je još opasnije od ove naivnosti, je smatrati da je to neka vrsta plemenitosti i dobroćudnosti. Da su dobri ljudi naivni, a loši da su više promućurni. To sam Razmišljanje negdje kod sebe gajio čak, i nijesam želio da ga mijenjam.
Ali danas su se promjenile potpuno stvari. Kroz mnoštvo primjera u Biibliji shvatio sam da je naivnost jedna velika mana i da nema opravdanja za lakovjernost. Istinoljubivost, hrabrost i poštenje su osobine koje isključuju naivnost.
Ali najbolji primjer za to je Isus. Što sam više upoznavao Isusa kroz čitanje Jevandjelja, mogao sam vidjeti kako je on uvjek znao da raspozna šta je ispravno a šta ne u nečijem ponašanju. Kod njega nije bilo vrdanja, laskanja i nekih priča koje su prolazile. Bio je Vrlo promućuran i direktan ali sa pravom mjerom.
I onda sam shvatio da Isus Hristos nije samo otkrio karakter Oca Nebeskog, što se često čuje u crkvama. Nije on objavio samo Boga, On je razotkrio i čovjeka i njegovu pravu prirodu. U Jevandjeljima se može vidjeti kako je On kao Svjetlo išao i razobličavao ljudsku dvoličnost. lažno dobročinstvo i njihove prave motive. Na toliko mjesta pisalo je kako je On mogao da "čuje" tudje misli i pomisli, Kada su dolazili da ga pitaju, odnosno provociraju ne bi li ga ponizili i natjerali da u nečem pogriješi da ga optuže, nijesu uspjevali. On je uvjek znao šta im je na umu i vrlo ih je prozreo. Nije on bi samo inteligentan i imao neko posebno "šesto" čulo, kako neki misle. Nije to sam talenat ili neki duhovni dar (iako je svakako to), ne to može imati svaki običan čovjek sa Duhom Svetim u sebi. Isus je bio to veliko Ogledalo u kojem je svijet mogao da pogleda kakav je zaista. Zato su ga i razbili, jer svaka njegova riječ, čak pokret i gest bacalo je svjetlo na ljude oko Njega i ono što se moglo vidjeti bilo je nepodnošljivo ogoljavanje sebičnih motiva koji su se krila iza "dobrih djela" tadašnjih vjerskih vodja.
To je kao ono, o čemu sam pisao, kad eksperti u bankama proučavaju do detalja originalne novčanice i kad naidje falsifikat lako ga uoče. Oni ne provode mjesece i godine proučavajući falsifikate kakvi sve mogu da budu, oni se isključivo bave izučavanjem originalne novčanice i matrice, da bi razlikovali original od falša.
Zato svako ko ne proučava Original čovjeka, ne može da se pravda naivnošću: "Šta ću ja mlada i naivna, kad sam neiskusna!".
Naivnost je duhovna tupost i neznanje koje veoma škodi. Zato nam je Bog dao Riječ Boćiju i Duha Svetoga da razobličavamo neistine, da prodremo do u sam srž stvari, da razdvojimi misli od pomisli, istine od poluistina kao mišiće od zglavaka. Jer onome kome je stalo do istine i suštine, taj neće dozvoliti luksuz da ga farbaju, već će kao Apostoli da reaguju veoma oštro na takve pokušaje, da su neki padali mrtvi, te je strah zavladao u cijelom narodu, pa su slavili Isusa i poštovali Njegove sveštenike.
Jer On je svjetlo koje nije samo razotkrilo Boga ljudima, već prije svega razotkrio je samog čovjeka i ono što je u njemu. Skinuo je onaj smokvin list koji je Adam stavio na sebe ne bi li prikrio svoj grijeh i golotinju.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski