Uvjek sam bio vrlo naivan. Kad premotam film mog prethodnog života, prosto me strah uhvati kako sam slijepo vjerovao nekim ljudima. Kako sam samo zbog naivnosti mogao da nastradam, radio na svoju štetu, otvarao sam se onima koji su mi bili direktni konkurenti. Sam Bog me je sačuvao, da je čudo gdje sam uopšte i dospio sa takvom lakovjernošću.
Sjetih se prvog velikog prijateljstva iz tinejdžerskih dana. Vjeravao sam tom momku i računao ga za najboljeg prijatelja u vojnoj školi. Sve sam sa njim djelio, sve novce koje sam dobijao i garderobu, sve. Bio je siroče i zbog toga sam mu još više dobra činio. A kasnije se ispostavilo da je godinama radio za vojnu obavještajnu službu, da je zloupotrebaljavao te informacije što je dobijao od mene. Svi su ga izbjegavali, a ja sam mu i dalje vjerovao.
Mnogo godina kasnije, kod svih novih poznanstava mene je prvi utisak o ljudima skoro uvjek varao. Smatrao sam za ljubazne i fine osobe one koji su bili najveći licemjeri. A držao za negativce one koji su bili istinoljubivi.
Toliko sam bio naivan i toliko puta pogriješio u procjeni da sam izgubio povjerenja u svoj "instinkt". Naprimjer, djevojke koje su me plenile bile su prave negativke i obrnuto. Sve je otišlo dotle da sam nekako u mozgu morao da zauzimam kontra stavove svojim osjećanjima koje su budili ljudi u meni. Bio sam prosto konfuzan. Govorio sam: "Neću zauzimati stav o ljudima dok ne prodje neko vrijeme!" Odbijao sam prve inpulse kao lažne.
Ono što je još opasnije od ove naivnosti, je smatrati da je to neka vrsta plemenitosti i dobroćudnosti. Da su dobri ljudi naivni, a loši da su više promućurni. To sam Razmišljanje negdje kod sebe gajio čak, i nijesam želio da ga mijenjam.
Ali danas su se promjenile potpuno stvari. Kroz mnoštvo primjera u Biibliji shvatio sam da je naivnost jedna velika mana i da nema opravdanja za lakovjernost. Istinoljubivost, hrabrost i poštenje su osobine koje isključuju naivnost.
Ali najbolji primjer za to je Isus. Što sam više upoznavao Isusa kroz čitanje Jevandjelja, mogao sam vidjeti kako je on uvjek znao da raspozna šta je ispravno a šta ne u nečijem ponašanju. Kod njega nije bilo vrdanja, laskanja i nekih priča koje su prolazile. Bio je Vrlo promućuran i direktan ali sa pravom mjerom.
I onda sam shvatio da Isus Hristos nije samo otkrio karakter Oca Nebeskog, što se često čuje u crkvama. Nije on objavio samo Boga, On je razotkrio i čovjeka i njegovu pravu prirodu. U Jevandjeljima se može vidjeti kako je On kao Svjetlo išao i razobličavao ljudsku dvoličnost. lažno dobročinstvo i njihove prave motive. Na toliko mjesta pisalo je kako je On mogao da "čuje" tudje misli i pomisli, Kada su dolazili da ga pitaju, odnosno provociraju ne bi li ga ponizili i natjerali da u nečem pogriješi da ga optuže, nijesu uspjevali. On je uvjek znao šta im je na umu i vrlo ih je prozreo. Nije on bi samo inteligentan i imao neko posebno "šesto" čulo, kako neki misle. Nije to sam talenat ili neki duhovni dar (iako je svakako to), ne to može imati svaki običan čovjek sa Duhom Svetim u sebi. Isus je bio to veliko Ogledalo u kojem je svijet mogao da pogleda kakav je zaista. Zato su ga i razbili, jer svaka njegova riječ, čak pokret i gest bacalo je svjetlo na ljude oko Njega i ono što se moglo vidjeti bilo je nepodnošljivo ogoljavanje sebičnih motiva koji su se krila iza "dobrih djela" tadašnjih vjerskih vodja.
To je kao ono, o čemu sam pisao, kad eksperti u bankama proučavaju do detalja originalne novčanice i kad naidje falsifikat lako ga uoče. Oni ne provode mjesece i godine proučavajući falsifikate kakvi sve mogu da budu, oni se isključivo bave izučavanjem originalne novčanice i matrice, da bi razlikovali original od falša.
Zato svako ko ne proučava Original čovjeka, ne može da se pravda naivnošću: "Šta ću ja mlada i naivna, kad sam neiskusna!".
Naivnost je duhovna tupost i neznanje koje veoma škodi. Zato nam je Bog dao Riječ Boćiju i Duha Svetoga da razobličavamo neistine, da prodremo do u sam srž stvari, da razdvojimi misli od pomisli, istine od poluistina kao mišiće od zglavaka. Jer onome kome je stalo do istine i suštine, taj neće dozvoliti luksuz da ga farbaju, već će kao Apostoli da reaguju veoma oštro na takve pokušaje, da su neki padali mrtvi, te je strah zavladao u cijelom narodu, pa su slavili Isusa i poštovali Njegove sveštenike.
Jer On je svjetlo koje nije samo razotkrilo Boga ljudima, već prije svega razotkrio je samog čovjeka i ono što je u njemu. Skinuo je onaj smokvin list koji je Adam stavio na sebe ne bi li prikrio svoj grijeh i golotinju.
Sjetih se prvog velikog prijateljstva iz tinejdžerskih dana. Vjeravao sam tom momku i računao ga za najboljeg prijatelja u vojnoj školi. Sve sam sa njim djelio, sve novce koje sam dobijao i garderobu, sve. Bio je siroče i zbog toga sam mu još više dobra činio. A kasnije se ispostavilo da je godinama radio za vojnu obavještajnu službu, da je zloupotrebaljavao te informacije što je dobijao od mene. Svi su ga izbjegavali, a ja sam mu i dalje vjerovao.
Mnogo godina kasnije, kod svih novih poznanstava mene je prvi utisak o ljudima skoro uvjek varao. Smatrao sam za ljubazne i fine osobe one koji su bili najveći licemjeri. A držao za negativce one koji su bili istinoljubivi.
Toliko sam bio naivan i toliko puta pogriješio u procjeni da sam izgubio povjerenja u svoj "instinkt". Naprimjer, djevojke koje su me plenile bile su prave negativke i obrnuto. Sve je otišlo dotle da sam nekako u mozgu morao da zauzimam kontra stavove svojim osjećanjima koje su budili ljudi u meni. Bio sam prosto konfuzan. Govorio sam: "Neću zauzimati stav o ljudima dok ne prodje neko vrijeme!" Odbijao sam prve inpulse kao lažne.
Ono što je još opasnije od ove naivnosti, je smatrati da je to neka vrsta plemenitosti i dobroćudnosti. Da su dobri ljudi naivni, a loši da su više promućurni. To sam Razmišljanje negdje kod sebe gajio čak, i nijesam želio da ga mijenjam.
Ali danas su se promjenile potpuno stvari. Kroz mnoštvo primjera u Biibliji shvatio sam da je naivnost jedna velika mana i da nema opravdanja za lakovjernost. Istinoljubivost, hrabrost i poštenje su osobine koje isključuju naivnost.
Ali najbolji primjer za to je Isus. Što sam više upoznavao Isusa kroz čitanje Jevandjelja, mogao sam vidjeti kako je on uvjek znao da raspozna šta je ispravno a šta ne u nečijem ponašanju. Kod njega nije bilo vrdanja, laskanja i nekih priča koje su prolazile. Bio je Vrlo promućuran i direktan ali sa pravom mjerom.
I onda sam shvatio da Isus Hristos nije samo otkrio karakter Oca Nebeskog, što se često čuje u crkvama. Nije on objavio samo Boga, On je razotkrio i čovjeka i njegovu pravu prirodu. U Jevandjeljima se može vidjeti kako je On kao Svjetlo išao i razobličavao ljudsku dvoličnost. lažno dobročinstvo i njihove prave motive. Na toliko mjesta pisalo je kako je On mogao da "čuje" tudje misli i pomisli, Kada su dolazili da ga pitaju, odnosno provociraju ne bi li ga ponizili i natjerali da u nečem pogriješi da ga optuže, nijesu uspjevali. On je uvjek znao šta im je na umu i vrlo ih je prozreo. Nije on bi samo inteligentan i imao neko posebno "šesto" čulo, kako neki misle. Nije to sam talenat ili neki duhovni dar (iako je svakako to), ne to može imati svaki običan čovjek sa Duhom Svetim u sebi. Isus je bio to veliko Ogledalo u kojem je svijet mogao da pogleda kakav je zaista. Zato su ga i razbili, jer svaka njegova riječ, čak pokret i gest bacalo je svjetlo na ljude oko Njega i ono što se moglo vidjeti bilo je nepodnošljivo ogoljavanje sebičnih motiva koji su se krila iza "dobrih djela" tadašnjih vjerskih vodja.
To je kao ono, o čemu sam pisao, kad eksperti u bankama proučavaju do detalja originalne novčanice i kad naidje falsifikat lako ga uoče. Oni ne provode mjesece i godine proučavajući falsifikate kakvi sve mogu da budu, oni se isključivo bave izučavanjem originalne novčanice i matrice, da bi razlikovali original od falša.
Zato svako ko ne proučava Original čovjeka, ne može da se pravda naivnošću: "Šta ću ja mlada i naivna, kad sam neiskusna!".
Naivnost je duhovna tupost i neznanje koje veoma škodi. Zato nam je Bog dao Riječ Boćiju i Duha Svetoga da razobličavamo neistine, da prodremo do u sam srž stvari, da razdvojimi misli od pomisli, istine od poluistina kao mišiće od zglavaka. Jer onome kome je stalo do istine i suštine, taj neće dozvoliti luksuz da ga farbaju, već će kao Apostoli da reaguju veoma oštro na takve pokušaje, da su neki padali mrtvi, te je strah zavladao u cijelom narodu, pa su slavili Isusa i poštovali Njegove sveštenike.
Jer On je svjetlo koje nije samo razotkrilo Boga ljudima, već prije svega razotkrio je samog čovjeka i ono što je u njemu. Skinuo je onaj smokvin list koji je Adam stavio na sebe ne bi li prikrio svoj grijeh i golotinju.
Коментари
Постави коментар