Ako mogu biti objektivan pa da govorim o svojim manama
mislim da je rasejanost definitivno u samom vrhu mojih mana. Najprije za mene je stetna, a i za moju okolinu. Znalo se da kad me otac kao malog slao po pivo, da bezglavo odem u prodavnicu, pa se sjetim da sam zaboravio onaj ceger sa praznim staklenim flašama, pa kad se vratim po njih odem opet u prodavnicu pa tek na kasi shvatim da nisam ponio majkin novčanik. Pa od posla od pet minuta, napravim veliko polusatno mrcvarenje. A bilo je još masu nekih primjera kad sam zaboravljao nemoguće stvari, da i danas moj brat i žena mogu zabavljati društvo satima prepričavajući (ne)zgode sa mojom rasijanošću. Sramota me je da nabrojim neke drastičnije primjere.
Rasejanost je neko stanje kada razmišljaš o jednome, a dešava ti se drugo, a ti radiš nešto treće. Neka vrsta nesklada izmedju misli, osjećanja, riječi i volje. Kao u onim komičnim filmovima kada Mister Binu sve ispada iz ruku, a on pokušava da popravi, pa ono samo još više i više se zapetljava. E čini mi se da sam takav, posebno kad se zamislim. Moj otac je upozoravao Cecu, kad se udavala na tu moju rasejanost, rijčima: "Znaš, on ti je malo kao pjesnik." Na početku se malo čudila o čemu to priča njen svekar, ali nije dugo trajalo, pa je uvidjela. Kako umijem da odlutam mislima dok nešto radim, da se potpuno izgubim i ne čujem ništa. Mora po nekoliko puta da me podsjeća na neke bitne obaveze da ih ne bih zaboravio. Strašno!
Sjećam se kada smo, kao djeca, lupom ili dnom od tegle palili hartiju. Bilo mi je interesantno kako ono sočivo moćno usmjerava zrake tako da kad pogodič pravu razdaljinu lupe od papira, on počne da crni i pojavljuje se plamen. Kažu da neki požari tako izbijaju, zbog slomljenih staklenih flaša. Pa sunce kada dodje pod dobrim uglom, ono dno od flaše poput lupe umije da zapali sasušenu travu, pa da se proširi i izgori čitava gora.
To samo pokazuje koliku silu i energiju može da oslobodi fokusiranje. Svjetlost dana je bezazlena i slabašna da zapali bilo šta, ali kada se one zrake prelome kroz sočivo, i usmjere u jednu tačku mogu veliku silu da oslobode. Tako funkcionišu laseri, koji do te mjere izvrše koncentraciju energije na jednu malu tačku, da je kadar ogromne metalne blokove da sječe kao sir. I upravo ta riječ koncentracija je ono što je ključno. Kada uspješ da se koncentrišeš da napraviš sklad izmedju svoga srca i svojega uma, dešava se efekat lupe. Dešavaju se čuda. Tada sva ona tvoja i moja energija koja se rasipala na sve strane skuplja u onaj laserskog snop koji može presjeći i najtvrdje barijere. U karateu smo učili tu koncentraciju i kako da se usresredimo na udarac. Vježbali smo se da sve svoje snage od pete, pa preko kuka, ramena, lakta do šake uskladimo i povežemo. I onda je udarac snažan. Ne udara samo šaka, već čitavo tijelo se pretvori u jednu pesnicu. Ali nije to samo tjelesna vježba, to je podrazumjevalo da se usresrede i misli i pogled. Puna koncentracija.
Dešavale su mi se ti periodi u životu kada sam napravio sklad, izmedju onog što mislim, osjećam i želim, tada je dolazilo do erupcije snage iz mene. Tada sam postizao najveće rezultate. Uspjevao sam da položim 13 ispita za 9 mjeseci, da uradim ogromne projekte za 24 sata, pa evo i ovu knjigu METANOJA od 330 strana sam napisao za 150 dana itd.
Zato rasejanost je jedno nezdravo stanje duha. Dešava se kad izgubimo taj unutarnji mir i sklad, usred nekih teških životnih situacija, briga i problema. Nespokoj donosi odsutnost i rasejanost, kao što sam riječ kaže, neko razbacivanje sjemena na sve strane. Zato sva duhovna mudrost i vještina molitve i meditacije, je da čovjek ostvari i održi svoj un utarnji sklad. Da ništa ne preduzima stihijski, da se ne rasplinjava jer to donosi umor i duševnu iscrpljenost. A ta iscrpljenost donosi depresiju i tjeskobu.
Uspjeti se koncentrisati da ovdje i sada, a opet umiriti um da bi se moglo čuti srce, pa kada dodje mir sa njim dolazi i razumjevanje. A kada dodje objava, onda se mora čovjek usresrediti da to i realizuju. I tada je umjeće, ne ići lijevo i desno, ne gubiti fokus sa onog što je objava i glas. To uhvatiti kao što ona lupa usmjeri zrake. I tada se čuda dogadjaju. Tada se gore pomjeraju, pred vatrom i snagom Duha koji se oslobodio, jer smo usmjerili sve svoje misli, sve svoje snage, svu svoju volju u jedan jasan smjer. Ko će tome odoljeti. Niko, čak ni Bog.
mislim da je rasejanost definitivno u samom vrhu mojih mana. Najprije za mene je stetna, a i za moju okolinu. Znalo se da kad me otac kao malog slao po pivo, da bezglavo odem u prodavnicu, pa se sjetim da sam zaboravio onaj ceger sa praznim staklenim flašama, pa kad se vratim po njih odem opet u prodavnicu pa tek na kasi shvatim da nisam ponio majkin novčanik. Pa od posla od pet minuta, napravim veliko polusatno mrcvarenje. A bilo je još masu nekih primjera kad sam zaboravljao nemoguće stvari, da i danas moj brat i žena mogu zabavljati društvo satima prepričavajući (ne)zgode sa mojom rasijanošću. Sramota me je da nabrojim neke drastičnije primjere.
Rasejanost je neko stanje kada razmišljaš o jednome, a dešava ti se drugo, a ti radiš nešto treće. Neka vrsta nesklada izmedju misli, osjećanja, riječi i volje. Kao u onim komičnim filmovima kada Mister Binu sve ispada iz ruku, a on pokušava da popravi, pa ono samo još više i više se zapetljava. E čini mi se da sam takav, posebno kad se zamislim. Moj otac je upozoravao Cecu, kad se udavala na tu moju rasejanost, rijčima: "Znaš, on ti je malo kao pjesnik." Na početku se malo čudila o čemu to priča njen svekar, ali nije dugo trajalo, pa je uvidjela. Kako umijem da odlutam mislima dok nešto radim, da se potpuno izgubim i ne čujem ništa. Mora po nekoliko puta da me podsjeća na neke bitne obaveze da ih ne bih zaboravio. Strašno!
To samo pokazuje koliku silu i energiju može da oslobodi fokusiranje. Svjetlost dana je bezazlena i slabašna da zapali bilo šta, ali kada se one zrake prelome kroz sočivo, i usmjere u jednu tačku mogu veliku silu da oslobode. Tako funkcionišu laseri, koji do te mjere izvrše koncentraciju energije na jednu malu tačku, da je kadar ogromne metalne blokove da sječe kao sir. I upravo ta riječ koncentracija je ono što je ključno. Kada uspješ da se koncentrišeš da napraviš sklad izmedju svoga srca i svojega uma, dešava se efekat lupe. Dešavaju se čuda. Tada sva ona tvoja i moja energija koja se rasipala na sve strane skuplja u onaj laserskog snop koji može presjeći i najtvrdje barijere. U karateu smo učili tu koncentraciju i kako da se usresredimo na udarac. Vježbali smo se da sve svoje snage od pete, pa preko kuka, ramena, lakta do šake uskladimo i povežemo. I onda je udarac snažan. Ne udara samo šaka, već čitavo tijelo se pretvori u jednu pesnicu. Ali nije to samo tjelesna vježba, to je podrazumjevalo da se usresrede i misli i pogled. Puna koncentracija.
Dešavale su mi se ti periodi u životu kada sam napravio sklad, izmedju onog što mislim, osjećam i želim, tada je dolazilo do erupcije snage iz mene. Tada sam postizao najveće rezultate. Uspjevao sam da položim 13 ispita za 9 mjeseci, da uradim ogromne projekte za 24 sata, pa evo i ovu knjigu METANOJA od 330 strana sam napisao za 150 dana itd.
Zato rasejanost je jedno nezdravo stanje duha. Dešava se kad izgubimo taj unutarnji mir i sklad, usred nekih teških životnih situacija, briga i problema. Nespokoj donosi odsutnost i rasejanost, kao što sam riječ kaže, neko razbacivanje sjemena na sve strane. Zato sva duhovna mudrost i vještina molitve i meditacije, je da čovjek ostvari i održi svoj un utarnji sklad. Da ništa ne preduzima stihijski, da se ne rasplinjava jer to donosi umor i duševnu iscrpljenost. A ta iscrpljenost donosi depresiju i tjeskobu.
Uspjeti se koncentrisati da ovdje i sada, a opet umiriti um da bi se moglo čuti srce, pa kada dodje mir sa njim dolazi i razumjevanje. A kada dodje objava, onda se mora čovjek usresrediti da to i realizuju. I tada je umjeće, ne ići lijevo i desno, ne gubiti fokus sa onog što je objava i glas. To uhvatiti kao što ona lupa usmjeri zrake. I tada se čuda dogadjaju. Tada se gore pomjeraju, pred vatrom i snagom Duha koji se oslobodio, jer smo usmjerili sve svoje misli, sve svoje snage, svu svoju volju u jedan jasan smjer. Ko će tome odoljeti. Niko, čak ni Bog.
Negdje sam pogubila tu lupu i ne umijem je pronaci...treba posjeci korov, ocistiti um... :)
ОдговориИзбришиEh, znam o cemu govoris :-)))
ОдговориИзбриши