Zadnja dva mjeseca preduzimam aktivnosti na otpočinjanju jednog značajnog projekta. Značajan je za moj život, a vjerujem da će imati i širi društveni značaj. Ne bih pominjao o čemu se radi, jer ne želim da pišem o ptrojektu, već želim da ukažem na jedan duhovni princip koji sam spoznao radeći na svemu ovome.
Svaki korak je bio tako težak. Osjećao sam veliki napor i pri najmanjem koraku koji je vodio u tom pravcu. Noge bile tako teške, kao da imaju tonu ili kao kad se gazi onaj duboki snijeg. Pa svaki sljedeci korak, moram nogu najprije da čupam kao iz tijesta da bih zakoračio dalje.
Ali tako je kad se pravi prtina u dubokom snijegu. Za one koji ne znaju, prtina je uska utabana staza u snijegu. Ove zime kad je bilo ono veliko nevrijeme, spasilačke ekipe su išle sa prtačnjama i prvila te prtine u snijegu kako bi spasili seljane u zabačenim zaseocima. To je izuzetno težak i mukotrpan posao, kao samo veoma spremni i obučeni spasioci mogu iznijeti. Kada oni naprave prtinu, onda seljani kasnije mogu ići lako utabanim stazama i nalaziti izlaz iz svojih bestragija.
Tako je i u duhovnim stvarima. Samo ljudi koji imaju viziju i koji imaju hrabrosti da krenu nešto što je potpuno novo, da naprave pionirski poduhvat znaju kako je teško nalaziti prave puteve i kako je teško gaziti prtinu.
Ali nije ni jedan čovjek zagazio tamo gdje je Isus otišao. On je prvi prošao duhovne dubine, prošao kroz smrt i otišao do dna pakla. Proprtio je stazu, kao spasioc o kojima govorim i izbavio sve zarobljene duše. Svojim vaskrsenjem pokazao je put kojim trebamo ići da bi se izbavili iz bestragije.
Tako je i sa svakim koji slijedi Njega na Njegovom uskom putu. Njemu se svidjelo da nas vodi tim prtinama i uskim stazama, kojim većina ljudi nikad ne ide. Valjda zato što na tim usjecima ne možemo lako zalutati i ne možemo ga mimoići kad nam dolazi u susret. Željan da nas susretne u našim zaseocima i nedodjijama, i da nas izbavi svojim izbavljenjem. I danas to čini preko ljudi koji su spremni spašavati druge, koji su spremni prtiti staze u ovim zavejanim predjelima u kojima se ne nazire izlaz. Ljude - Pionire koji su spremni ići tamo kuda niko ranije nije gazio, po velikom kijametu, prtiti staze teškim i sporim koracima. Koji ne gledaju na mećavu, na bespuća oko njih, već nalaze put isključivo osluškujući svoje srce. Da čuju glas Onog koji je prije dvije hiljade godina prošao tuda ostavljajući tragove svoje pravedne krvi da bi Ga mogli opet naći i utrti put za one koji će za nama krenuti.
Zato se ohrabrujem i skupljam snagu da dignem svoje "teške" noge i zakoračim dalje stazom jer znam da je PRTINA.
Svaki korak je bio tako težak. Osjećao sam veliki napor i pri najmanjem koraku koji je vodio u tom pravcu. Noge bile tako teške, kao da imaju tonu ili kao kad se gazi onaj duboki snijeg. Pa svaki sljedeci korak, moram nogu najprije da čupam kao iz tijesta da bih zakoračio dalje.
Tako je i u duhovnim stvarima. Samo ljudi koji imaju viziju i koji imaju hrabrosti da krenu nešto što je potpuno novo, da naprave pionirski poduhvat znaju kako je teško nalaziti prave puteve i kako je teško gaziti prtinu.
Ali nije ni jedan čovjek zagazio tamo gdje je Isus otišao. On je prvi prošao duhovne dubine, prošao kroz smrt i otišao do dna pakla. Proprtio je stazu, kao spasioc o kojima govorim i izbavio sve zarobljene duše. Svojim vaskrsenjem pokazao je put kojim trebamo ići da bi se izbavili iz bestragije.
Tako je i sa svakim koji slijedi Njega na Njegovom uskom putu. Njemu se svidjelo da nas vodi tim prtinama i uskim stazama, kojim većina ljudi nikad ne ide. Valjda zato što na tim usjecima ne možemo lako zalutati i ne možemo ga mimoići kad nam dolazi u susret. Željan da nas susretne u našim zaseocima i nedodjijama, i da nas izbavi svojim izbavljenjem. I danas to čini preko ljudi koji su spremni spašavati druge, koji su spremni prtiti staze u ovim zavejanim predjelima u kojima se ne nazire izlaz. Ljude - Pionire koji su spremni ići tamo kuda niko ranije nije gazio, po velikom kijametu, prtiti staze teškim i sporim koracima. Koji ne gledaju na mećavu, na bespuća oko njih, već nalaze put isključivo osluškujući svoje srce. Da čuju glas Onog koji je prije dvije hiljade godina prošao tuda ostavljajući tragove svoje pravedne krvi da bi Ga mogli opet naći i utrti put za one koji će za nama krenuti.
Zato se ohrabrujem i skupljam snagu da dignem svoje "teške" noge i zakoračim dalje stazom jer znam da je PRTINA.
Коментари
Постави коментар