Пређи на главни садржај

PRTINA

Zadnja dva mjeseca preduzimam aktivnosti na otpočinjanju jednog značajnog projekta. Značajan je za moj život, a vjerujem da će imati i širi društveni značaj. Ne bih pominjao o čemu se radi, jer ne želim da pišem o ptrojektu, već želim da ukažem na jedan duhovni princip koji sam spoznao radeći na svemu ovome.
Svaki korak je bio tako težak. Osjećao sam veliki napor i pri najmanjem koraku koji je vodio u tom pravcu. Noge bile tako teške, kao da imaju tonu ili kao kad se gazi onaj duboki snijeg. Pa svaki sljedeci korak, moram nogu najprije da čupam kao iz tijesta da bih zakoračio dalje.
Ali tako je kad se pravi prtina u dubokom snijegu. Za one koji ne znaju, prtina je uska utabana staza u snijegu. Ove zime kad je bilo ono veliko nevrijeme, spasilačke ekipe su išle sa prtačnjama i prvila te prtine u snijegu kako bi spasili seljane u zabačenim zaseocima. To je izuzetno težak i mukotrpan posao, kao samo veoma spremni i obučeni spasioci mogu iznijeti. Kada oni naprave prtinu, onda seljani kasnije mogu ići lako utabanim stazama i nalaziti izlaz iz svojih bestragija.
Tako je i u duhovnim stvarima. Samo ljudi koji imaju viziju i koji imaju hrabrosti da krenu nešto što je potpuno novo, da naprave pionirski poduhvat znaju kako je teško nalaziti prave puteve i kako je teško gaziti prtinu.
Ali nije ni jedan čovjek zagazio tamo gdje je Isus otišao. On je prvi prošao duhovne dubine, prošao kroz smrt i otišao do dna pakla. Proprtio je stazu, kao spasioc o kojima govorim i izbavio sve zarobljene duše. Svojim vaskrsenjem pokazao je put kojim trebamo ići da bi se izbavili iz bestragije.
Tako je i sa svakim koji slijedi Njega na Njegovom uskom putu. Njemu se svidjelo da nas vodi tim prtinama i uskim stazama, kojim većina ljudi nikad ne ide. Valjda zato što na tim usjecima ne možemo lako zalutati i ne možemo ga mimoići kad nam dolazi u susret. Željan da nas susretne u našim zaseocima i nedodjijama, i da nas izbavi svojim izbavljenjem. I danas to čini preko ljudi koji su spremni spašavati druge, koji su spremni prtiti staze u ovim zavejanim predjelima u kojima se ne nazire izlaz. Ljude - Pionire koji su spremni ići tamo kuda niko ranije nije gazio, po velikom kijametu, prtiti staze teškim i sporim koracima. Koji ne gledaju na mećavu, na bespuća oko njih, već nalaze put isključivo osluškujući svoje srce. Da čuju glas Onog koji je prije dvije hiljade godina prošao tuda ostavljajući tragove svoje pravedne krvi da bi Ga mogli opet naći i utrti put za one koji će za nama krenuti.
Zato se ohrabrujem i skupljam snagu da dignem svoje "teške" noge i zakoračim dalje stazom jer znam da je PRTINA.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski