Пређи на главни садржај

NEKA IGRE POČNU!

Počinje Olimpijada!
A ja evo u sebi tražim onu nekadašnju tremu kojom sam iščekivao spektakularna otvaranja olimpijskih igara. Pomislim, jesam li se ja toliko promjenio da to ne mogu opet doživjeti ili se ovaj svijet izokrenuo pa nema više onog treperavog uzbudjenja koje su donosila velika borilišta Olimpijade. Nema onog viteštva sportskih igara, nekako je sve postalo goli biznis i turistička atrakcija. Pa umjesto da se bore veliki sportski titani kao što je bio Karl Lujs, Sergej Bubka, Martina Navratilova i td. sada je palu u sijenku brutalna tržišne utakmice i lobiranje olimpijskih komiteta za dobijanje spozora i prava na organizaciju Olimpijskih igara. Ali nije samo to van borilišta, tako je i unutar njega. Kao da nije više bitka za medalju, za obaranje rekorda i slavu svoje nacije, već ogromne svote novčanih nagrada i premija. Više se ne biju istočni i zapadni blok oko političkog prestiža, što je takodje bilo za prezir ali su ipak bili neki ideali i ideologije. Ne, sad je to sve izraženo u čvrstoj valuti, a borba se bije svim (ne)dozvoljenim sredstvima dopinga.
I zato me je donekle iznenadila rečenica koju sam ovih dana čuo i pročitao u novinama koju je izrekao jedan predsjednik olimpijskog komiteta povodom početka igara u Londonu: Tokom Olimpijade ratovi staju a mržnja izumire.
Gdje to staju, i gdje izumire? Vidi li to neko, ja nažalost ne. Naprotiv, oko sebe vidim samo teške riječi, uvrede i netrpeljivosti. To je nekad bilo i staroj grčkoj, barem o tome govore legende. Da su vojske stavljale oružje na jednu gomilu, skidali oklope i ulazili u arenu. Ljudi su bar tih dana mogli da odahnu i osjete radost igre i mira u njihovom okruženju. To su bili dani slavlja i svetkovine. To olimpijsko primirje bilo je simbol organizovanja svih olipijskih igara od Kubertena pa do danas. Ali nažalost od kraja 19og vijeka do današnjih dana desila su se dva svjetska i više balkanskih ratova. Mir nikad nije izgledao nedostižniji kao što je sada. Umjesto da su Igre počinjale a ratovi stajali, mi smo mogli vidjeti da je 1916 u Berlinu i 1940 u Londonu (nebilo primjenjeno na ove današnje) da su ratovi počinjali a olipijske igre su stajale.
Pomislim, Bože, kako bi to bilo divno da Crna Gora bar na kratko se ostavi svojih podjela, na mlade i stare, na zelene i bijele, na partizane i četnike, na crnogorce i srbe, na ove ili one pravoslavce, na vlast i opoziciju, na sjever i jug, na mlade i stare, na bogate i siromašne. Da bar dok traju olipijske igre, možemo položiti oružja na jednu gomilu i skinuti svoje oklope i maske. Da budemo učesnici fer i poštene utakmice. Gdje su junaci svi koji učestvuju i koji se bore, bez obzira je li trenutno pao ili ustao, je li na tronu ili ispod njega.
Možda sam ja samo još jedan naivni, koji će vjerovati, da postoje stvari koje su vječne i za koje vrijedi živjeti i boriti se. Vječne, kao što je ona vječna vatra olimpijska. Da postoje Igre, Vatre i Pobjede koje mogu donijeti mir ovom svijetu, koje će nadvladati i nadživjeti svaku podjelu našu i svako isključivost i netrpeljivost. Da ne vjerujem i da ne vjeruju još neki koji biju pravednu i plemenitu bitku, vjerovatno bi se davno ugasila ova vatra o kojoj pišem i ne bi bilo Olimpijada i nade za nas. Zato sad opet osjećam da nešto treperi u mojoj utrobi, kako ona pozitivna trema od nečeg predivnog što dolazi. Neka Igre počnu! Da se iznova igramo i osjetimo radost življenja!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski