уторак, 24. јул 2012.

NEKA IGRE POČNU!

Počinje Olimpijada!
A ja evo u sebi tražim onu nekadašnju tremu kojom sam iščekivao spektakularna otvaranja olimpijskih igara. Pomislim, jesam li se ja toliko promjenio da to ne mogu opet doživjeti ili se ovaj svijet izokrenuo pa nema više onog treperavog uzbudjenja koje su donosila velika borilišta Olimpijade. Nema onog viteštva sportskih igara, nekako je sve postalo goli biznis i turistička atrakcija. Pa umjesto da se bore veliki sportski titani kao što je bio Karl Lujs, Sergej Bubka, Martina Navratilova i td. sada je palu u sijenku brutalna tržišne utakmice i lobiranje olimpijskih komiteta za dobijanje spozora i prava na organizaciju Olimpijskih igara. Ali nije samo to van borilišta, tako je i unutar njega. Kao da nije više bitka za medalju, za obaranje rekorda i slavu svoje nacije, već ogromne svote novčanih nagrada i premija. Više se ne biju istočni i zapadni blok oko političkog prestiža, što je takodje bilo za prezir ali su ipak bili neki ideali i ideologije. Ne, sad je to sve izraženo u čvrstoj valuti, a borba se bije svim (ne)dozvoljenim sredstvima dopinga.
I zato me je donekle iznenadila rečenica koju sam ovih dana čuo i pročitao u novinama koju je izrekao jedan predsjednik olimpijskog komiteta povodom početka igara u Londonu: Tokom Olimpijade ratovi staju a mržnja izumire.
Gdje to staju, i gdje izumire? Vidi li to neko, ja nažalost ne. Naprotiv, oko sebe vidim samo teške riječi, uvrede i netrpeljivosti. To je nekad bilo i staroj grčkoj, barem o tome govore legende. Da su vojske stavljale oružje na jednu gomilu, skidali oklope i ulazili u arenu. Ljudi su bar tih dana mogli da odahnu i osjete radost igre i mira u njihovom okruženju. To su bili dani slavlja i svetkovine. To olimpijsko primirje bilo je simbol organizovanja svih olipijskih igara od Kubertena pa do danas. Ali nažalost od kraja 19og vijeka do današnjih dana desila su se dva svjetska i više balkanskih ratova. Mir nikad nije izgledao nedostižniji kao što je sada. Umjesto da su Igre počinjale a ratovi stajali, mi smo mogli vidjeti da je 1916 u Berlinu i 1940 u Londonu (nebilo primjenjeno na ove današnje) da su ratovi počinjali a olipijske igre su stajale.
Pomislim, Bože, kako bi to bilo divno da Crna Gora bar na kratko se ostavi svojih podjela, na mlade i stare, na zelene i bijele, na partizane i četnike, na crnogorce i srbe, na ove ili one pravoslavce, na vlast i opoziciju, na sjever i jug, na mlade i stare, na bogate i siromašne. Da bar dok traju olipijske igre, možemo položiti oružja na jednu gomilu i skinuti svoje oklope i maske. Da budemo učesnici fer i poštene utakmice. Gdje su junaci svi koji učestvuju i koji se bore, bez obzira je li trenutno pao ili ustao, je li na tronu ili ispod njega.
Možda sam ja samo još jedan naivni, koji će vjerovati, da postoje stvari koje su vječne i za koje vrijedi živjeti i boriti se. Vječne, kao što je ona vječna vatra olimpijska. Da postoje Igre, Vatre i Pobjede koje mogu donijeti mir ovom svijetu, koje će nadvladati i nadživjeti svaku podjelu našu i svako isključivost i netrpeljivost. Da ne vjerujem i da ne vjeruju još neki koji biju pravednu i plemenitu bitku, vjerovatno bi se davno ugasila ova vatra o kojoj pišem i ne bi bilo Olimpijada i nade za nas. Zato sad opet osjećam da nešto treperi u mojoj utrobi, kako ona pozitivna trema od nečeg predivnog što dolazi. Neka Igre počnu! Da se iznova igramo i osjetimo radost življenja!