субота, 07. јул 2012.

NE STARO I NOVO

Jedan od osnovnih lekcija koju učim iznova je da ne može doći novo dok staro ne ostavimo iza sebe. Tek kad se jedna vrata našeg života zatvore, druga se otvare. To je princip. To mi se mnogo puta desilo. Nije bivalo da sam ušao u nešto novo dok sa sa starim stvarima nisam raskrstio. Tačnije, bilo je ponuda, bilo je i mojih pokušaja da u "prelaznom" periodu sjednem na dvije stolice, ali najčešće se sve završavalo "ispaljivanjem" tako da sam oboje izgubio, a ne dobio. Po sistemu ne može i jjare i pare.
Držao sam se onog "pravila" - ne napuštaj jedne jasle dok ne dodješ na druge. Ali nažalost tog filma nisam gledao. Koliko god to pravilo lijepo i dubokoumno zvučalo, meni se nikad nije ostvarilo. Ono što je moje iskustvo da se jedno najprije završilo, pa je nastala jedna vrlo kratka (teško podnošljiva) pauza, onda su mi se tek otvorila druga vrata.
Ali nije to sam moje iskustvo, jer Sveto Pismo to mnogo mjesta@pominje. Isus je veoma često morao da naglašava da se ne može ostati u starom a primiti novo. Govorio bi: Ne meće se nova zakrpa na staru haljinu, jer se haljina poderu i još veća rupa nastane ili ne sipa se novo vino u stare mjehove, jer stari mjehovu puknu pa se vino prolije. Novo vino se sipa u nove mjehove, pa se oboje sačuva.
Ova priča ima još simbolike o kojoj sam govorio ranije. Prevashodno znači da ne možemo ući u novo a održavati stare metode rada, mišljenja i govorenja. Ne možemo primiti hrišćanstvo a zadržati dotadašnji način života i navike.
Ipak danas želim potencirati činjenicu da ne možemo započinjati neke odnose u životu,ljubavi i poslu, a da sa starim nijesmo raskrstili potpuno. Održavati neke "rezervne" varijante i odnose, a na drugoj strani graditi novo!?
To bi bila prevara. Na šta bi to ličilo? Kao kad bi htjeli u polupraznu čašu piva sipati vino zato što nam se pripilo najednom. Ne, dobili bi obični bućkuriš, a takav bi nam i život ispao. Odvratno neukusan da bi ga rado izbljuvali, Potrebno je zato isprazniti potpuno čašu. Onda je zatim dobro isprati. Pa tek onda u nju sipati nešto sasvim novo, i okusiti pravi ukus toga novoga. Jer čak neznatni ostaci i mirisi onog starog pokvarili bi ukus novome, a kamo li miks.
Naročito je ovako u ljubavi, uvjek. Sve dok ne raskrstimo sa starim, i to potpuno, nijesmo spremni za nove odnose i pravu ljubav. Potrebno je čak napraviti neku bolnu pauzu "pročišćenja" pa tek onda razmišljati o novom, sa više mudrosti.
Zašto mislimo da je kod Boga drugačije? Ne možemo napraviti Novi zavjet sa Njim, ako se ne odreknemo starog. Tek kad zaista u srcu raščistimo sa svojim "starim" životom, spremni smo da na On očisti svojom dragocjenom krvlju pročišćenja, kao zlatni pehar. Tek tada smo spremni da primimo to novo, da živimo jedan bolji i dostajanstveniji život. Tek tada će On izliti novo vino ljubavi u naše srce, koje se "ispraznilo" od starih ljubavi i strasti. Tek tada smo spremni osjetiti pravi ukus novog života: čist, rafiniran, delikatan i jedinstven. To novo očišćeno srce, je onaj mijeh o kome je Isus govorio. Ono može primiti novo vino. I oboje će se sačuvati, jer ako želimo da primimo to novo, a da zadržimo staro, oboje ćemo izgubiti. I Boga i sebe.
Zato bolje dobro razmislimo u šta ulazimo kad kažemo: ja želim novo vino istine Božije, o kojem pišeš, jer je fenomenalno! Ono razumijem te zašto to želiš, jer istini za volju ono je nešto što tako opija dušu kao najstrastvenija ljubav. Ali znajmo da ako hoćemo prave stvari i prave ljubavi da dodju u naš život prethodno se moramo odreći starih "ljubavi". Jer Bog je ljubomoran Bog, on svoje ne želi da djeli ni sa kim, kao što ni mi ne želimo.
Dobro se preračunajmo u svome srcu šta zaista želimo, jer ako ima bilo kakve dileme i nekih nezavršenih "poslove" i stvari koje bi još htjeli pokušati, onda bolje nemojmo "degustirati" novo vino. Bolje ne tražimo i jare i pare, jer lako možem izgubiti sve.
Ali ako dileme nemamo da odbacimo stare haljine i žudimo nepodjeljena srca za tim novim što ima Život da nam da. Onda će se naša srca ispuniti nečim nedoživljenim, nesvakidašnjim što nije dolazilo ni u naš um, ni na oči, ni u dušu. To će biti najveća avantura našeg života. Tada ćemo ići samo naprijed u nove pobjede, jer "mostove" iza sebe smo porušili.