Пређи на главни садржај

LAMPA

Divnu mi je misao ispričala jedna moja prijateljica danas na kafi. Pričali smo o hrišćanstvu u ovom našem savremenom crnogorskom društvu. Koliko zapravo malo razumijemo te temeljne istine i vrijednosti, pa iz te svoje ograničenosti postajemo isključivi. Djelimo se po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi. A hrišćanstvo je daleko univerzalnije. Ono prevazilazi I obesmišljava naše podjele.
Ona je magistrirala pravo na jednom američkom koledžu, koji je zapravo katolički. Na njemu je pored redovnih predmeta, imala i predmet Religija i ljudska prava. Sjeća se jedne polemike i rečenice kada joj je profesor tog predmeta, katolički Monsinjor, mudro odgovorio. Kada je ustala da debatuje na neku od tema koji su obradjivali, onako mlada, sa odredjenim buntom pitala je nešto profesora, a zapravo iznosila svoj kritički stav. I dok je izlagala svoju tezu nekoliko puta je u istoj rečenici ponovila - "Ali po mom mišljenju...". Na to joj je ljubazno Monsinjor rekao nešto što je kasnije tek razumjela. Ispričao joj je da je to njeno mišljenje kao onaj snop baterijske lampe, koji u mračnoj sobi osvjetli samo onoliko koliko taj snop može da obuhvati. Nije joj naravno rekao da griješi, ali joj je rekao da to obasjava istinu samo sa jedne strane...
To me je posjetilo na jednu priču koju sam čuo o Vladici Nikolaju, kada je na nekom bogoslovskom fakutletu u inostranstvu, odgovorio na pitanje studenata o razlici izmedju Starog i Novog Zavjeta. Pitali su ga da li je Novi Zavjet ukinuo Stari Zavjet, odnosno da li su kontradiktorni. Na to im vladika reče: Stari zavjet je bio kao ručna lampa u tami staroga svijeta... Osvetljavala je put. Ali kad je došao Novi Zavjet u krvi Isusa Hrista, svanuo je dan. Pa je i lampa izgubila svrhu. Ono naravno da dnevna svjetlost nije ugasila svjetlo lampe. Lampa i dalje baca odredjeno svjetlo, ali to je nemjerljivo sa svjetlošću Isusove milosti koja je objavljena na krstu.
To sam želio da kažem. Da sva ova "naša mišljenja" kojima se prepucavamo i medjusovno se isključujemo su kao svjetlo lampe. Oni objavljuju samo dio istine kao baterisjka lampa u mračnoj sobi. Vide se samo odredjene konture, ništa nije jasno, osvjetljava se samo dio po dio prostorije, ali stvarno stanje stvari i pun uvid dolazi sa svanućem dana. Tek kad dodje puna svjetlost, ono podnevno sunce Božije neograničene milosti, koja prevazilazi svako umovanje, svako razumjevanje i filozofiranje može se vidjeti cjelina i prava istina.
Svakako da naše uperene lampe bacaju odredjeno svjetlo i nijesu same po sebi netačne i u suprotnosti sa Božijom istinom. One su toliko limitirane da kada dodje dan, postaju nepotrebne i tako beznačajne da će svaki odbaciti svoju lampu i izaći na svjetlo dana. Pa nećemo vaditi trunje iz oka brata svojega, već ćemo najprije moći izvaditi balvane iz svojih očiju.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski