Divnu mi je misao ispričala jedna moja prijateljica danas na kafi. Pričali smo o hrišćanstvu u ovom našem savremenom crnogorskom društvu. Koliko zapravo malo razumijemo te temeljne istine i vrijednosti, pa iz te svoje ograničenosti postajemo isključivi. Djelimo se po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi. A hrišćanstvo je daleko univerzalnije. Ono prevazilazi I obesmišljava naše podjele.
Ona je magistrirala pravo na jednom američkom koledžu, koji je zapravo katolički. Na njemu je pored redovnih predmeta, imala i predmet Religija i ljudska prava. Sjeća se jedne polemike i rečenice kada joj je profesor tog predmeta, katolički Monsinjor, mudro odgovorio. Kada je ustala da debatuje na neku od tema koji su obradjivali, onako mlada, sa odredjenim buntom pitala je nešto profesora, a zapravo iznosila svoj kritički stav. I dok je izlagala svoju tezu nekoliko puta je u istoj rečenici ponovila - "Ali po mom mišljenju...". Na to joj je ljubazno Monsinjor rekao nešto što je kasnije tek razumjela. Ispričao joj je da je to njeno mišljenje kao onaj snop baterijske lampe, koji u mračnoj sobi osvjetli samo onoliko koliko taj snop može da obuhvati. Nije joj naravno rekao da griješi, ali joj je rekao da to obasjava istinu samo sa jedne strane...
To me je posjetilo na jednu priču koju sam čuo o Vladici Nikolaju, kada je na nekom bogoslovskom fakutletu u inostranstvu, odgovorio na pitanje studenata o razlici izmedju Starog i Novog Zavjeta. Pitali su ga da li je Novi Zavjet ukinuo Stari Zavjet, odnosno da li su kontradiktorni. Na to im vladika reče: Stari zavjet je bio kao ručna lampa u tami staroga svijeta... Osvetljavala je put. Ali kad je došao Novi Zavjet u krvi Isusa Hrista, svanuo je dan. Pa je i lampa izgubila svrhu. Ono naravno da dnevna svjetlost nije ugasila svjetlo lampe. Lampa i dalje baca odredjeno svjetlo, ali to je nemjerljivo sa svjetlošću Isusove milosti koja je objavljena na krstu.
To sam želio da kažem. Da sva ova "naša mišljenja" kojima se prepucavamo i medjusovno se isključujemo su kao svjetlo lampe. Oni objavljuju samo dio istine kao baterisjka lampa u mračnoj sobi. Vide se samo odredjene konture, ništa nije jasno, osvjetljava se samo dio po dio prostorije, ali stvarno stanje stvari i pun uvid dolazi sa svanućem dana. Tek kad dodje puna svjetlost, ono podnevno sunce Božije neograničene milosti, koja prevazilazi svako umovanje, svako razumjevanje i filozofiranje može se vidjeti cjelina i prava istina.
Svakako da naše uperene lampe bacaju odredjeno svjetlo i nijesu same po sebi netačne i u suprotnosti sa Božijom istinom. One su toliko limitirane da kada dodje dan, postaju nepotrebne i tako beznačajne da će svaki odbaciti svoju lampu i izaći na svjetlo dana. Pa nećemo vaditi trunje iz oka brata svojega, već ćemo najprije moći izvaditi balvane iz svojih očiju.
Ona je magistrirala pravo na jednom američkom koledžu, koji je zapravo katolički. Na njemu je pored redovnih predmeta, imala i predmet Religija i ljudska prava. Sjeća se jedne polemike i rečenice kada joj je profesor tog predmeta, katolički Monsinjor, mudro odgovorio. Kada je ustala da debatuje na neku od tema koji su obradjivali, onako mlada, sa odredjenim buntom pitala je nešto profesora, a zapravo iznosila svoj kritički stav. I dok je izlagala svoju tezu nekoliko puta je u istoj rečenici ponovila - "Ali po mom mišljenju...". Na to joj je ljubazno Monsinjor rekao nešto što je kasnije tek razumjela. Ispričao joj je da je to njeno mišljenje kao onaj snop baterijske lampe, koji u mračnoj sobi osvjetli samo onoliko koliko taj snop može da obuhvati. Nije joj naravno rekao da griješi, ali joj je rekao da to obasjava istinu samo sa jedne strane...
To me je posjetilo na jednu priču koju sam čuo o Vladici Nikolaju, kada je na nekom bogoslovskom fakutletu u inostranstvu, odgovorio na pitanje studenata o razlici izmedju Starog i Novog Zavjeta. Pitali su ga da li je Novi Zavjet ukinuo Stari Zavjet, odnosno da li su kontradiktorni. Na to im vladika reče: Stari zavjet je bio kao ručna lampa u tami staroga svijeta... Osvetljavala je put. Ali kad je došao Novi Zavjet u krvi Isusa Hrista, svanuo je dan. Pa je i lampa izgubila svrhu. Ono naravno da dnevna svjetlost nije ugasila svjetlo lampe. Lampa i dalje baca odredjeno svjetlo, ali to je nemjerljivo sa svjetlošću Isusove milosti koja je objavljena na krstu.
To sam želio da kažem. Da sva ova "naša mišljenja" kojima se prepucavamo i medjusovno se isključujemo su kao svjetlo lampe. Oni objavljuju samo dio istine kao baterisjka lampa u mračnoj sobi. Vide se samo odredjene konture, ništa nije jasno, osvjetljava se samo dio po dio prostorije, ali stvarno stanje stvari i pun uvid dolazi sa svanućem dana. Tek kad dodje puna svjetlost, ono podnevno sunce Božije neograničene milosti, koja prevazilazi svako umovanje, svako razumjevanje i filozofiranje može se vidjeti cjelina i prava istina.
Svakako da naše uperene lampe bacaju odredjeno svjetlo i nijesu same po sebi netačne i u suprotnosti sa Božijom istinom. One su toliko limitirane da kada dodje dan, postaju nepotrebne i tako beznačajne da će svaki odbaciti svoju lampu i izaći na svjetlo dana. Pa nećemo vaditi trunje iz oka brata svojega, već ćemo najprije moći izvaditi balvane iz svojih očiju.
Коментари
Постави коментар