Пређи на главни садржај

DOPUNSKA I DODATNA NASTAVA

Juče sam proveo divnih sat vremena u razgovoru sa jednom uspješnom crnogorskom rediteljkom. Pričali smo o mnogo čemu ali ostala mi je u sjećanju jedna njena misao. Govorila je o našem zaokupljevinju problemima i negativnim ljudima. Da se toliko bavimo njima da su oni čak favorizovani u našem društvu. Reče: "Razmisli, kao to da u školama organizujemo posebne dopunske časove za loše djake, umjesto da to vrijeme se posveti vrijeme za one najbolje u vidu neke dodatne nastave.
Važnije je da kao društvo odnjegujemo i dobijemo ljude spremne na izvanredna dostignuća svjetskih razmjera koja bi nas povela naprijed, nego da se bavimo onima koji su lijeni, nezainteresovani i dekadentni.

To je negdje u ljudskoj prirodi da drži fokus na onom što je loše i da popravlja stvari. Zar nas ne nervira i najmanja flekica na snijeg bijeloj i čistoj košulji. Trčimo da to nekako odmah maknemo. Nigdje kao u Podgorici nijesam sreo ljude koji toliko odmjeravaju druge kako su se obukli. Detaljno te skenira od glave do pete dok ti ne nadje neku manu i odmah ti je bez uvijanja saspe u lice: "Kako si se to obuka!( Dje stavi tu kravatu, seljaku!?" itd
A uvidio sam to i kod nas na poslu da se stalno bavimo nekim neradnicima i njihovim glupostima. Raspravljamo kako i šta da učinimo. Razgovaramo sa njima. A one najbolje tek uzgred pogledamo i ne sjetimo se ni da ih pohvalimo, a kamo li da im damo još odredjenih mogućnosti i obuke kako bi napredovali što više.
Pa zar se i u društvu ne bavimo više nekim gubitašima, štrajkačima, marginalnim grupama ili huliganima, nego uspješnima i programima i metodama podrške njima a ne onim najgorima. Jer oni najbolji su snaga koja može povesti napred naše društvo. Oni su čak možda i najugroženija "vrsta" koja izumire pod pritiskom krize, prosječnosti i populizma. A to ćemo uspjeti samo ako promjenimo naš pogled na stvarnost. Ne da gledamo gdje su fleke, mane i nedostaci, već da gledamo pažljivo vrline, talente i mogućnosti, pa kad ih uočimo da učinimo napor ne da organizujemo dopunsku nastavu za najlošije već da uradimo dodatne časove za one najbolje. Tako ćemo podizati ljestvice naših kolektiva i društva naviše. Uvjek treba izmicati onu najdonju gdje stoje ladoleži, koji remete pozitivnu i radnu atmosferu i postavljati tu ljestvicu na stepen izviše za sve one koji su spremni da zakorače na nju i napreduju ka vrhunskim rezultatima. To nas može vinuti ka nebu!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski