Juče sam proveo divnih sat vremena u razgovoru sa jednom uspješnom crnogorskom rediteljkom. Pričali smo o mnogo čemu ali ostala mi je u sjećanju jedna njena misao. Govorila je o našem zaokupljevinju problemima i negativnim ljudima. Da se toliko bavimo njima da su oni čak favorizovani u našem društvu. Reče: "Razmisli, kao to da u školama organizujemo posebne dopunske časove za loše djake, umjesto da to vrijeme se posveti vrijeme za one najbolje u vidu neke dodatne nastave.
Važnije je da kao društvo odnjegujemo i dobijemo ljude spremne na izvanredna dostignuća svjetskih razmjera koja bi nas povela naprijed, nego da se bavimo onima koji su lijeni, nezainteresovani i dekadentni.
To je negdje u ljudskoj prirodi da drži fokus na onom što je loše i da popravlja stvari. Zar nas ne nervira i najmanja flekica na snijeg bijeloj i čistoj košulji. Trčimo da to nekako odmah maknemo. Nigdje kao u Podgorici nijesam sreo ljude koji toliko odmjeravaju druge kako su se obukli. Detaljno te skenira od glave do pete dok ti ne nadje neku manu i odmah ti je bez uvijanja saspe u lice: "Kako si se to obuka!( Dje stavi tu kravatu, seljaku!?" itd
A uvidio sam to i kod nas na poslu da se stalno bavimo nekim neradnicima i njihovim glupostima. Raspravljamo kako i šta da učinimo. Razgovaramo sa njima. A one najbolje tek uzgred pogledamo i ne sjetimo se ni da ih pohvalimo, a kamo li da im damo još odredjenih mogućnosti i obuke kako bi napredovali što više.
Pa zar se i u društvu ne bavimo više nekim gubitašima, štrajkačima, marginalnim grupama ili huliganima, nego uspješnima i programima i metodama podrške njima a ne onim najgorima. Jer oni najbolji su snaga koja može povesti napred naše društvo. Oni su čak možda i najugroženija "vrsta" koja izumire pod pritiskom krize, prosječnosti i populizma. A to ćemo uspjeti samo ako promjenimo naš pogled na stvarnost. Ne da gledamo gdje su fleke, mane i nedostaci, već da gledamo pažljivo vrline, talente i mogućnosti, pa kad ih uočimo da učinimo napor ne da organizujemo dopunsku nastavu za najlošije već da uradimo dodatne časove za one najbolje. Tako ćemo podizati ljestvice naših kolektiva i društva naviše. Uvjek treba izmicati onu najdonju gdje stoje ladoleži, koji remete pozitivnu i radnu atmosferu i postavljati tu ljestvicu na stepen izviše za sve one koji su spremni da zakorače na nju i napreduju ka vrhunskim rezultatima. To nas može vinuti ka nebu!
Važnije je da kao društvo odnjegujemo i dobijemo ljude spremne na izvanredna dostignuća svjetskih razmjera koja bi nas povela naprijed, nego da se bavimo onima koji su lijeni, nezainteresovani i dekadentni.
To je negdje u ljudskoj prirodi da drži fokus na onom što je loše i da popravlja stvari. Zar nas ne nervira i najmanja flekica na snijeg bijeloj i čistoj košulji. Trčimo da to nekako odmah maknemo. Nigdje kao u Podgorici nijesam sreo ljude koji toliko odmjeravaju druge kako su se obukli. Detaljno te skenira od glave do pete dok ti ne nadje neku manu i odmah ti je bez uvijanja saspe u lice: "Kako si se to obuka!( Dje stavi tu kravatu, seljaku!?" itd
A uvidio sam to i kod nas na poslu da se stalno bavimo nekim neradnicima i njihovim glupostima. Raspravljamo kako i šta da učinimo. Razgovaramo sa njima. A one najbolje tek uzgred pogledamo i ne sjetimo se ni da ih pohvalimo, a kamo li da im damo još odredjenih mogućnosti i obuke kako bi napredovali što više.
Pa zar se i u društvu ne bavimo više nekim gubitašima, štrajkačima, marginalnim grupama ili huliganima, nego uspješnima i programima i metodama podrške njima a ne onim najgorima. Jer oni najbolji su snaga koja može povesti napred naše društvo. Oni su čak možda i najugroženija "vrsta" koja izumire pod pritiskom krize, prosječnosti i populizma. A to ćemo uspjeti samo ako promjenimo naš pogled na stvarnost. Ne da gledamo gdje su fleke, mane i nedostaci, već da gledamo pažljivo vrline, talente i mogućnosti, pa kad ih uočimo da učinimo napor ne da organizujemo dopunsku nastavu za najlošije već da uradimo dodatne časove za one najbolje. Tako ćemo podizati ljestvice naših kolektiva i društva naviše. Uvjek treba izmicati onu najdonju gdje stoje ladoleži, koji remete pozitivnu i radnu atmosferu i postavljati tu ljestvicu na stepen izviše za sve one koji su spremni da zakorače na nju i napreduju ka vrhunskim rezultatima. To nas može vinuti ka nebu!
Коментари
Постави коментар