Пређи на главни садржај

ČEMU TRUD?

Za svoga života vidio sam mnoge zamke u koje ljudi zapadaju, ali najveća od svih je njihov trud, što je veći veća je i zamka. Zato što istovremeno, nema ni važnije a ni besmislenije stvari od ljudskoga truda. Važna jer nema tog uspjeha i dobra koje u životu možemo steći bez odricanja i truda. Besmisleni jer sam po sebi ništa ne znači, niti je garant društvenog priznanja niti slave, već je samo uzrok prazne taštine i gordosti.
To mi je otkrila čuvena Knjiga Propovjednikova. To je jedna od knjiga koja mi je možda i najviše pomogla na mom putu uspjeha, da ga tako nazovem. Priča o taštini trruda je najvažnijih lekcija koju sam učio, ali sa kojom se i dalje svaki dan susrećem. Od najranijih dana mnogo sam se trudio misleći da će mi to obezbjediti uspjeh i društveno priznanje. A ispalo je kao da mi je samo probleme i muku donijelo. Sve oko čega se trudih, bilo je razlog zavisti prijatelja i kolega i uzrok mnogih nevolja i svadja. Još poraznije shvatanje je da ono oko čega sam se toliko mučio je pripalo nekom ko ni prstom nije makao oko toga, ko i ne zna šta će sa svim tim što mu je nezasluženo došlo u "nasljedstvo". Doživio slavu i hlave, a niko nije znao da sam zapravo ja zaslužan za sve to. Pa onda i nije čudo što sam se oduvjek pitao:"Čemu sav trud?"
Mudri Solomon koji je došao do najvišeg vrha i slave koju jedan čovjek može da dosegne za života, dao mi je odgovor koji u najkraćem znači ovo. Sve što napravimo uz ogromne napore i trud, velike gradove, štale, njive i jezera za nalivanje, proširimo područje uticaja i dobijemo mnogo novaca i dragocjenosti treba da nam bude velika životna radost. Ali ne i više od toga. I Solomon kad je sve to stekao vidio je da mu to za drugo nije koristilo i da je to bila taština života. Da je svojim bogastvom izazvao veliku zavist i mnogo neprijatelja, i da će njegovi nasljedici koji nijesu prstom mrdnuli sve to dobiti, rasparčati, popiti, pojesti i prokurvati. Onda je vidio i svu ispraznost njegovoga truda i mučenja.
I to sam u svom životu uvidio i kod sebe dok sam bio običan službenik a i sada kad sam direktor firme od 250 radnika, da mnogo jada biva od nas koji se trudimo. Smatramo da to što se trudimo više od ostalih (ili bar tako mislimo za sebe) daje nam veća prava od ostalih. Daje nam pravo da se žalimo na tretman u firmi, da se bunimo za platu, da upiremo prstom u druge kolege koje se "manje trude" i u njihove zarade. Zar nije to taština nad taštinama. A Propovjednik kaže: "Ako se trudiš sebi se trudiš!". Drugim riječima, ako se zalažeš više od drugih i postižeš odredjene rezultate, zar ne shvataš da to činiš zbog sebe! Da tvoji motivi nijesu baš mnogo plemeniti. Pa nije li ti to dosta što si vrsniji u svemu i postižaš visoke rezultate, nego očekuješ da te još i tapkaju po ramenu, da svaki dan govore kako su uspješan i velik, da ti se povećava plata iz mjeseca u mjesec, da kad nekog promovišu da to mora da si ti, jer ti "zaslužuješ" te visoke pozicije i niko drugi. Nije li ti dosta rad i plod rada kao lična satisfakcija, već se gordiš i oholiš zbog visokog mišljenja o sebi i upadaš u egoizam. E od takvih ljudi, medju kojima sam i ja nekad bio, mnogo sam jada doživio, više nego od neradnika.
Al Paćino u ulozi djavola u onom filnu "Djavolji advokat" na kraju govori tu rečenicu uz kvaran osmjeh: "Taština, je definitivno moj omiljeni grijeh!". Jer ono što je kod nje specifično to je što taština zasljepljuje. Čini ti se da sve ispravno radiš, da si odgovoran, da si pošten i pravedan, i samo jednog dana shvataš da ostaješ sam, da se okreću drugi od tebe, da te niko ne želi za saradnika jer si negativan. E tad si već debelo zabasao u mrak taštine. Vidiš li mračna, ponosna i tašta čovjeka, znaj da je nekad bio veliki pregalac i vrsniji od svih. A onda mu je to postala zamka u koju je upao, jer je očekivao i slavu.
Ni Bog ne voli taštinu. Na nekoliko mjesta Pismo kaže: Ako si uspješno završio svoj posao, dodji i reci evo Tvog besposlenog i bezvrijedog sluge! Kaži Šta još da činim. gospodaru. Ko traži slavu i hvalu za trud, tačnije za ono što je bila njegova dužnost to je najbjedniji čovjek na ovom svijetu. Takvom se i sva zemlja i svo nebo oštro protive.
Ovo ne znači da se ne treba truditi, kao što mnogi u gorčini umiju da kažu kad drugi oko njih napreduju i primaju bolje plate. Ne, Pismo kaže da "niti jedan trud za gospoda nije uzaludan!" Da ća svaki trud biti nagradjen i donjeti plod. Problem je što ne smijemo očekivati lovorike, hvalu i priznanje zbog tog. Možda da kažem ovako: Trud je najdivniji začin života, pa čak i ljubavi, ali nije glavno jelo. On je blagoslovljeno sredstvo ako je za ličnu sreću i slavu Božiju, a razarajuće oruzje ako ga koristimo za taštu slavu i ličnu promociju.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski