Za svoga života vidio sam mnoge zamke u koje ljudi zapadaju, ali najveća od svih je njihov trud, što je veći veća je i zamka. Zato što istovremeno, nema ni važnije a ni besmislenije stvari od ljudskoga truda. Važna jer nema tog uspjeha i dobra koje u životu možemo steći bez odricanja i truda. Besmisleni jer sam po sebi ništa ne znači, niti je garant društvenog priznanja niti slave, već je samo uzrok prazne taštine i gordosti.
To mi je otkrila čuvena Knjiga Propovjednikova. To je jedna od knjiga koja mi je možda i najviše pomogla na mom putu uspjeha, da ga tako nazovem. Priča o taštini trruda je najvažnijih lekcija koju sam učio, ali sa kojom se i dalje svaki dan susrećem. Od najranijih dana mnogo sam se trudio misleći da će mi to obezbjediti uspjeh i društveno priznanje. A ispalo je kao da mi je samo probleme i muku donijelo. Sve oko čega se trudih, bilo je razlog zavisti prijatelja i kolega i uzrok mnogih nevolja i svadja. Još poraznije shvatanje je da ono oko čega sam se toliko mučio je pripalo nekom ko ni prstom nije makao oko toga, ko i ne zna šta će sa svim tim što mu je nezasluženo došlo u "nasljedstvo". Doživio slavu i hlave, a niko nije znao da sam zapravo ja zaslužan za sve to. Pa onda i nije čudo što sam se oduvjek pitao:"Čemu sav trud?"
Mudri Solomon koji je došao do najvišeg vrha i slave koju jedan čovjek može da dosegne za života, dao mi je odgovor koji u najkraćem znači ovo. Sve što napravimo uz ogromne napore i trud, velike gradove, štale, njive i jezera za nalivanje, proširimo područje uticaja i dobijemo mnogo novaca i dragocjenosti treba da nam bude velika životna radost. Ali ne i više od toga. I Solomon kad je sve to stekao vidio je da mu to za drugo nije koristilo i da je to bila taština života. Da je svojim bogastvom izazvao veliku zavist i mnogo neprijatelja, i da će njegovi nasljedici koji nijesu prstom mrdnuli sve to dobiti, rasparčati, popiti, pojesti i prokurvati. Onda je vidio i svu ispraznost njegovoga truda i mučenja.
I to sam u svom životu uvidio i kod sebe dok sam bio običan službenik a i sada kad sam direktor firme od 250 radnika, da mnogo jada biva od nas koji se trudimo. Smatramo da to što se trudimo više od ostalih (ili bar tako mislimo za sebe) daje nam veća prava od ostalih. Daje nam pravo da se žalimo na tretman u firmi, da se bunimo za platu, da upiremo prstom u druge kolege koje se "manje trude" i u njihove zarade. Zar nije to taština nad taštinama. A Propovjednik kaže: "Ako se trudiš sebi se trudiš!". Drugim riječima, ako se zalažeš više od drugih i postižeš odredjene rezultate, zar ne shvataš da to činiš zbog sebe! Da tvoji motivi nijesu baš mnogo plemeniti. Pa nije li ti to dosta što si vrsniji u svemu i postižaš visoke rezultate, nego očekuješ da te još i tapkaju po ramenu, da svaki dan govore kako su uspješan i velik, da ti se povećava plata iz mjeseca u mjesec, da kad nekog promovišu da to mora da si ti, jer ti "zaslužuješ" te visoke pozicije i niko drugi. Nije li ti dosta rad i plod rada kao lična satisfakcija, već se gordiš i oholiš zbog visokog mišljenja o sebi i upadaš u egoizam. E od takvih ljudi, medju kojima sam i ja nekad bio, mnogo sam jada doživio, više nego od neradnika.
Al Paćino u ulozi djavola u onom filnu "Djavolji advokat" na kraju govori tu rečenicu uz kvaran osmjeh: "Taština, je definitivno moj omiljeni grijeh!". Jer ono što je kod nje specifično to je što taština zasljepljuje. Čini ti se da sve ispravno radiš, da si odgovoran, da si pošten i pravedan, i samo jednog dana shvataš da ostaješ sam, da se okreću drugi od tebe, da te niko ne želi za saradnika jer si negativan. E tad si već debelo zabasao u mrak taštine. Vidiš li mračna, ponosna i tašta čovjeka, znaj da je nekad bio veliki pregalac i vrsniji od svih. A onda mu je to postala zamka u koju je upao, jer je očekivao i slavu.
Ni Bog ne voli taštinu. Na nekoliko mjesta Pismo kaže: Ako si uspješno završio svoj posao, dodji i reci evo Tvog besposlenog i bezvrijedog sluge! Kaži Šta još da činim. gospodaru. Ko traži slavu i hvalu za trud, tačnije za ono što je bila njegova dužnost to je najbjedniji čovjek na ovom svijetu. Takvom se i sva zemlja i svo nebo oštro protive.
Ovo ne znači da se ne treba truditi, kao što mnogi u gorčini umiju da kažu kad drugi oko njih napreduju i primaju bolje plate. Ne, Pismo kaže da "niti jedan trud za gospoda nije uzaludan!" Da ća svaki trud biti nagradjen i donjeti plod. Problem je što ne smijemo očekivati lovorike, hvalu i priznanje zbog tog. Možda da kažem ovako: Trud je najdivniji začin života, pa čak i ljubavi, ali nije glavno jelo. On je blagoslovljeno sredstvo ako je za ličnu sreću i slavu Božiju, a razarajuće oruzje ako ga koristimo za taštu slavu i ličnu promociju.
To mi je otkrila čuvena Knjiga Propovjednikova. To je jedna od knjiga koja mi je možda i najviše pomogla na mom putu uspjeha, da ga tako nazovem. Priča o taštini trruda je najvažnijih lekcija koju sam učio, ali sa kojom se i dalje svaki dan susrećem. Od najranijih dana mnogo sam se trudio misleći da će mi to obezbjediti uspjeh i društveno priznanje. A ispalo je kao da mi je samo probleme i muku donijelo. Sve oko čega se trudih, bilo je razlog zavisti prijatelja i kolega i uzrok mnogih nevolja i svadja. Još poraznije shvatanje je da ono oko čega sam se toliko mučio je pripalo nekom ko ni prstom nije makao oko toga, ko i ne zna šta će sa svim tim što mu je nezasluženo došlo u "nasljedstvo". Doživio slavu i hlave, a niko nije znao da sam zapravo ja zaslužan za sve to. Pa onda i nije čudo što sam se oduvjek pitao:"Čemu sav trud?"
Mudri Solomon koji je došao do najvišeg vrha i slave koju jedan čovjek može da dosegne za života, dao mi je odgovor koji u najkraćem znači ovo. Sve što napravimo uz ogromne napore i trud, velike gradove, štale, njive i jezera za nalivanje, proširimo područje uticaja i dobijemo mnogo novaca i dragocjenosti treba da nam bude velika životna radost. Ali ne i više od toga. I Solomon kad je sve to stekao vidio je da mu to za drugo nije koristilo i da je to bila taština života. Da je svojim bogastvom izazvao veliku zavist i mnogo neprijatelja, i da će njegovi nasljedici koji nijesu prstom mrdnuli sve to dobiti, rasparčati, popiti, pojesti i prokurvati. Onda je vidio i svu ispraznost njegovoga truda i mučenja.
I to sam u svom životu uvidio i kod sebe dok sam bio običan službenik a i sada kad sam direktor firme od 250 radnika, da mnogo jada biva od nas koji se trudimo. Smatramo da to što se trudimo više od ostalih (ili bar tako mislimo za sebe) daje nam veća prava od ostalih. Daje nam pravo da se žalimo na tretman u firmi, da se bunimo za platu, da upiremo prstom u druge kolege koje se "manje trude" i u njihove zarade. Zar nije to taština nad taštinama. A Propovjednik kaže: "Ako se trudiš sebi se trudiš!". Drugim riječima, ako se zalažeš više od drugih i postižeš odredjene rezultate, zar ne shvataš da to činiš zbog sebe! Da tvoji motivi nijesu baš mnogo plemeniti. Pa nije li ti to dosta što si vrsniji u svemu i postižaš visoke rezultate, nego očekuješ da te još i tapkaju po ramenu, da svaki dan govore kako su uspješan i velik, da ti se povećava plata iz mjeseca u mjesec, da kad nekog promovišu da to mora da si ti, jer ti "zaslužuješ" te visoke pozicije i niko drugi. Nije li ti dosta rad i plod rada kao lična satisfakcija, već se gordiš i oholiš zbog visokog mišljenja o sebi i upadaš u egoizam. E od takvih ljudi, medju kojima sam i ja nekad bio, mnogo sam jada doživio, više nego od neradnika.
Al Paćino u ulozi djavola u onom filnu "Djavolji advokat" na kraju govori tu rečenicu uz kvaran osmjeh: "Taština, je definitivno moj omiljeni grijeh!". Jer ono što je kod nje specifično to je što taština zasljepljuje. Čini ti se da sve ispravno radiš, da si odgovoran, da si pošten i pravedan, i samo jednog dana shvataš da ostaješ sam, da se okreću drugi od tebe, da te niko ne želi za saradnika jer si negativan. E tad si već debelo zabasao u mrak taštine. Vidiš li mračna, ponosna i tašta čovjeka, znaj da je nekad bio veliki pregalac i vrsniji od svih. A onda mu je to postala zamka u koju je upao, jer je očekivao i slavu.
Ni Bog ne voli taštinu. Na nekoliko mjesta Pismo kaže: Ako si uspješno završio svoj posao, dodji i reci evo Tvog besposlenog i bezvrijedog sluge! Kaži Šta još da činim. gospodaru. Ko traži slavu i hvalu za trud, tačnije za ono što je bila njegova dužnost to je najbjedniji čovjek na ovom svijetu. Takvom se i sva zemlja i svo nebo oštro protive.
Ovo ne znači da se ne treba truditi, kao što mnogi u gorčini umiju da kažu kad drugi oko njih napreduju i primaju bolje plate. Ne, Pismo kaže da "niti jedan trud za gospoda nije uzaludan!" Da ća svaki trud biti nagradjen i donjeti plod. Problem je što ne smijemo očekivati lovorike, hvalu i priznanje zbog tog. Možda da kažem ovako: Trud je najdivniji začin života, pa čak i ljubavi, ali nije glavno jelo. On je blagoslovljeno sredstvo ako je za ličnu sreću i slavu Božiju, a razarajuće oruzje ako ga koristimo za taštu slavu i ličnu promociju.
Коментари
Постави коментар