Пређи на главни садржај

ŽRTVUJ NAJVRIJEDNIJE

Proteklih nedjelja se dešavaju neke bure i traže teške odluke. Došlo je vrijeme da se "žrtvuje" nešto najvrijednije da bi se opstalo. Svako ko je i malo odgovoran ovakve odluke odlaže i teška srca donosi. Ali postoji vrijeme i za takve žrtve. Možda se pitamo: "Bože, da li je to nužno. To nam je nešto najdrže i najvrijednije što imamo! Zašto moramo to što moramo da uradimo? Ako žrtvujemo ovo najvrijednije, čemu onda sve? Koja je svrha?"
Sjetih se kad je otac 1993. godine, u vrijeme ekonoskih sankcije i hiper inflacije, prodao naš Reno 4 za nekih 500 DM samo da bi se tu zimu prehranili. Bukvalno smo ostali bez ičega, jer plate koje su roditelji primali u onim milijardama dinara su posatle obezvrijedjene i skoro besmislene. A ja i brat smo studirali u Beogradu i morali su nas odškolovati. Zato je otac prodao ono što je bilo najvrednije. Sjećam se da nam je tada ispričao šta je njegov otac, moj djed uradio u sličnoj situaciji nekoliko godina poslije drugog svjetskog rata. Te godine je zbog suše zavladala glad u čitavom srezu. Moj djed Dušan je imao ženu i šestoro Maloljetne djece koja se morala prehraniti tu zimu. Žrtvovao je najvrijednije, zaklao je vola kojim je obradjivao zemlju i svoju i tudju. To je bilo nešto čime je zaradjivao za svoju mnogočlanu porodicu. Moj otac, koji je bio tada najmladje dijete, sjećajući se te zime kaže da nijesu imali hljeba da jedu, ali su zato jeli suvoga mese. Tragikomično je to bilo. U sred nemaštine, živjeli su od kvalitetnog mesa. Ipak, od svega toga smučilo im se suvo meso. To je bilo vrijeme kad nije bilo zamrzivača, već da bi se meso moglo čuvati moralo se držati u salamuri i sušiti. Sjeckali bi to iz dana u dan i jeli suvoga mesa mjesecima. Ali ipak te duge, hladne i gladne zime je čitava porodica preživjela.

U Djelima apostolskim postoji priča o svetom apostolu Pavlu, kojeg su vodili u Rim u zarobljeništvo da mu sudi Cezar za to što je propovjedao novu vjeru. Na putu preko Sredozemnog mora je njihov brod zadesilo snažno nevrijeme. Svi zarobljenici i cijela posada je drhtala od straha i mnogi su se pozdravili sa životom. Onda je kapetan naredio ono što je bilo osnovno pravilo za brodove u nevolji - osloboditi se tovara. Morali su žrtvovati najvrednije, bacali su lične stvari, hranu i piće, da bi olakšali brod što je uslov da brod izdrži talase. Kada su to napravili, oluja je i dalje divljala, da su neki krenuli da iskaču iz broda u neke pomoćne čamce, nadajući se tako naći spas. Onda je Apostol Pavle u autoritet koji mu je dat od Boga, zapovjedio da niko ne napušta brod inače će svi izginuti. Iako je Pavle bio zarobljenik kapetan broda je poslušao tu zapovjest jer je prepoznao u njemu Božijeg slugu. I zaista se obistinilo, brod je došao do obale ostrva Malte, bez karga ali sa svim živim putnicima i posadom.
I to je onaj princip koji mi je jasan, postoje momenti kada moramo žrtvovati nešto najvrednije, što je predstavljalo osnov materijalne sigurnosti da bi spasili život svoj i ljudi koji su nam povjereni. Mnogo je važno da ne ustajemo jedan na drugoga u tim trenucima, da ni jedan ne iskače sa strane u neke "pomoćne čamce" za spasavanje, da traži neka individualna rješenja ostavljajući zajednički brod da potone. Nema te materijalne vrijednosti koja je važnija od ljudskih života.
Nekad dolazimo do takvih iskušenja da ostajemo bez svega, da bi spoznali prave vrijednosti. Da je važnije zajedništvo i briga za druge nego neka skupocjena stvar koja je bila naš ponos i prestiž. Da nijesu materijalne stvari, ma koliko one vrijedne bile, temelj našeg života, već da postoji Neko daleko uzvišeniji i vredniji. To je Bog i to su ljudi koje volimo.
Reći ću još jednu stvar - često gubimo to nešto "najvrijednije" da bi kasnije primili nešto novo - blagoslovljenije. Oslobadjamo se zemaljskog blaga kao tereta, da bi naš brod prešao na drugu obalu i primili nešto mnogo vrednije što dolazi sa neba - život vječni.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski