уторак, 26. јун 2012.

ŽRTVUJ NAJVRIJEDNIJE

Proteklih nedjelja se dešavaju neke bure i traže teške odluke. Došlo je vrijeme da se "žrtvuje" nešto najvrijednije da bi se opstalo. Svako ko je i malo odgovoran ovakve odluke odlaže i teška srca donosi. Ali postoji vrijeme i za takve žrtve. Možda se pitamo: "Bože, da li je to nužno. To nam je nešto najdrže i najvrijednije što imamo! Zašto moramo to što moramo da uradimo? Ako žrtvujemo ovo najvrijednije, čemu onda sve? Koja je svrha?"
Sjetih se kad je otac 1993. godine, u vrijeme ekonoskih sankcije i hiper inflacije, prodao naš Reno 4 za nekih 500 DM samo da bi se tu zimu prehranili. Bukvalno smo ostali bez ičega, jer plate koje su roditelji primali u onim milijardama dinara su posatle obezvrijedjene i skoro besmislene. A ja i brat smo studirali u Beogradu i morali su nas odškolovati. Zato je otac prodao ono što je bilo najvrednije. Sjećam se da nam je tada ispričao šta je njegov otac, moj djed uradio u sličnoj situaciji nekoliko godina poslije drugog svjetskog rata. Te godine je zbog suše zavladala glad u čitavom srezu. Moj djed Dušan je imao ženu i šestoro Maloljetne djece koja se morala prehraniti tu zimu. Žrtvovao je najvrijednije, zaklao je vola kojim je obradjivao zemlju i svoju i tudju. To je bilo nešto čime je zaradjivao za svoju mnogočlanu porodicu. Moj otac, koji je bio tada najmladje dijete, sjećajući se te zime kaže da nijesu imali hljeba da jedu, ali su zato jeli suvoga mese. Tragikomično je to bilo. U sred nemaštine, živjeli su od kvalitetnog mesa. Ipak, od svega toga smučilo im se suvo meso. To je bilo vrijeme kad nije bilo zamrzivača, već da bi se meso moglo čuvati moralo se držati u salamuri i sušiti. Sjeckali bi to iz dana u dan i jeli suvoga mesa mjesecima. Ali ipak te duge, hladne i gladne zime je čitava porodica preživjela.

U Djelima apostolskim postoji priča o svetom apostolu Pavlu, kojeg su vodili u Rim u zarobljeništvo da mu sudi Cezar za to što je propovjedao novu vjeru. Na putu preko Sredozemnog mora je njihov brod zadesilo snažno nevrijeme. Svi zarobljenici i cijela posada je drhtala od straha i mnogi su se pozdravili sa životom. Onda je kapetan naredio ono što je bilo osnovno pravilo za brodove u nevolji - osloboditi se tovara. Morali su žrtvovati najvrednije, bacali su lične stvari, hranu i piće, da bi olakšali brod što je uslov da brod izdrži talase. Kada su to napravili, oluja je i dalje divljala, da su neki krenuli da iskaču iz broda u neke pomoćne čamce, nadajući se tako naći spas. Onda je Apostol Pavle u autoritet koji mu je dat od Boga, zapovjedio da niko ne napušta brod inače će svi izginuti. Iako je Pavle bio zarobljenik kapetan broda je poslušao tu zapovjest jer je prepoznao u njemu Božijeg slugu. I zaista se obistinilo, brod je došao do obale ostrva Malte, bez karga ali sa svim živim putnicima i posadom.
I to je onaj princip koji mi je jasan, postoje momenti kada moramo žrtvovati nešto najvrednije, što je predstavljalo osnov materijalne sigurnosti da bi spasili život svoj i ljudi koji su nam povjereni. Mnogo je važno da ne ustajemo jedan na drugoga u tim trenucima, da ni jedan ne iskače sa strane u neke "pomoćne čamce" za spasavanje, da traži neka individualna rješenja ostavljajući zajednički brod da potone. Nema te materijalne vrijednosti koja je važnija od ljudskih života.
Nekad dolazimo do takvih iskušenja da ostajemo bez svega, da bi spoznali prave vrijednosti. Da je važnije zajedništvo i briga za druge nego neka skupocjena stvar koja je bila naš ponos i prestiž. Da nijesu materijalne stvari, ma koliko one vrijedne bile, temelj našeg života, već da postoji Neko daleko uzvišeniji i vredniji. To je Bog i to su ljudi koje volimo.
Reći ću još jednu stvar - često gubimo to nešto "najvrijednije" da bi kasnije primili nešto novo - blagoslovljenije. Oslobadjamo se zemaljskog blaga kao tereta, da bi naš brod prešao na drugu obalu i primili nešto mnogo vrednije što dolazi sa neba - život vječni.