Пређи на главни садржај

UVJEK JE BILO NEMOGUĆE

Stojim po ko zna koji put pred skoro istim izazovom, a opet se pitam da li ću uspjeti. Iako sam uspjevao puno puta ranije, ipak se svaki put čini da je sad "drugačije" i da nema garancija da ovaj put neću propasti. Kao da sve govori: "Ovaj put je kraj. Do sada si se 'provlačio' ali više nećeš moći."
I zaista, nikad nije svejedno. Uvjek sadašnji problem djeluje veći od svakog prethodnog, bez obzira da li je to realno ili ne. Nikako srce da se utvdi u istini, da postane stabilno i hrabro.
Nekako svi porazi iz prošlosti ulaze kroz te neke pukotine i nesigurnosti u srcu, pa se odjednom vraćaju sjaćanja na njih pred oči. Onda dolaze crne misli o tome da je vrijeme za povlačenje i da nema svrhe dalje se boriti jer se ispostavilo da svi ti dotadašnji uspjesi ipak nijesu bili dovoljni za konačnu pobjedu. Čovjek počinje da razmišlja o drugim opcijama, da se fokusira na moguće posljedice poraza, na sramotu, na odbačenost. U sebi sprema "oproštajna" pisma, izgovore i pokušava da traži krivca za sve to.
Još uvjek se sjećam crtanog filma Madagaskar 3 koji sam u Delti gledao sa klincima prije par nedjelja. Zaista dobar crtani film, u 3D tehnologiji. Imao je sjajnu poruku za djecu. Ali i za odrasle :) Jedna mi scena ne izlazi iz glave od tada. Kada glavni junak Lav sa svojim drugarima dospjeva u stari cirkus koji putuje iz jedne zemlje u drugu. Lav je u tome vidio šansu da se vrati kući u Ameriku. Ali problem nastaje što je cirkus bankrotirao zbog toga što je Tigar koji je nekad izvodio glavnu čuvenu tačku sa obručima doživio poraz i nakon toga odustao. Zatim dolaze u italiju da izvedu prestavu. To je bila sudbonosna prestava jer su morali da se dopadnu nekom menadžeru koji bi mogao da odvede cirkus za Ameriku, što je značilo dugo željeni povratak kući.
I onda Lav dolazi kod Tigra da ga nagovori da opet izadje na pozornicu i da ponovi legendarnu tačku prolaženja kroz krugove po kojoj je taj cirkus bio slavan. Tigar odlučno odbija, sjećajući se kako je doživio poraz i veliku sramotu kada nije uspio da prodje kroz zapaljeni obruč veličine obićnog prstena. I onda dolazi da sekvenca kada kao izgovor kaoće Lavu: "Nemoguće je!". A Lav mu na to: "Uvjek je bilo nemoguće. Ali upravo zbog toga je tvoja tačka bila tako poznata. Ljudi su dolazili da je gledaju, zato što je uvjek bila nemoguća!"
I onda se Tigar budi kao iz sna, tačnije noćne more, u kojoj je odustao od svog života, jeo je neku čorbu i bio čangrizav i zajedljiv. Jer je živio sa tim svojim porazom u srcu, odustajući od svojih snova. Teška srca gledao je druge kako napreduju. Ali na ovu riječ Lava povikao je radosno, poskakujući: "Pa da! Uvjek je bilo nemoguće. Uvjek je bilo nemoguće!" dobio je vjeru da ponovo pokuša. Izašao je i uspio da prodje kroz maleni otvor gorućeg prstena. Publika je bila egzaltirana. Menadžer je odlučio da preuzme Cirkus i da ga povede na željenu destinaciju. Zato što je jedan ranjeni lider, skupio vjere i hrabrosti da se ponovo upusti u bitku.
Ova rečenica duboko odjekuje i danas u mom obeshrabrenom srcu. Umjesto poraza, sjećam se svih ranijih bitki koje sam dobio. Svakai put je bilo kao sada. Svaki put je bilo "nemoguće". Svaki put mi se činilo da je ovaj put posljednji i da nema izlaza. A uspio sam 6 puta do sada, zašto mislim da neću i ovaj put uspjeti? Sjetih se one Riječi iz starozavjernih Mudrih Izreka: "Iz šest nevolja te izbavih, ni u sedmoj te neću ostaviti!". Ohrabrih se kao ovaj Tigar iz crtanog Madagaskar. Ne želim da racionalizujem kako je nemoguće da "velika mačka" prodje kroz uzani otvor prstena, posebno kad je još zapaljen. Jer uvjek je bilo nemoguće proći, a ja sam ipak prolazio. Ako sam uspio do sada, uspjeću i ovaj put! Jer ovaj Cirkus za koji nastupam, treba da dobije svoga "Menadžera" koji će ga povesti u obećanu zemlju, da bi se svi vratili kući. Tamo gdje pripadamo.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski