петак, 29. јун 2012.

UVJEK JE BILO NEMOGUĆE

Stojim po ko zna koji put pred skoro istim izazovom, a opet se pitam da li ću uspjeti. Iako sam uspjevao puno puta ranije, ipak se svaki put čini da je sad "drugačije" i da nema garancija da ovaj put neću propasti. Kao da sve govori: "Ovaj put je kraj. Do sada si se 'provlačio' ali više nećeš moći."
I zaista, nikad nije svejedno. Uvjek sadašnji problem djeluje veći od svakog prethodnog, bez obzira da li je to realno ili ne. Nikako srce da se utvdi u istini, da postane stabilno i hrabro.
Nekako svi porazi iz prošlosti ulaze kroz te neke pukotine i nesigurnosti u srcu, pa se odjednom vraćaju sjaćanja na njih pred oči. Onda dolaze crne misli o tome da je vrijeme za povlačenje i da nema svrhe dalje se boriti jer se ispostavilo da svi ti dotadašnji uspjesi ipak nijesu bili dovoljni za konačnu pobjedu. Čovjek počinje da razmišlja o drugim opcijama, da se fokusira na moguće posljedice poraza, na sramotu, na odbačenost. U sebi sprema "oproštajna" pisma, izgovore i pokušava da traži krivca za sve to.
Još uvjek se sjećam crtanog filma Madagaskar 3 koji sam u Delti gledao sa klincima prije par nedjelja. Zaista dobar crtani film, u 3D tehnologiji. Imao je sjajnu poruku za djecu. Ali i za odrasle :) Jedna mi scena ne izlazi iz glave od tada. Kada glavni junak Lav sa svojim drugarima dospjeva u stari cirkus koji putuje iz jedne zemlje u drugu. Lav je u tome vidio šansu da se vrati kući u Ameriku. Ali problem nastaje što je cirkus bankrotirao zbog toga što je Tigar koji je nekad izvodio glavnu čuvenu tačku sa obručima doživio poraz i nakon toga odustao. Zatim dolaze u italiju da izvedu prestavu. To je bila sudbonosna prestava jer su morali da se dopadnu nekom menadžeru koji bi mogao da odvede cirkus za Ameriku, što je značilo dugo željeni povratak kući.
I onda Lav dolazi kod Tigra da ga nagovori da opet izadje na pozornicu i da ponovi legendarnu tačku prolaženja kroz krugove po kojoj je taj cirkus bio slavan. Tigar odlučno odbija, sjećajući se kako je doživio poraz i veliku sramotu kada nije uspio da prodje kroz zapaljeni obruč veličine obićnog prstena. I onda dolazi da sekvenca kada kao izgovor kaoće Lavu: "Nemoguće je!". A Lav mu na to: "Uvjek je bilo nemoguće. Ali upravo zbog toga je tvoja tačka bila tako poznata. Ljudi su dolazili da je gledaju, zato što je uvjek bila nemoguća!"
I onda se Tigar budi kao iz sna, tačnije noćne more, u kojoj je odustao od svog života, jeo je neku čorbu i bio čangrizav i zajedljiv. Jer je živio sa tim svojim porazom u srcu, odustajući od svojih snova. Teška srca gledao je druge kako napreduju. Ali na ovu riječ Lava povikao je radosno, poskakujući: "Pa da! Uvjek je bilo nemoguće. Uvjek je bilo nemoguće!" dobio je vjeru da ponovo pokuša. Izašao je i uspio da prodje kroz maleni otvor gorućeg prstena. Publika je bila egzaltirana. Menadžer je odlučio da preuzme Cirkus i da ga povede na željenu destinaciju. Zato što je jedan ranjeni lider, skupio vjere i hrabrosti da se ponovo upusti u bitku.
Ova rečenica duboko odjekuje i danas u mom obeshrabrenom srcu. Umjesto poraza, sjećam se svih ranijih bitki koje sam dobio. Svakai put je bilo kao sada. Svaki put je bilo "nemoguće". Svaki put mi se činilo da je ovaj put posljednji i da nema izlaza. A uspio sam 6 puta do sada, zašto mislim da neću i ovaj put uspjeti? Sjetih se one Riječi iz starozavjernih Mudrih Izreka: "Iz šest nevolja te izbavih, ni u sedmoj te neću ostaviti!". Ohrabrih se kao ovaj Tigar iz crtanog Madagaskar. Ne želim da racionalizujem kako je nemoguće da "velika mačka" prodje kroz uzani otvor prstena, posebno kad je još zapaljen. Jer uvjek je bilo nemoguće proći, a ja sam ipak prolazio. Ako sam uspio do sada, uspjeću i ovaj put! Jer ovaj Cirkus za koji nastupam, treba da dobije svoga "Menadžera" koji će ga povesti u obećanu zemlju, da bi se svi vratili kući. Tamo gdje pripadamo.