Пређи на главни садржај

UHVATI ZELENI TALAS

Kroz život sam mnogo češće koristio gas nego kočnicu. Češće osjećao da kasnim i da žurim nego neku laganicu i da imam vremena. Ali to je uvjek bio kao neki imperativ u meni, da moram krenuti da ne bih zakasni. Ne znam kako da objasnim taj poriv da se mora sad i sve učiniti šta se može ali znam kakav je to osjećaj. Sa tim se borim, jer život ne ide istom brzinom. Mojom brzinom. NE život ide svojom brzinom, a je se moram prilagoditi. Tako sam i danas sebi, po hiljaditi put rekao, onako na glas: "Ne brže od života!". Kao onaj znak koji su postavili prijatelji iz organizacije "Sky Forever" pokojnog Neba, repera, koji je sa prijateljicama poginuo na putu od Podgorice prema Cetinju, upravo zbog prebrze vožnje. Mnoge je brzina stajala života, odnosno uspjeha i zdravlja.

Ko odredjuje taj ritam života? Ko odredjuje kad treba krenuti i zgrabiti priliku, a kad treba stati i sačekati svojih pet minuta. Ja vjerujem da je to Bog. Zato je tačnije reći: "Ne brže od Boga!".
Najplastičnija slika ovog hvatanja ritma života za mene je ulica Cvijićeva i Dimitrija Tucovića u Beogradu, kojima često idemo svome stanu koji je na kraju te ulice. Na tih 5 kilometara pravine sa mnoštvom raskrsnica i semafora mogao sam jasno sagledati kako izgleda uhvatiti "Zeleni talas". Kad se krene iz 29tog novembra na početnim semaforima se obično zastane. Mora se pričekati zeleno svijetlo. Onda kreneš dalje pa ako ideš prebrzo ili presporo opet naidješ na "crveno". I opet čekanje, cupkanje na mjestu. Dok se opet ne ukaže zeleno. I kako ulica odmiče, ako držiš neku osrednju brzinu od oko 60 na sat, već poslije nekoliko raskrsnica ugledaš pred sobom "zeleni talas". Ti držiš pravu brzinu, a jedan po jedan semafor ispred tebe pali svoje zeleno svjetlo. Kako moćno izgleda. Kao da ti čitava ulica govori: "E sad je dobro. Uhvatio si pravi ritam. Uživaj!". I zaista kada mi se desi da nema mnogo auta na putu koje moram da čekam ili da prestižem, vožnja kroz Dimitrija Tucovića za je pravo zadovoljstvo.

Treba se učiti mudrosti na tim raskrsnicama koje nam donosi život. Ne prolaziti kroz crveno! Ne iskušavati "sreću" već prije se treba učiti strpljenju. Sve dok ne naštelujemo svoju dušu na ritam života. Onaj tempo koji nam Bog daje. Samo treba u tom strpljenju uhvatiti pravu brzinu. Ni presporo ni prebrzo jer u oba slučaja nam sleduje STOP, sleduje nam izbacivanje iz ritma uz veliki rizik da izazovemo udes sa mogućim fatalnim posljedicama. Kao što je nastradao pomenuti muzičar Nebo, koji je bio i moj komšija kojeg pamtim još od djetinjstva.
Ali ako otvorimo svoje duhovne oči i čekamo na pravi trenutak da krenemo, onako bez jurcanja, staloženo možemo uhvatiti taj fenomenalni "zeleni talas". Tak nevidljivi software koji pali zelena svjetla pred nama, to je sam Bog koji je svemu odredio mjeru. čitav nam život postaje uživanscija jer smo ušli ritam. Naša je srce uhvatilo kao ona zvučna viljuška rezonancu Božijeg srca. Pa naŠe kuca njegovim pulsom. "
Zato te danas molim Gospode kao onaj psalmista: "Nauči nas tako brojati naše dane, da bismo stekli mudro srce! Da uhvatimo naš Zeleni talas i dodjemo u radosti do kraja ove ulice. Svome stanu!"

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski