Kroz život sam mnogo češće koristio gas nego kočnicu. Češće osjećao da kasnim i da žurim nego neku laganicu i da imam vremena. Ali to je uvjek bio kao neki imperativ u meni, da moram krenuti da ne bih zakasni. Ne znam kako da objasnim taj poriv da se mora sad i sve učiniti šta se može ali znam kakav je to osjećaj. Sa tim se borim, jer život ne ide istom brzinom. Mojom brzinom. NE život ide svojom brzinom, a je se moram prilagoditi. Tako sam i danas sebi, po hiljaditi put rekao, onako na glas: "Ne brže od života!". Kao onaj znak koji su postavili prijatelji iz organizacije "Sky Forever" pokojnog Neba, repera, koji je sa prijateljicama poginuo na putu od Podgorice prema Cetinju, upravo zbog prebrze vožnje. Mnoge je brzina stajala života, odnosno uspjeha i zdravlja.
Ko odredjuje taj ritam života? Ko odredjuje kad treba krenuti i zgrabiti priliku, a kad treba stati i sačekati svojih pet minuta. Ja vjerujem da je to Bog. Zato je tačnije reći: "Ne brže od Boga!".
Najplastičnija slika ovog hvatanja ritma života za mene je ulica Cvijićeva i Dimitrija Tucovića u Beogradu, kojima često idemo svome stanu koji je na kraju te ulice. Na tih 5 kilometara pravine sa mnoštvom raskrsnica i semafora mogao sam jasno sagledati kako izgleda uhvatiti "Zeleni talas". Kad se krene iz 29tog novembra na početnim semaforima se obično zastane. Mora se pričekati zeleno svijetlo. Onda kreneš dalje pa ako ideš prebrzo ili presporo opet naidješ na "crveno". I opet čekanje, cupkanje na mjestu. Dok se opet ne ukaže zeleno. I kako ulica odmiče, ako držiš neku osrednju brzinu od oko 60 na sat, već poslije nekoliko raskrsnica ugledaš pred sobom "zeleni talas". Ti držiš pravu brzinu, a jedan po jedan semafor ispred tebe pali svoje zeleno svjetlo. Kako moćno izgleda. Kao da ti čitava ulica govori: "E sad je dobro. Uhvatio si pravi ritam. Uživaj!". I zaista kada mi se desi da nema mnogo auta na putu koje moram da čekam ili da prestižem, vožnja kroz Dimitrija Tucovića za je pravo zadovoljstvo.
Treba se učiti mudrosti na tim raskrsnicama koje nam donosi život. Ne prolaziti kroz crveno! Ne iskušavati "sreću" već prije se treba učiti strpljenju. Sve dok ne naštelujemo svoju dušu na ritam života. Onaj tempo koji nam Bog daje. Samo treba u tom strpljenju uhvatiti pravu brzinu. Ni presporo ni prebrzo jer u oba slučaja nam sleduje STOP, sleduje nam izbacivanje iz ritma uz veliki rizik da izazovemo udes sa mogućim fatalnim posljedicama. Kao što je nastradao pomenuti muzičar Nebo, koji je bio i moj komšija kojeg pamtim još od djetinjstva.
Ali ako otvorimo svoje duhovne oči i čekamo na pravi trenutak da krenemo, onako bez jurcanja, staloženo možemo uhvatiti taj fenomenalni "zeleni talas". Tak nevidljivi software koji pali zelena svjetla pred nama, to je sam Bog koji je svemu odredio mjeru. čitav nam život postaje uživanscija jer smo ušli ritam. Naša je srce uhvatilo kao ona zvučna viljuška rezonancu Božijeg srca. Pa naŠe kuca njegovim pulsom. "
Zato te danas molim Gospode kao onaj psalmista: "Nauči nas tako brojati naše dane, da bismo stekli mudro srce! Da uhvatimo naš Zeleni talas i dodjemo u radosti do kraja ove ulice. Svome stanu!"
Ko odredjuje taj ritam života? Ko odredjuje kad treba krenuti i zgrabiti priliku, a kad treba stati i sačekati svojih pet minuta. Ja vjerujem da je to Bog. Zato je tačnije reći: "Ne brže od Boga!".
Najplastičnija slika ovog hvatanja ritma života za mene je ulica Cvijićeva i Dimitrija Tucovića u Beogradu, kojima često idemo svome stanu koji je na kraju te ulice. Na tih 5 kilometara pravine sa mnoštvom raskrsnica i semafora mogao sam jasno sagledati kako izgleda uhvatiti "Zeleni talas". Kad se krene iz 29tog novembra na početnim semaforima se obično zastane. Mora se pričekati zeleno svijetlo. Onda kreneš dalje pa ako ideš prebrzo ili presporo opet naidješ na "crveno". I opet čekanje, cupkanje na mjestu. Dok se opet ne ukaže zeleno. I kako ulica odmiče, ako držiš neku osrednju brzinu od oko 60 na sat, već poslije nekoliko raskrsnica ugledaš pred sobom "zeleni talas". Ti držiš pravu brzinu, a jedan po jedan semafor ispred tebe pali svoje zeleno svjetlo. Kako moćno izgleda. Kao da ti čitava ulica govori: "E sad je dobro. Uhvatio si pravi ritam. Uživaj!". I zaista kada mi se desi da nema mnogo auta na putu koje moram da čekam ili da prestižem, vožnja kroz Dimitrija Tucovića za je pravo zadovoljstvo.
Treba se učiti mudrosti na tim raskrsnicama koje nam donosi život. Ne prolaziti kroz crveno! Ne iskušavati "sreću" već prije se treba učiti strpljenju. Sve dok ne naštelujemo svoju dušu na ritam života. Onaj tempo koji nam Bog daje. Samo treba u tom strpljenju uhvatiti pravu brzinu. Ni presporo ni prebrzo jer u oba slučaja nam sleduje STOP, sleduje nam izbacivanje iz ritma uz veliki rizik da izazovemo udes sa mogućim fatalnim posljedicama. Kao što je nastradao pomenuti muzičar Nebo, koji je bio i moj komšija kojeg pamtim još od djetinjstva.
Ali ako otvorimo svoje duhovne oči i čekamo na pravi trenutak da krenemo, onako bez jurcanja, staloženo možemo uhvatiti taj fenomenalni "zeleni talas". Tak nevidljivi software koji pali zelena svjetla pred nama, to je sam Bog koji je svemu odredio mjeru. čitav nam život postaje uživanscija jer smo ušli ritam. Naša je srce uhvatilo kao ona zvučna viljuška rezonancu Božijeg srca. Pa naŠe kuca njegovim pulsom. "
Zato te danas molim Gospode kao onaj psalmista: "Nauči nas tako brojati naše dane, da bismo stekli mudro srce! Da uhvatimo naš Zeleni talas i dodjemo u radosti do kraja ove ulice. Svome stanu!"
Mnogo dobro. Nadam se da ces o Zelenom telasu jos nesto napisati. Pozdrav :)
ОдговориИзбришиHoću i to vrlo skoro sa drugog aspekta.
ОдговориИзбришиHvala Dule :-)
like :)
Избриши