субота, 23. јун 2012.

SVETI DUH

Nekako sam do danas odlagao da se uhvatim vjerovatno najvažnije teme kad je Metanja u pitanju. Smatrao sam da o ovom sofisticiranom duhovnom aspektu treba da prethode neke shvatljivije teme za prosječnog čitaoca. Preko 200 priča sam napisao o potrebi individualnog preobražaja i ukazao koje se te loše stvari koje treba mijenjati u naših mišljenjima, riječima i djelima. Ali neki koji su probali da to primjene u praksi, suočili su se problemom i nemogućnostima. Rekli su mi da ne uspjeva, da je to skoro nemoguće. Mi hoćemo da uradimo pravu stvar, ali ne možemo. Ne možemo da se odviknemo od ružnih navika, ponavljamo iste greške i nemamo snage i volje da izadjemo iz svojih zavisnosti i poroka. Htjeti to neko dobro možda u nama i postoji, ali moći ga zadobiti stoji nekako van naših snaga. Pa se pitamo: "Ko može uspjeti? Ko se može promjeniti?"

Neki koji me duže poznaju znaju koliko sam pušio. Pušenje je za mene bila posebna strast. Govorio sam da bih bez svega mogao u životu, ali bez cigareta NE! Pušio sam dvije i po pakle dnevno, a kad nisam imao novaca, zamotavao bih domaći sjeckani duvan.
Kad sam se susreo sa Bogom bio sam spreman sve mijenjati ali ostaviti cagarete bilo je nemoguće. A onda se desilo nešto čudesno, što je u mnogome promjenilo čitav moj život, o čemu ću danas pisati iako sam mislio da neću. Tog 1og februara 2001. godine je zbog jakih bolova u trudnoći Ceca otišla sa svojom majkom u bolnicu. Pošto je moja tašta medicinska sestra bila u toj bolnici, Cecu je imala poseban tretman. Skupili su se oko nje svo medicinsko osoblje sa tog odeljenja. Na pregledu je konstatovano, o čemu posjedujemo snimak, placenta previja. To je anomalija u trudnoći, kada se placena formira na prednjem zidu materice što čini trudnoću krajnje rizičnom i potrebno je strogo mirovanje i bolničko održavanje trudnoće. Kada mi je to javila Ceca, dosta teško i sa nevjericom sa to prihvatio. To je značilo da moja žena ne smije da putuje nazad za Podgoricu, da budemo razdvojeni mjesecima itd. Ali ono što je još teže bilo, je sjećanje da se to isto mojoj majci desilo sa trećim djetetom. Kada je zbog toga održavala trudnoću mjesecima u bolnici, i na kraju izgubila bebu a njoj su se borili za život. U meni je narastao strah sa jedne strane o iznanadne vijesti, a sa druge strane neki prkos. Tek što sam uzvjerovao da Bog postoji došlo je ovo iskušenje. Stao sam pred Njega i napravio izazov: "Bože ako si to što jesi. Bog. Onda si neograničen u svojem djelovanju. Želim da moja žena bude potpuno isceljena. Ne nešto polovično, ne da joj bude malo bolje. Već hoću potpuno isceljenje. Ili si Bog ili nisi! Hoću da bude najnormalnija trudnoća!"
Ceci je zakazan posebno snimanje u "Višegradskoj" bolnici kod specijaliste na kolor dopleru. Snimanje je zakazano za 12ti februar. Ušao sam u post i molitvu tih 11 dana. Čekao sam čudo. Ništa manje od toga.
Cecu cam hrabrio riječima da će da bude sve dobro na snimanju. Da će biti najnormalnija trudnoća. I rekoh joj: "Za svjedočanstvo toga što će se desiti, da pozove svoju majku da prisustvuje pregledu. Da se i ona uvjeri u čudo!"
I onda je svanuo taj dan. Bio je ponedjeljak. Ceca mi se samo kratko ujutru javila da kreće na pregled i da ćeme zvati kad se završi. Ja sam sjedio na poslu potpuno odsutan, sa mislima negdje gdje ih nisam mogao uhvatiti. Trema je razdirala moju utrobu. Pomislio bih: "Možda je sve samo moj trip. Možda Bog danas ništa i ne uradi. Možda mi Ceca javi opet neke slične vijesti. A možda i Bog uopšte i ne postoji. Da je sve ovo sa vjerom, još jedna obična moja životna epizoda."
Onda bih otvorio posljednju ladicu na mom radnom stolu, gdje je bila sakrivena moja biblija. Uhvatio bih je rukom i stisnu. Čitati je nisam imao koncentracije. Opet bi se smirio. Odagnao te sumnje i strahove. I ponavlja kroz zube:"Najnormalnija trudnoća. Potpuno isceljenje, ne neki blagi napredak! Ili si Bog ili nisi!"
I onda tek negdje poslije 13h javlja se Ceca. Nije imala tada mobilnog telefona da me ranije nazove. Reče: "Prvo moram da ti kažem jednu vest, ne znam hoće li ti se svidjeti?". Prekinuh je: "Ma pričaj više šta mi okolišaš i šta me mučiš!". "Dobićeš kćerku." - govorila je malo nesigurno, jer nismo znali pol djeteta do tada a nije znala kako ću to kao crnogorac prihvatiti. Iako sam joj sto puta rekao da bih više volio kćer da dobijem prvo. "Sjajno! Ali pričaj kako si; šta su rekli doktori?" - za mene je to bilo pitanje vjere. Ili ću vjerovati Bogu ili više ne. Sve se u meni lomilo.
Ceca je pričala: "Vidjela sam bebu na ogromnom ekranu. Lupalo joj je srce preko onog doplera da je čitava ordinacija brujala u ritmu malog srcenceta! Pitao me je zašto sam došla? Kad sam rekla da je zbog Placente previje, iznenadio se i drsko rekao. Ma dajte, molim vas, kakva placenta previja!. Placenta kod vas je na zadnjoj strani materice (što je medicinski nemoguće da se samo pomjerilo). Ovo je NAJNORMALNIJA TRUDNOĆA od svih 26 pregleda koje sam danas imao prije vas."
Kad sam čuo tu riječ "Najnormalnija". Počeo sam da skačem i da slavim Boga. Samo sam u sebi vrištao "Ima te Bože. Živ si! Svemoguć si!". I onda rekoh sebi, da sam kao nekad u Starom zavjetu, otišao bih u Crkvu i prinio velikog ovna na žrtvu". I tada mi pade pogled na paklicu malbora na stolu. I prosto sam znao da je to taj "ovan" kojeg bi trebalo "žrtvovati".
Tada sam onako smešeći se donio jednostavnu odluku da batalim cigarete. I više nisam ni mislio na to, jer cio taj dan sam slavio Boga za ono što mi se osvjedočio. Da je moja žena dobro, da mi je ćerkica zdravo i da ćemo uskoro biti zajedno.
I onda to veče dok sam pred spavanje desilo se ono o čemu piše na mnogo mjesta u Djelima apostolskim. Bio sam kršten Duhom Svetim. Kao da sam bio uronjen u veliku vodu. A opet cijelo tijelo mi je buktalo kao baklja. nebo se spustilo u moju spavaću sobu. Usta nijesu više govorila obične riječi već neku nebesku muziku, govorio sam nepoznatim jezicima o veličini i slavi Božijoj. Bio sam ispunjen i spolja i iznutra Duhom Svetim.

Od toga dana pa do danas, nije mi nikad ni palo napemet želja da zapalim cigarete. Jednostavno više nisam imao ni želju, nikakvu borbu u sebi sa tom "strastvenom" navikom. Ono što mi je bilo nezamislivo teško od tada po sili Svetoga Duha, bilo je jedna nebitna stvar koja više nije ništa značila.
Želim reći jednu fundamentalnu istinu. Od postanka čovjeka do danas, nema niti jedne zapovjesti, niti jednog pravila koje bi neko mogao da smisli, a da se mogla obdržati da se mogla ispoštovati. Da je bilo bar jedne koja bi bila nesalomljivi zakon, Isus ne bi morao doć na zemlju i otići na krst. Nema čovjeka, ama ni jednog, koji bi mogao održati sva svoja obećanja i živjeti u svojim snagama pravedni život istine. Ali ono što je čovjeku bilo nemoguće, Bogu je bilo moguće. Nakon uskrsnuća Isusa Hrista, Otac je posla Svetoga Duha na praznik "pedesetnice" u Gornju sobu gdje su bili svi apostoli, Marija majka Isusova i svi učenici. Tada je nastala Crkva Božija.
Od tada do danas, jedino pomoću Svetog Duha kojim se ispunjavamo svaki dan, mi možemo živjeti život pobjede nad bolešću, pobjede nad lošim navikama i porocima, samo On, Sveti Duh, može učiniti da ono što hoćemo to i možemo. On nas uvodi u Metanoju i čini da postanemo bolji, pravedniji, slobodniji tj.Hristoliki. Svi recepti, zakoni, pravila, mudre misli su samo gole riječi bez ikakve sile, ako nema Njega, Duha Svetoga koji će to da oživi u nama i da nam moć za promjenu. On nas uvodi u svu istinu, ukazuje gdje griješimo. Ali nas On i posvećuju, i čini potpuno novim osobama!
E to je Metanoja.