Пређи на главни садржај

SLABA TAČKA

Sad mi ispriča Ceca jednu vrlo inspirativnu scenu iz serije o Sulejmanu Veličanstvenom, koja je zasnovana na istorijskim činjenicama o tom velikom otomanskom vojskovodji i osvajaču. Sultan je zapovjedio svojim vezirima da pošalju špijune duboko u neprijateljske redove da ispitaju njihove slabe tačke, da saznaju za starješine koji nijesu odani i lojalni svome kralju, da vide ko je potkupljiv ko bi mogao da stane na njihovu stranu. Ako uspije da pronadje i zadobije te "slabe tačke" mogao bi da porazi cijelo carstvo.
I tako je i sa našom dušom, mnogo šta pokušava da nas zadobije i obuzme cijelog. Proučava naše slabe tačke, naše osjeljiva mjesta. Ako to nešto ili neko uspije da nas pogodi u slabu tačku, odnosno da pogodi osjetljive oblasti može biti u mogućnosti da kontroliše i naš život. To je ona čuvena priča o velikom junaku Ahilu koga je pogodio Paris u jedino slabo mjesto, to je njegova peta, odnosno tetiva.
Šta učiniti, kako se odbraniti? Treba ukloniti svoje slabe tačke. A one nijesu, kao što mnogi vjeruju, samo neke naše zavisnosti, poroci i sl. Naprotiv, ja vjerujem da su, slabe one tačke i oblasti našeg života gdke mislimo da smo najači. Priznati neku svoju slabost, postati je svjestan i svjestan opasnosti koja iz nje može da proizadje, su zapravo naša najjača utvrdjenja u duhovnoj borbi. Ne dave se neplivači već plivači. Opasnost veba od ljudi i sredstava kojima smo ukazali najveće povjerenje. Slabost je sakrivena u našim "vrlinama", izuzetnim talenatima, bogastvu i svemu što nam daje neku lažnu sigurnost. Kad se hvalimo nečim od ovoga u tome se krije potencijalni gubitak. Jer izmiče sa samo ono na što smo se oslonili.
Zato bi mudrije bilo ispovjedati svoje slabosti i ne oslanjati se na ljudsku i materijalnu pomoć, pa će naš život tj naše malo carstvo biti naslonjen na Veliki Oslonac, koji se pomjeriti ne može. Tada se Nebesko Carstvo useljava u "naša slaba područja" i pokazuje svoju silu. I ono se ne da podrivati, oboriti, a ne može mu se ni odoljeti,

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski