Пређи на главни садржај

SKITNICA

Slušam neku pop pjesmu koja pjeva o ljubavnim skitnicama. A čuo sam još mnogo sličnih hitova sa tugaljivim i sladunjavim refrenima: "Ja sam samo vagabundo...", "Skitnica sam bio...", "Ja sam skitnica, ne drzi me mjesto...","Ja sam kazu ptica skitnica, putujem tamo gdje je ljubav..." itd. Takav sam nekad bio, nestalan u ljubavi, vezama, interesovanjima, poslovima i sl. Hvalio sam se nekad da mi je najduža veza trajala 21 dan.
I onda kako je to bilo boemski i muževno, pjevušiti ove pjesme o skitnicama uz neki alkohol, a zapravo je krajnje sebično i nezrelo. Kad neko za sebe govori da je skitnica u ljubavi, da ga ne drži mjesto, da leti sa cvijeta na cvijet, taj zapravo kaže da ne zna ni šta je ljubav ni šta je čovjek i život. Jer kakvi su to ljudi koji imaju ovakav pogled na život?
Biti skitnica za mene je simbol nestalnosti, površnosti i neodgovornosti a ne neke životne slobode, uživanja i opuštenosti. To nije ono što sam pisao o nomadima. Razlika je ogromna. Nomadi su ljudi koji traže plodna mjesta, lako se pokreći i ne vezuju se za materijalne stvari. Ali i kad se kreću dalje oni kao puževi koji nose svoj dom sa sobom. A Skitnice su pak beskućnici, to su oni koji ostavljaju nekog za sobom i idu dalje, lutajući.
A zašto lutaju? Lutaju jer nemaju mira jer ne žele da se vezuju tj. da preuzmu odgovornost ostanka. Jer ostanak znači ući u suštinu životnih problema. A lutalice su površne i ostaju onoliko u ljubavi koliko je u njihovom interesu a da ih ništa ne košta. Oni ne vole uistinu nikog da bi im se posvetili i našli u nevolji. Ne, oni zapravo biraju liniju manjeg otpora, jer bežeći od ljudi, bjježe od problema a na kraju bježe od sebe. Ne daju prostora drugima da se uzajamno otkirju i upoznaju, jer se toga plaše. Boje se da pokažu svoje dobre ali i loše strane i slabe tačke. Ne dozvoljavaju da im iko pridje toliko blizu da bi ih mogao povrijediti, što ne bi mogli da opet prežive. Jer zbog nekih rana iz prošlosti upravo i lutaju.
Takodje ne žele ni druge da upoznaju, jer upoznavanje podrzumjeva vezivanje i odgovornost. Kad saznaš za tudje nevolje i potrebe, ne možeš ostati indiferentan, niti se možeš oglasiti "nenadležnim". Zato je mnogo lakše biti "skitnica koga ne drži mjesto" i ne dozvoliti da te iko upozna.

A istina je da nema velike ljubavi ako nema dubokog upoznavanja, dubokog posvećenja, dubokog medjusobnog prožimanja. Zato nas Bog poziva da ga upoznajemo sve više. On je zainteresovan za pravu ljubav i odnos sa čovjekom, a ne kao da je on neka ličnost iz bajke ili heroj iz pjesme.
Ni Bog kao ni ljudi ne cijeni previše te "skitnice" u ljubavi. Koji na prvu neprijatnost ili dosadu "dižu sidro" i odlaze. Zato ne možemo se izgovarati da Boga ili nekog drugog da volimo a da želimo odlutati, bez da ostvarimo snažno zajedništvo. On je zainteresovan da kroz istinsko i duboko prožimanje i zajedničko iskustvo u nekim životnim situacijama sa nama donese bliskost i pravu ljubav. Bez ovoga nema ni ljubavi ni zaljubljenosti. A ko nije doživio one duge sate i neprospavane noći, kada se ne želiš odmaći od nekog ili nečeg što te strasno zaokuplja, taj i ne zna šta je prava ljubav. Ko nije osjetio tu ljubavnu "groznicu" ono lupanje srca, gorenje obraza, leptirice u stomaku i ono gutanje očima dok vapimo u želji da saznamo sve o našoj voljenoj, šta je zanima, šta misli o ovome ili onome, kako se osjeća.
Kad sam upoznao Boga, upravo sam ovu strast osjetio. Ali nisam onda kao nekad poput skitnice odlepršao pošto sam zadovoljio svoju znatiželju. To nije bila neke sterilna intelektualna gimnastike već snažan emotivan doživljaj. Po prvi sam znao da ću sa Njim ići do kraja. Jer kad sam ga upoznao shvatio sam koliko je veličanstven i osjetio žud da ga upoznajem sve više. Čitao sam mjesecima sve o Njemu, tražio ga u nekim starim svetim knjigama, tražio Ga u molitvama i tudjim pričama. I On mi se otkrivao, jer je obećao: " Ko me potraži svim svojim srcem, daću da me nadje!". I evo prošlo je 12 godina a nije me prošlo i danas sa sličnom strašću razmišljam i pišem o Njemu. I dalje Ga tražim, da razumijem dubine Njegove milosti, jer Ga volim, jer mi je sve. Znam da i On traži mene, žezne za mojim prisustvom, traži moje srce, da bi mi govorio kao Otac sinu. A kakav bi to bio sin da se odmetnem u skitnice, da ostavim svoj dom, da Mu kažem da sam takav i da me ne drži mjesto.
Ne On je drugačiji i traži da i ja i ti budemo drugačiji. Da ne budemo oni koji ostavljaju, nego oni koji nastavljaju. Da ne budemo nezainteresovani, površni i lakovjerni, već da budemo stubovi na kojima će se graditi kuće, firme pa i čitavo društvo. Da budemo oni koji ostaju i kad nevolje dodju. Da budemo odani, požrtvovani i vjerni svojim ljubavima, a ne lakozavodljivi i nevjerni boemi.
To mogu samo oni koji istražuju dubine odnosa i ljudskih duša, koji preuzimaju odgovornost za ono što saznavaju, koji ne zatvaraju oči i srce. Koji vole i prihvataju ljude onakve kakvi oni zapravo jesu.
I nisam više skitnica ljubavi!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski