среда, 20. јун 2012.

SKITNICA

Slušam neku pop pjesmu koja pjeva o ljubavnim skitnicama. A čuo sam još mnogo sličnih hitova sa tugaljivim i sladunjavim refrenima: "Ja sam samo vagabundo...", "Skitnica sam bio...", "Ja sam skitnica, ne drzi me mjesto...","Ja sam kazu ptica skitnica, putujem tamo gdje je ljubav..." itd. Takav sam nekad bio, nestalan u ljubavi, vezama, interesovanjima, poslovima i sl. Hvalio sam se nekad da mi je najduža veza trajala 21 dan.
I onda kako je to bilo boemski i muževno, pjevušiti ove pjesme o skitnicama uz neki alkohol, a zapravo je krajnje sebično i nezrelo. Kad neko za sebe govori da je skitnica u ljubavi, da ga ne drži mjesto, da leti sa cvijeta na cvijet, taj zapravo kaže da ne zna ni šta je ljubav ni šta je čovjek i život. Jer kakvi su to ljudi koji imaju ovakav pogled na život?
Biti skitnica za mene je simbol nestalnosti, površnosti i neodgovornosti a ne neke životne slobode, uživanja i opuštenosti. To nije ono što sam pisao o nomadima. Razlika je ogromna. Nomadi su ljudi koji traže plodna mjesta, lako se pokreći i ne vezuju se za materijalne stvari. Ali i kad se kreću dalje oni kao puževi koji nose svoj dom sa sobom. A Skitnice su pak beskućnici, to su oni koji ostavljaju nekog za sobom i idu dalje, lutajući.
A zašto lutaju? Lutaju jer nemaju mira jer ne žele da se vezuju tj. da preuzmu odgovornost ostanka. Jer ostanak znači ući u suštinu životnih problema. A lutalice su površne i ostaju onoliko u ljubavi koliko je u njihovom interesu a da ih ništa ne košta. Oni ne vole uistinu nikog da bi im se posvetili i našli u nevolji. Ne, oni zapravo biraju liniju manjeg otpora, jer bežeći od ljudi, bjježe od problema a na kraju bježe od sebe. Ne daju prostora drugima da se uzajamno otkirju i upoznaju, jer se toga plaše. Boje se da pokažu svoje dobre ali i loše strane i slabe tačke. Ne dozvoljavaju da im iko pridje toliko blizu da bi ih mogao povrijediti, što ne bi mogli da opet prežive. Jer zbog nekih rana iz prošlosti upravo i lutaju.
Takodje ne žele ni druge da upoznaju, jer upoznavanje podrzumjeva vezivanje i odgovornost. Kad saznaš za tudje nevolje i potrebe, ne možeš ostati indiferentan, niti se možeš oglasiti "nenadležnim". Zato je mnogo lakše biti "skitnica koga ne drži mjesto" i ne dozvoliti da te iko upozna.

A istina je da nema velike ljubavi ako nema dubokog upoznavanja, dubokog posvećenja, dubokog medjusobnog prožimanja. Zato nas Bog poziva da ga upoznajemo sve više. On je zainteresovan za pravu ljubav i odnos sa čovjekom, a ne kao da je on neka ličnost iz bajke ili heroj iz pjesme.
Ni Bog kao ni ljudi ne cijeni previše te "skitnice" u ljubavi. Koji na prvu neprijatnost ili dosadu "dižu sidro" i odlaze. Zato ne možemo se izgovarati da Boga ili nekog drugog da volimo a da želimo odlutati, bez da ostvarimo snažno zajedništvo. On je zainteresovan da kroz istinsko i duboko prožimanje i zajedničko iskustvo u nekim životnim situacijama sa nama donese bliskost i pravu ljubav. Bez ovoga nema ni ljubavi ni zaljubljenosti. A ko nije doživio one duge sate i neprospavane noći, kada se ne želiš odmaći od nekog ili nečeg što te strasno zaokuplja, taj i ne zna šta je prava ljubav. Ko nije osjetio tu ljubavnu "groznicu" ono lupanje srca, gorenje obraza, leptirice u stomaku i ono gutanje očima dok vapimo u želji da saznamo sve o našoj voljenoj, šta je zanima, šta misli o ovome ili onome, kako se osjeća.
Kad sam upoznao Boga, upravo sam ovu strast osjetio. Ali nisam onda kao nekad poput skitnice odlepršao pošto sam zadovoljio svoju znatiželju. To nije bila neke sterilna intelektualna gimnastike već snažan emotivan doživljaj. Po prvi sam znao da ću sa Njim ići do kraja. Jer kad sam ga upoznao shvatio sam koliko je veličanstven i osjetio žud da ga upoznajem sve više. Čitao sam mjesecima sve o Njemu, tražio ga u nekim starim svetim knjigama, tražio Ga u molitvama i tudjim pričama. I On mi se otkrivao, jer je obećao: " Ko me potraži svim svojim srcem, daću da me nadje!". I evo prošlo je 12 godina a nije me prošlo i danas sa sličnom strašću razmišljam i pišem o Njemu. I dalje Ga tražim, da razumijem dubine Njegove milosti, jer Ga volim, jer mi je sve. Znam da i On traži mene, žezne za mojim prisustvom, traži moje srce, da bi mi govorio kao Otac sinu. A kakav bi to bio sin da se odmetnem u skitnice, da ostavim svoj dom, da Mu kažem da sam takav i da me ne drži mjesto.
Ne On je drugačiji i traži da i ja i ti budemo drugačiji. Da ne budemo oni koji ostavljaju, nego oni koji nastavljaju. Da ne budemo nezainteresovani, površni i lakovjerni, već da budemo stubovi na kojima će se graditi kuće, firme pa i čitavo društvo. Da budemo oni koji ostaju i kad nevolje dodju. Da budemo odani, požrtvovani i vjerni svojim ljubavima, a ne lakozavodljivi i nevjerni boemi.
To mogu samo oni koji istražuju dubine odnosa i ljudskih duša, koji preuzimaju odgovornost za ono što saznavaju, koji ne zatvaraju oči i srce. Koji vole i prihvataju ljude onakve kakvi oni zapravo jesu.
I nisam više skitnica ljubavi!