среда, 13. јун 2012.

SKAKAVCI I DIVOVI

Iznova sam se osvjedočio da mnogo naših "problema" ne bi ni bilo da imamo neku ispravniju perspektivu. Dok se prepirem sa nekim mojim neistomišljenicima oko nekog našeg zajedničkog "problema", na višim nivoima odlučivanja taj "problem" i ne postoji. Samo čuješ da se tamo neko "gore" dogovorio da se to nešto što je predmet našeg "izmješta" na neko drugo mjesto. I odjednom tajac. Sve oko čega si se nešto sporio, upinjao i parničio se povjerilo nekom drugom ili jednostavno nestalo. Tvog "suparnika" nema, kao što nema ni predmeta spora, a onda i sva bitka postane besmislena i tragikomična. I onda razumjem da zapravo nikad taj "problem" nije ni bio moj, a znaj, žuč ili krv nikad nije ni zahtjevana, niti,npnužna niti smislena. Zapravo je pravi problem bio samo u mojoj ili tvojoj perspektivu, odnosno pogledu na tu stvarnost.

Pominjao sam već tu priču o narodu koji je došao na granice svoje obećane zemlje, i poslao izvidjače tačnije špijune da istraže teritoriju i da jave o položaju i snagama svojih neprijetelja koji su živjeli na toj teritoriji. Kad su se vratili tih 12 špijuna, samo dva prava Božija čovjeka su rekli da iako je jak nepijatelj da nije nesavladiv, a svi ostali su potpuno obeshrabrili narod sa izvještajem o brojnosti i snazi tamošnjih naroda i ogromnim utvrdjenjima čiji su zidovi navodno "dizali do neba". Posebno mi je ostala jaka jedna njihova izjava: "Tamo da žive neki visoki narodi kao "divovi" u čijim smo očima mi kao skakavci!". I čitav narod sa svim vodjama je pretrnuo od straha, izgubili su vjeru i samopouzdanje i odustali su od borbe i ulaska u obećanu zemlju.
Ali ovaj put ne želim da pišem o nevjeri, o strahovima i samosvjesti i kompleku nižih vrijednosti, želim samo da naglasim ovaj način posmatranja problema. Mislim da su upravo u tom njihovom stavu da su oni mali skakavci naspram divova, odnosno problema koji je visok do neba.
Siguran sam da ta perspektiva skakavaca koji mile po zemlji i na sve gledaju "prema gore", uzrok mnogih nevolja u našim životima. Jer neke obične i normalne prepreke, odnosno ljudi koji ih personifikuju, čine se kao ogromna nesavladiva utvdjenja koja nam stoje na putu "uspjeha".
Samo kad bi za tren mogli stati i izdići se na viši nivo mogli bi vidjeti da taj "problem" pred koji stojimo zapravo i nije problem, posebno ne nerješiv.
Sjećam se kad sam u Kabinetu Potpredsjednika stajao nad idejom, tačnije ogromnim projektom. Tačno sam znao šta treba uraditi. To sam pretočio u oko 30 strana teksta, koji je predstavljao čitavu strategiju sa preko 20 konkretnik projekata. I onda sam očajavao jer u Kabinetu je bilo sam nas dvoje troje, a budžet je bio mali. Kako? Sa kim? Pitanja su se množila u meni. Stalno sam se žalio i sebi i onima koji su iznad mene i koji su bili ispod mene. I onda dok sam u toj svojoj frustraciji išao od zgrade stare vlade od nove zgrade vlade preko Blažovog mosta u Podgorici, onako sa silnim papirima u rukama i velikim oblakom u glavi da prezentiram tu ideju drugom potpredsjedniku, promjenila mi se perspektiva. I kao da sam progledao. Samo mi je najednom postalo jasno: "Pa sva su mi ministarstva podložena, svi njihovi ljudski i materijalni resursi. Sav njihov budžet mi je na raspolaganju. Ništa me ne ograničava ako postoji volja da se udje u taj projekat!". I tako je uskoro i bilo, dobio sam "zeleno svjetlo", dat mi je tim od skoro 15 ljudi da napravimo Strategiju. Sve se najednom otvorilo. Ako mi je trebao nekad prevodilac, nazavo bi neku od uprava da mi posalju svog čovjeka. Ako bi mi trebao prevoz, nazvao bi nekog ministra da mi posalju auto i poslali bi. Ako bi trebao novac za neki seminar ili da se plati put, takodje bi se to omogućilo. I ništa mi nije nedostajalo. Ali je bilo potrebno da se izdignem iznad svojih ograničenja i da projekat izdignem iznad sebe. I onda iz perspektive "diva" odjednom više ništa nije bilo problem. Ali ja sam morao da prestanem da o sebi mislim kao da sam skakavac koji stoji pred velikim preprekama. Kad sam promjenio perspektivu, i kad sam odozgo pogledao na te "probleme" postali su smješni, oni su postali kao skakavci. Nije više bilo suparnika, nije više bilo razloga za prepirke i za nadgornjavanje šta je u čijoj nadležnosti. Odjednom nije više bilo problema, a ako bi se i pojavio sa položaja autoriteta koji me je ovlastio imao sam pravo da uklonim prepreke. Jer to nije bio samo moj rat, već sam bio sam poslanik koji sprovodi tudju "višu volju". A ta volja je bila neumojiva i neodoljiva. Postao sam od skakavca "div".