петак, 29. јун 2012.

REBRO

"Nije svako štrecanje infrakt!" pročitah naslov na jednom portalu o zdravstvu. Često ljudi misle da kada ih štrecne nešto sa lijeve strane ispod rebara da je kraj. Zaista znam taj oštar bol koji dolazi iznenada, odnekud iznutra, koji može biti od prehlade, od lošeg položaja tijela i sl. Iako je tako jak, potpuno je bezazlen.
Ali postoji još jedan bol koji je dolazi tu iz utrobe koji je potpuno drugačiji, tup, hladan i neprijatan koji je mnogo opasniji. To je bol duše, kao da zjapi neka rana ili praznina, koja traži ispunjenje. Kao da je neko iščupao komad mesa ili kost, pa boli negdje medju rebrima u sred stomaka.
Mislim da svi znamo priču iz Knjige Postanja, kako je Bog vidio da nije dobro Adamu prvom čovjeku (kog je stvorio iz praha zemaljskog) da živi sam, pa mu je stvorio divnu partnerku, pomoćnicu koju je on kasnije nazvao Eva. Bog je to učinio tako što je došao dubok san na Adam pa je izvadio jedno njegovo rebro i od njega stvorio Evu.
Možda se u ovoj divnoj priči krije tajna tog nelagodnog osjećaja u utrobi koji svaki čovjek ima dok ne nadje ono što mu nedostaje.
Svaki čovjek traži svoju svoje "rebro" da bi svoju dušu utješio, svoju "ranu" zacijelio, da bi svoju najdublju potrebu ispuno. Tek sa njom, njegovom dragom svaki čovjek je kompletan. Zar ne čitaju u crkvi na vjenčanjima onaj stih:
"Zato će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju i prilijepiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo."
Kakav divan stih o jedinstvu izmedju čovjeka i žene. Svako traži svoju polovinu, onu za kojom njegova duša čezne. I niko ne razumije te puteve kako neko ide, traži i nalazi svoje "rebro" bez kog ne može disati punim plućima. Kako čovjek traži onu koja je kost njegovih kostiju, meso njegovoga mesa, da u jedinstvu stvore svoj dom i donesu novi život na svijet.
Inspiriše me ova priča o Adamu koji je snivao dubok san dok je Bog stvarao Ženu. Pa zar nije tako da mi privlačimo osobe i dogadjaje o kojima sanjamo. Jer Ona - izabranica naše duše, je upravo ispunjenje naših snova. Samo ona nosi taj nevidljivi kod, koji otvara naša srca, pa se naša utroba komeša dok Ona ulazi i zauzima svoje mjesto duboko u nama.
I upravo je Bog stvorio našu dragu od rebra, da je zagradimo i čuvamo svojim rukama. Jer rebro je lako lomljivo a teško zarasta. Stvorio je i da bude tik uz naš bok. Da idemo jedno pored drugog, a ne jedno ispred onog drugog kroz život. A ljubav muškarca i žene nije ni samo hod jedan prema drugome, kao što se misli, već prije svega hod jedan pored drugog. Zajednički život ka istom cilju.
I u tome je tajna - biti na istom putu. Do smrti.
A najdivnije od svega to je, što je Bog uzeo ono što je tik pored srca i od upravo od toga svorio našu ljubljenu, našu mezimicu.
Samo onaj koji je izgubio svoje Rebro zna kako to boli, kako se utroba poluta i prevrće. Samo onaj koji luta sa ranom koja zjapi, zna da razumije da čovjek nije ni polovina bez svojega Rebra. Ruševina koju svako može oburdati. Ljuska jajete iz kojeg je odletjela ptica. Samo on zna kako snovi postaju more, a dani postaju besane noći. Kad čovjek izgubi ono što je jedva našao, e to boli jako. Od toga se "štrecanja" već može umrijeti.