субота, 02. јун 2012.

RADOST SPOZNAJE

Upravo smo bili na izletu onako kao porodica. Divan i opuštajući osjećaj. Ceca je napravila čitavu tepsiju lazanja koje smo ponjeli sa sobom. Otišli smo na Ubalac, to je jedno zabačeno mjestašce iza Ubala u Kučima. Tu na 5 kilometara dalje na putu ka sjeveru, je jedna uvala sa desetak kuća. U toj zavjetrini nalazi se jedan mali planinski izvor, kraj kojeg smo u hladu nekog velikog graba ručali te lazanje sa fenomenalnom mješanom salatom od ranog sezonskog povrća i popili malo crnog vina. Nakon ručka sam ležao u krilu svoje ćerkice, koja je tako mekana da nikakav Dormeo jastuk nije joj primaći. Osjetio sam kako se maklo svo crnilo i napetost subotnjeg jutra sa kojim sam se probudio, jer mi su burni dogadjaji prethodne nedjelje i sve ono što me čeka sljedeće nedjelje kao bumeranzi udarali u moju dušu. Dok smo se vraćali kolima pored nabujalog planinskog proljećnog rastinja vidio sam neko bilje koje sam skupljao kao osnovac u herbarijum. Pričao sam to djeci kako sam ja radio i kako bi valjalo da i oni naprave sličan herbarijum. Da presuju razno bilje i da sačine pregled od nekoliko stotina raznih biljaka čiji opis i ime mogu naći u enciklopedijama ili na internetu. Ali pričam to zbog jednog sjećanja tačnije osjećaja koji se pojavilo u mojoj duši.
To je miris spoznaje, tačnije radost otkrivenja. To je možda i najčudesniji osjećaj koji može da obuzme našu dušu. Njega sam se sjetio i opet osjetio. Kako je to nekad jako prodiralo u moju malenu dušu, kada sam otkrivao latinske nazive biljaka koje sam sakupljao ili kada sam izvodio prve eksperimente u jednom mini labaratoriji koju smo napravili ja i dva moja druga iz osnovne škole. Bili smo napravili onu spravu za elektrolizu i izdvajali vodonik i kiseonik iz vode. Jednom nam je čak pošlo za rukom da napravimo barut. Sjećam se kad smo od džeparca kupovali epruvete i neke druge labaratorijske komponente i onda uspjeli da napravimo hlorovodoničnu i sumpornu kisjelinu. Ili kada smo uspjeli na napravimo sami radio prijemnik koji je radio bez baterija jer je sam indukovao struju u bakarnoj anteni ogromne dužine koju smo razvukli po granama drveta u zaledju našeg školskog dvorišta.
Prosto javio mi se taj osjećaj radosti otkovenja kada je samo nama taj radio uhvatio signal stanice i najednom se čula muzika na zvučniku.
Od toga vremena, pa kasnije do dana kada sam otkrivao slične stvari u životu i u ljubavi uvjek su to bili najuzbudljiviji dani i trenuci kada neka svježina zapljusne obale duše.
Tako je bilo i kada sam upoznavao nove gradove i nove ljude. Ali ništa se ne može uporediti sa danima kada sam upoznavao Boga. To je bio najdublji i najsnažniji osjećaj, jer se radi o nevjerovatnoj ličnosti čija snaga je nemjerljiva. Njegov karakter i Njegovo srce je neiscrpan izvor svježine i radosti otkrivenja. Svako iskustvo sa Njim je jedinstveno i neponovljivo, jer On za razliku od svih je neistraživ i iznova se otkriva u potpuno nečem novom. Mi bi možda željeli da se lijepi trenuci i neke stvari ponove, ali sa Bogom je garantovano samo jedno, da će uvjek biti bolje ali nikad isto. Kao što prave ljubavi nikad ne postanu monotone, jer se iznova bude i istražuju nove dubine.
Tako sam i ove nedjelje doživio Njegovu natprirodnu intervenciju u mom poslovnom i privatnom životu i to na potpuno novi način. Desile su neke dobre stvari i došlo je rješenje a ja ne znam ni otkud ni kako? Samo religiozni ljudi mogu da praktikuju neke rituale i da svaki put prinose iste molitve i ponavljaju neke običaje i postupaju i pristupaju duhovnim stvarima na isti način. Misleći da ono što Mu je bilo jednom ugodno da će mu uvjek biti. A i Gospod kao i svako od nas želi novu pjesmu, želi da otkrijemo jedan novi aspekt Njegove prisutnosti, želi da ga tražimo iznova i iznova da bi nam se uvjek nanovo otkrio u novom svjetlu. Da bi ispunio našu dušu tom radošću spoznaje i novim mirisom otkrovenja o kojem pišem. Jer to je punina života, koju sam danas ponovo osjetio sa svojom porodicom.
Poslato sa mog Nokia telefona