Пређи на главни садржај

RADOST SPOZNAJE

Upravo smo bili na izletu onako kao porodica. Divan i opuštajući osjećaj. Ceca je napravila čitavu tepsiju lazanja koje smo ponjeli sa sobom. Otišli smo na Ubalac, to je jedno zabačeno mjestašce iza Ubala u Kučima. Tu na 5 kilometara dalje na putu ka sjeveru, je jedna uvala sa desetak kuća. U toj zavjetrini nalazi se jedan mali planinski izvor, kraj kojeg smo u hladu nekog velikog graba ručali te lazanje sa fenomenalnom mješanom salatom od ranog sezonskog povrća i popili malo crnog vina. Nakon ručka sam ležao u krilu svoje ćerkice, koja je tako mekana da nikakav Dormeo jastuk nije joj primaći. Osjetio sam kako se maklo svo crnilo i napetost subotnjeg jutra sa kojim sam se probudio, jer mi su burni dogadjaji prethodne nedjelje i sve ono što me čeka sljedeće nedjelje kao bumeranzi udarali u moju dušu. Dok smo se vraćali kolima pored nabujalog planinskog proljećnog rastinja vidio sam neko bilje koje sam skupljao kao osnovac u herbarijum. Pričao sam to djeci kako sam ja radio i kako bi valjalo da i oni naprave sličan herbarijum. Da presuju razno bilje i da sačine pregled od nekoliko stotina raznih biljaka čiji opis i ime mogu naći u enciklopedijama ili na internetu. Ali pričam to zbog jednog sjećanja tačnije osjećaja koji se pojavilo u mojoj duši.
To je miris spoznaje, tačnije radost otkrivenja. To je možda i najčudesniji osjećaj koji može da obuzme našu dušu. Njega sam se sjetio i opet osjetio. Kako je to nekad jako prodiralo u moju malenu dušu, kada sam otkrivao latinske nazive biljaka koje sam sakupljao ili kada sam izvodio prve eksperimente u jednom mini labaratoriji koju smo napravili ja i dva moja druga iz osnovne škole. Bili smo napravili onu spravu za elektrolizu i izdvajali vodonik i kiseonik iz vode. Jednom nam je čak pošlo za rukom da napravimo barut. Sjećam se kad smo od džeparca kupovali epruvete i neke druge labaratorijske komponente i onda uspjeli da napravimo hlorovodoničnu i sumpornu kisjelinu. Ili kada smo uspjeli na napravimo sami radio prijemnik koji je radio bez baterija jer je sam indukovao struju u bakarnoj anteni ogromne dužine koju smo razvukli po granama drveta u zaledju našeg školskog dvorišta.
Prosto javio mi se taj osjećaj radosti otkovenja kada je samo nama taj radio uhvatio signal stanice i najednom se čula muzika na zvučniku.
Od toga vremena, pa kasnije do dana kada sam otkrivao slične stvari u životu i u ljubavi uvjek su to bili najuzbudljiviji dani i trenuci kada neka svježina zapljusne obale duše.
Tako je bilo i kada sam upoznavao nove gradove i nove ljude. Ali ništa se ne može uporediti sa danima kada sam upoznavao Boga. To je bio najdublji i najsnažniji osjećaj, jer se radi o nevjerovatnoj ličnosti čija snaga je nemjerljiva. Njegov karakter i Njegovo srce je neiscrpan izvor svježine i radosti otkrivenja. Svako iskustvo sa Njim je jedinstveno i neponovljivo, jer On za razliku od svih je neistraživ i iznova se otkriva u potpuno nečem novom. Mi bi možda željeli da se lijepi trenuci i neke stvari ponove, ali sa Bogom je garantovano samo jedno, da će uvjek biti bolje ali nikad isto. Kao što prave ljubavi nikad ne postanu monotone, jer se iznova bude i istražuju nove dubine.
Tako sam i ove nedjelje doživio Njegovu natprirodnu intervenciju u mom poslovnom i privatnom životu i to na potpuno novi način. Desile su neke dobre stvari i došlo je rješenje a ja ne znam ni otkud ni kako? Samo religiozni ljudi mogu da praktikuju neke rituale i da svaki put prinose iste molitve i ponavljaju neke običaje i postupaju i pristupaju duhovnim stvarima na isti način. Misleći da ono što Mu je bilo jednom ugodno da će mu uvjek biti. A i Gospod kao i svako od nas želi novu pjesmu, želi da otkrijemo jedan novi aspekt Njegove prisutnosti, želi da ga tražimo iznova i iznova da bi nam se uvjek nanovo otkrio u novom svjetlu. Da bi ispunio našu dušu tom radošću spoznaje i novim mirisom otkrovenja o kojem pišem. Jer to je punina života, koju sam danas ponovo osjetio sa svojom porodicom.
Poslato sa mog Nokia telefona

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski