уторак, 19. јун 2012.

PROZOR PREMA NEBU

Ovo je vrijeme velikih ekonomskih i političkih previranja u kojem se ono što je do juče bilo nezamislivo danas se čini nužnim. Ono čega su se ljudi vjekovima stidili danas je znak prestiža.
Neka moralni aksiomi koji su nekad bili nesporni temelji naprednog društva danas se moraju iznova "dokazivati".
Ali nije ovo neki omaž nad savremenom dekadencijom, kojeg su pune javne tribine i mediji svih ovih godina. Nije ovo debatovanje na nivou etičkih dilema, moralisanja ili rezignacije. Mene boli što ljudi oko oko mene padaju. Dave se u svojim problemima. Dojučerašnji stubovi jednog društva, danas nestaju pred cunamjem ekonomske krize. A ti stubovi su neki ljudi, odnosno njihova imena i njihova djela. To je zabrinjavajuće. Pomislim hoće li išta ostati cijelo pred ovim potpom. Ima li smisla graditi u ovo hudo vrijeme? Ima li ikakve koristi od akcija za spašavanje kad je stihija toliko jaka. Deluje tragikomično kad čovjek krpi rupe na brodu koji tone jer uliva sa svake strane.

Sjetih se jedne stare biblijske priče. Priče o potopu i Nojevoj barci. Potop je stiga kao Božija kazna za sveopštu bezbožnost, razvrat i bahatost. Ali da ne bi pravio suviše jake koincidencije sa ovom krizom i nekadašnjim potpom, želim da se u ovoj priči osvrnem na djelo jednog "usamljenog" pravednog čovjeka. Noje je sa svoja tri sina, gradio ogromnu barku nekih sto godina, prije nego je sam potop stigao. Ljudi su mu se rugali. Jer graditi takvo nešto u zemlji gdje ni kiše nisu padale i gdje nije postojao izgled takve neke katastrofe, bilo je ravno bezumlju. Ali Noje je poslušao Boga i gradio je svoj "brod" za sebe i svoju porodicu i nije se osvrtao na ta dobacivanja. Brod koji je gradio imao je vrlo cudnu konstrukciju, o kojoj želim da pišem. Imao je vrata koja se zatvaraju sa spoljne strane i samo jedan veliki prozor koji gleda ka nebu!
Drugim riječima, to je takav brod iz kog nema izlaska kad se prohtje i nema prozora za gledanje "sa strane". I onda kad je došao taj dan D, kad su se otvorili zemaljski i nebeski ustavi da izliju sve svoje vode. Jedna poslušna porodica uspjela je da u uskoči u svoj "čamac za spasavanje". Za njima je sam Bog zatvroio vrata da im se ne desi ništa. Ali nijesu mogli gledati sav onaj užas koji se dešavao oko njih, opšti potop i pomor. Mogli su da gledaju samo kroz "prozor otvoren prema nebu".
Kao u jednoj priči o jahaču koji je vodio svojega konja, kroz usku stazu planinsku. Stavio mu je amove da ne gleda sa strane, dolje u provaliju, jer bi od straha stao ili izgubio ravnotežu i pao.
Nikad ne bi prošli ni opasne dionice puta niti slične teške krizne dane, ako ne bi imali ovaj "prozor prema nebu". Zadržimo fokus na nečem konstruktivnom što nam je Bog stavio u srce da gradimo, kao što je Noje strpljivo pravio svoju barku i ne gledajmo na druge koji padaju, propadaju i ginu. Ne smijemo se obeshrabriti , ne smijemo stati. A to ćemo moći samo ako gledamo prema gore. Noje je gledao vedro nebo godinu dana, a ne nepreglednu veliku vodu koja je sve potopila. To im je dalo snage da sve nevolje "pregrme" dok nije stigla ona golubica sa maslinovom grančicom u kljunu, i nagovjesila da je obala blizu. Da su dani njihove nevolje završeni.