Пређи на главни садржај

NIŠTA NIJE NEMOGUĆE

Mnogo sam okružen negativnim govorom i pričama o ograničenjima i nemogućnostima, zbog čega sam gotovo odustao od nekih svojih planova, uvjerenja i očekivanja, jer sam smatrao to nemogućim!
Šta je zaista nemoguće? Da li postoje i u čemu leže naša ograničenja? Jedan svještenik iz druge polovine 19og vijeka, propovjedajući na ovu temu rekao je: "Sa Bogom je sve moguće, osim da čovjek poleti." a onda kao da ga je sam Bog demantovao, njegova dva sina Orvil i Vilbur su poslije manje od 50 godina bili prvi ljudi u istoriji koji su poletjeli. Pogadjate, taj sveštenik se zvao Otac Rajt.
Pitanje ljudskih granica je uvjek zaokupljalo ljudsku maštu od starih mitova o Ikaru, koji se drznuo da predje neke granice, pa su mu sagorjela krila i doživio pad, pa do naših dana i ere naučne fantastike. Ali ipak mnoge od fantazija su se ispunila u istom vjeku. Jedan naučnik iz 1910 godina je npr. tvdio nezamislivu stvar da će svaki čovjek moći nositi sa sobom telefon i radio. I evo to se obistinilo.
Ali ispunilo se i mnogo više nego što su neki i mogli zamisliti. Bil Gejc je na početku svoje karijere početkom 80tih godina izjavio da će najviše što jednom čovjeku bude trebalao kompjutereske memorije je 64 kb koliko je tad imao čuveni Commodore 64. A kako to danas sa harddiskovima od nekoliko terabajta, sve smješno izgleda. Jer sve što možemo svojim umom zamisliti moguće je.

Problem nije u tome što je nešto nemoguće, već u nečem sasvim drugom. Nije Bog čovjeku postavio granice te vrste, naprotiv. rekao je :"Sve je moguće onom koji vjeruje!". On je postavio granice u smislu grijeha, ali ne i čuda koje je dao onima koji ispunjavaju taj jedan i osnovni uslov - vjera. I nije nešto što želiš nemoguće zato što je neko tako odredio, ne, nego je problem što nismo mi spremni da vjerujemo u čudo i da djelujemo spram tog svog uvjerenja.
Ako želiš da letiš, kao Braća Rajt, ne slušaj svog velikog i obrazovanog Oca, pa makar on bio i čovjek Božiji. Nemoj da slušaš svoje strahove, svoj racio već pronadji u svom srcu vjeru za ono što sanjaš i drži se nje. Ne slušaj kao ja što slušah negativne riječi "majstora nemogućnosti", koji znaju sve o tome zašto je nešto nemoguće. Koji su eksperti za "otvorena pitanja", puni negativnih iskustava iz prošlosti, virtuozi izgovora i propalih pokušaja njihove mladosti. Onih koji su davno prestali sanjati, odbacivši svoje vizije kao nemoguću misliju.
Ne slušaj ih, jer sve je moguće onom koji vjeruje. Jer ako je to što imaš pred očima, moglo da postane u tvom umu, u tvom oku i srcu, moći će postati u materijalnom svijetu, samo ako budeš do kraja istrajao, govorio, mislio i djelao spram svojih čvrstih uvjerenja.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski