Пређи на главни садржај

JOŠ

Kako je čudna ta riječ JOŠ. Gledam ovu reklamu za perece koje su tako nazvane - JOŠ, i razišljam o toj riječi. Uzgred, mnogo volim jesti uprave te perece, ali uvjek mi se od njih osuši grlo, da nakon par komada više ne mogu gutati normalno i počnem štucati ako ne popijem nešto. Ne znam šta je to u njima što mi smeta. Možda su ubacili neki aditiv koji daje taj efekat da ti se stalno jedu pa, kao u reklami, kažeš: "Hoću JOŠ!". Ali ipak ti poslije kratkog vremena zapadnu u grlo, da zažališ što si ih jeo.

Mnogo je stvari u ovom svijetu upravo kao što su ove perece, koje kao nekakvo prokletstvo kažu: JOŠ, JOŠ. Ljudima nikad dosta užitaka, novaca, moći i slave, pa kad okuse te "perece" samo žele JOŠ. Ta nezasitost je jedna odvratna stvar, koju mrzim i kod sebe i kod drugih. Ona je mislim korjen svakog zla.
Nema sreće u životu gdje je ovog zahtjeva "JOŠ", jer nema dovoljnosti i nema zahvalnosti. Sreća počiva na toj zahvalnosti i zadovoljstvo sa onim što se ima. A u tom nezasitom JOŠ leži prokletstvo čitave ljudske populacije. Nikad zadovoljni, nikad srećni!. I kada se dočepaju nečeg vrijednog samo još više skoče apetiti. Pa im to JOŠ ukrade i one kratke trenutke sreće i užitka. Pa ima kao ona pereca sa početka priče to JOŠ zapadne u grlo, da im se ogadi sve što su pojeli do tada.
Ovladati tim stalnim "potrebama" i nezasitošću je uzvišeni poziv za svakog čovjeka. Jer samo kad to JOŠ uspije pobjediti, čovjek ima dostojanstvo i plemenitost, i može se nazvati čovjekom.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
1 коментар
Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz
1 коментар
Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski
Постави коментар
Прикажи све