недеља, 17. јун 2012.

JOŠ

Kako je čudna ta riječ JOŠ. Gledam ovu reklamu za perece koje su tako nazvane - JOŠ, i razišljam o toj riječi. Uzgred, mnogo volim jesti uprave te perece, ali uvjek mi se od njih osuši grlo, da nakon par komada više ne mogu gutati normalno i počnem štucati ako ne popijem nešto. Ne znam šta je to u njima što mi smeta. Možda su ubacili neki aditiv koji daje taj efekat da ti se stalno jedu pa, kao u reklami, kažeš: "Hoću JOŠ!". Ali ipak ti poslije kratkog vremena zapadnu u grlo, da zažališ što si ih jeo.

Mnogo je stvari u ovom svijetu upravo kao što su ove perece, koje kao nekakvo prokletstvo kažu: JOŠ, JOŠ. Ljudima nikad dosta užitaka, novaca, moći i slave, pa kad okuse te "perece" samo žele JOŠ. Ta nezasitost je jedna odvratna stvar, koju mrzim i kod sebe i kod drugih. Ona je mislim korjen svakog zla.
Nema sreće u životu gdje je ovog zahtjeva "JOŠ", jer nema dovoljnosti i nema zahvalnosti. Sreća počiva na toj zahvalnosti i zadovoljstvo sa onim što se ima. A u tom nezasitom JOŠ leži prokletstvo čitave ljudske populacije. Nikad zadovoljni, nikad srećni!. I kada se dočepaju nečeg vrijednog samo još više skoče apetiti. Pa im to JOŠ ukrade i one kratke trenutke sreće i užitka. Pa ima kao ona pereca sa početka priče to JOŠ zapadne u grlo, da im se ogadi sve što su pojeli do tada.
Ovladati tim stalnim "potrebama" i nezasitošću je uzvišeni poziv za svakog čovjeka. Jer samo kad to JOŠ uspije pobjediti, čovjek ima dostojanstvo i plemenitost, i može se nazvati čovjekom.