Uspjeh je precjenjena stvar. Pisao sam o tome već. Ali definitivno ovaj svijet funkcioniše u tim kategorijama i veoma cijeni uspjeh. Slušao sam mnoga naučavanja o autoritetu zasnovanom na uspjehu. Uspješnima sa klanjaju, svi vole njihovo društvo i rado ih slušaju.
A da li je tako i kod Boga? Da li nas i On prihvata zbog uspjeha, tačnije da li mi Njega (ne)prihvatamo zbog (ne)uspjeha u ovom životu? Da li nam je Bog "sredstvo" da ostvarimo svoj cilj. Koje bacamo u slučaju da izostane željeni efekat.
Postoji jedna starozavjetna priča kojoj se vraćam često i uvjek crpim novu inspiraciju i daje mi nove odgovore. To je priča o trojici momaka koji su bili visoki državni službenici u zemlji svojega robstva. Bili su veoma lojalni svojem gospodaru, služili mu su veoma stručno i savjesno. To je priča Sedrahu, Misahu i Avdenagu. Ova tri veoma pobožna i plemenita momka nijesu poslušati cara Navuhodonosora kad je naredio da se svi u njegovom carstvu moraju klanjati zlatnom kipu koji je car napravio. Kad je car to čuo, naredio je da ih u prisustvu cijelog naroda izvedu i javno kazne bacanjem u užarenu peć, koju su ovaj put sedmostruko jače zapalili nego obično. Kad ih je car zadnji put pitao hoće li se predomisliti i pokloniti idolu, oni mu odgovoriše:"Care, Bog naš nas može izbaviti iz peći ognjene i izbaviće nas iz tvojih ruku. A I DA NAS NE IZBAVI, znaj, care, mi se nećemo klanjati tvom zlatnom idolu koji su postavio."
Uvjek me je fascinirao ovaj pristup ovih junaka vjere. Oni su uvjereni da ih njihov Bog može izbaviti od svake nevolje, ali oni sa tim ne završavaju svoju odanost Bogu. Ne oni idu i dalje i kažu: A I DA NAS NE IZBAVI mi ćemo Mu ostati vjerni. Zbog takvog stava, desilo se čudo da kad su ovu trojicu momaka ubacili u ognjenu peć, oni su ostali živi a vojnici koji su ih bacali pali su mrtvi od ognja. Car vidje i četvrtu osobu u ognjenoj peći, Sina Božijig koji je bio sa ova tri momka.
Bog ih je spasio upravo zbog tog stava vjere, da se bez obzira na ishod, oni Njega nijesu željeli odreći.
Ja vjerujem da se ovaj princip može primjeniti na sve u našim životima. Mnoge nam stižu ucjene i mnoge nam ognjene peći spremaju ljudi. Prijete ovim ili onim, ne bi li se odrekli onog u šta vjerujemo i o čemu sanjamo. U stanju su da unište svakog ko ne želi živjeti po njihovim mjerilima, pa bljuju velike vatre kao zmajevi.
Nije samo to, posebna se bitka bije i u našim glavama gdje strah od neuspjeha takodje progovara kao ovaj car Navuhodonosor. Jer neuspjeh donosi ljudsko sažaljenje, prezir i što je najgore zaborav. Neuspjeh donosi sramotu i odbacenost kao neku "socijalnu smrt", možda i goru od one fizičke. A strah od neuspjeha izgleda kao ona sedmostruka vatra ognjene peći, koja guta i one pravedne i one koji ih bacaju.
Ali ima jedno moćno oružje protiv ovih sila tame koje hoće da nas unište. To je ova riječ: "A I DA ME NE IZBAVI JA TI SE POKLONITI NEĆU!". Protiv ovakve vjere u Boga, nema niko šanse ni jedno oruzje. Kada i život i smrt, i uspjeh i neuspjeh, i slava i sramota, postanu besmislene kategorije i samo obična drvca za potpalu. Tada se pojavljuje Sin Božiji medju nas. Tada smo neuništivi. Sačinjeni od neke nebeske supstance koja je netopljiva, nesaomljiva, nesagorljiva.
I tada će naši neprijatelji i svi narodi doći i pokloniti se našem Bogu, kao što se desilo u ovoj predivnoj priči! Jer se neću odreći Onog u koga vjerujem uspio ili ne uspio, pobjedio ili se upropastio! To nije ono o čemu razmišljam. Više se ne bojim ognjene peći koju mi potpaljuju da me unište.
A da li je tako i kod Boga? Da li nas i On prihvata zbog uspjeha, tačnije da li mi Njega (ne)prihvatamo zbog (ne)uspjeha u ovom životu? Da li nam je Bog "sredstvo" da ostvarimo svoj cilj. Koje bacamo u slučaju da izostane željeni efekat.
Uvjek me je fascinirao ovaj pristup ovih junaka vjere. Oni su uvjereni da ih njihov Bog može izbaviti od svake nevolje, ali oni sa tim ne završavaju svoju odanost Bogu. Ne oni idu i dalje i kažu: A I DA NAS NE IZBAVI mi ćemo Mu ostati vjerni. Zbog takvog stava, desilo se čudo da kad su ovu trojicu momaka ubacili u ognjenu peć, oni su ostali živi a vojnici koji su ih bacali pali su mrtvi od ognja. Car vidje i četvrtu osobu u ognjenoj peći, Sina Božijig koji je bio sa ova tri momka.
Bog ih je spasio upravo zbog tog stava vjere, da se bez obzira na ishod, oni Njega nijesu željeli odreći.
Nije samo to, posebna se bitka bije i u našim glavama gdje strah od neuspjeha takodje progovara kao ovaj car Navuhodonosor. Jer neuspjeh donosi ljudsko sažaljenje, prezir i što je najgore zaborav. Neuspjeh donosi sramotu i odbacenost kao neku "socijalnu smrt", možda i goru od one fizičke. A strah od neuspjeha izgleda kao ona sedmostruka vatra ognjene peći, koja guta i one pravedne i one koji ih bacaju.
Ali ima jedno moćno oružje protiv ovih sila tame koje hoće da nas unište. To je ova riječ: "A I DA ME NE IZBAVI JA TI SE POKLONITI NEĆU!". Protiv ovakve vjere u Boga, nema niko šanse ni jedno oruzje. Kada i život i smrt, i uspjeh i neuspjeh, i slava i sramota, postanu besmislene kategorije i samo obična drvca za potpalu. Tada se pojavljuje Sin Božiji medju nas. Tada smo neuništivi. Sačinjeni od neke nebeske supstance koja je netopljiva, nesaomljiva, nesagorljiva.
I tada će naši neprijatelji i svi narodi doći i pokloniti se našem Bogu, kao što se desilo u ovoj predivnoj priči! Jer se neću odreći Onog u koga vjerujem uspio ili ne uspio, pobjedio ili se upropastio! To nije ono o čemu razmišljam. Više se ne bojim ognjene peći koju mi potpaljuju da me unište.
Коментари
Постави коментар