Пређи на главни садржај

PLOD I DAR

Prije neki dan nam je dolazila stara komšinica i donjele na poklon nešto Ceci. Ona uvjek donese cvijeće ili nešto drugo iz svoje bašte i voćnjaka. Uhvatiše se u priči naših biljaka u bašti, tačnije jednog lješnika koji je ove godine zaista buknuo. Od povećeg žbuna, postao je bujno drvo oblika ogromne žive ograde. Ali slabo je iznio plodova. I onda je ona, u čijoj bašti lješnik radja fenomenalno, objasnila Ceci onim jednostavnim ali najtačnijim narodskim jezikom: "Moraš da obrezuješ drvo i sječeš pojedine grane, jer one crpe život i uzimaju te sokove koje idu u plod. Zato ga nema. Zbog ovih bujnih grana."
Ako smo iskreni prema sebi shvatićemo da sve ono što jesmo i imamo je dar koji smo primili ili što je još češće plod našeg življenja. Tako i primjera radi lješnike koje smo prošle godine jeli bili su ili dar od pomenute komšinice ili plod sa naše drveta.
Dar može biti nasljedstvo ili nešto slično koje smo besplatno ili čak nezasluženo primili od roditelja, prijatelja, supružnika. Ali dar može biti i Božiji a ne samo od ljudi. Od Boga nam je talenat, snaga ili neka vještina iafiniteti. I to je uglavnom nešto što nismo morali platiti, zaraditi, zaslužiti i vratiti.
A sa druge strane, plod je nešto daleko složenije, jer ono je često posljedica velikog zalaganja, odricanja, posvećenosti i načina življenja. Ali plod može biti i negativan u vidu nekog poroka, mržnje, sebičnosti, nemira i posledica je naše destrukcije, zlog činjenja ili nečinjenja i zanemarivanja. Ono što sejemo u naš život u vidu neke riječi, postupaka i razmišljanja donose svoj plod. Ako smo dobro činili, dobru se možemo i nadati. Ako smo zlo činili ne možemo se baš mnogo čemu nadati. I u tome je bitna razlika.
Al ovo ne pišem da bi razumjeli odakle dolazi propast i siromaštvo, već kako se nešto stiče, neko imanje ili druge vrijednosti koje smo baštinili. Svo imanje je uvjek i jedno dar ljubavi i života ili plod naših misli, riječi i djela. I nije sve u život sve prema zaslugama kako neki misle, nešto je i "dar milosti". Čak mislim da najvrednijeu životu (zdravlje, djeca, talenti, ljepotu i dr.) dobijamo badava i bez ikakvih zasluga. Neko više stekne prosto svojim rodjenjem nego neko trudom i naporima u cijelom svom životu. Ali u oba slučaju blago onom čovjeku koji razumije da i jedno i drugo dolazi o Boga, pa sve sa zahvalnošću prihvata i prima.

Prošle godine sam pročitao priču o jednom domaćinu iz Kuča, koji je punih 50 godina "pripitimljavao" svoju zemlju. Od svoje mladosti do starosti posvetio je svome poljoprivrednom gazdinstvu. Nekad je to sve bio ljuti krš i drača, a danas poslije toliko odricanja, sklanjanja kamenja i donošenja fine rastresite zemlje iz drugih krajeva, je jedna predivna livada i bašta na kojoj nema ni kamenčića. Iako je ovaj starac sa svojim rukama krčio za sebe životni prostor, on nije nezahvalno odbacio "dar" koji je dobio sa Neba. Pa makar izgledao kao besplodni ljuti kamen. On je u tome vidio šansu da načini plodnu baštu. Izborio je svim svojim životom i svojom poluvjekovnom borbom sa ljutim kamenom komad zemlje koji je prehranio njegovu porodicu i čitavo stado. Upravo u tome leži tajna metanoje i uspojšnog života. Tajna tog uspjega je kada čovjek umje da spoji dar prirode i plodove svoga truda. Kad ne odbaci prvo a istrajava u drugom.
Stoga ovaj blog i knjiga koja je nastala iz njega, ima smisla samo onda kad i ako je uspjela da spoji dar naše tradicije i duhovnog nasledja pretočenog u Sveto Pismo sa jedne strane i plod spoznaje, razumjevanja i duhovnih uvida u svakodnevnom životu, sa druge strane. Samo tada to postaje duhovna krčevina sposobna da prehrani nas, obezbijedi našu porodicu i unaprijedi i umnoži naše imanje. Zato sa zahvalnošću prihvatimo sve Božije talente i bogato nasledje koje nam je po milosti dato ali i odgovorno i marljivo obezujujmo naje živote od svih besplodnih i jalovih radnji i odnosa kako bi rodili rod vrijedan življenja. Od toga roda i onih darova moći će se živjeti dostojanstven život pun radosti.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski