среда, 06. јун 2012.

BUDJAV HLJEB I USKISLO VINO

"Evo sad je najpogodnije vrijeme, evo sad je dan spasenja!"

Tomo Bošković, Bjelopoljac, bio je solidan službenik Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Podgorici. U njegovom životu sve je imalo pravilan redosljed. Poslije gimanazije, odslužio je vojsku. Zatim je završio ekonomiju u roku i vrlo brzo se zaposlio i dobio dobru službu. Oženio se u 33 godini, pobožnom ali veoma plahom ženom, Marijom, koja je odmah na medenom mjesecu ostala trudna. Živjeli su u skromnom iznajmljenom stanu u centru Podgorice.

JUČE je Tomo za male pare kupio dobro očuvan auto. Mercedes “okaš”, crni, sa kožnim sjedištima. Ostvario se san njegovih momačkih i studenskih dana. I sve je teklo svojim tokom, normalno i kako treba, dok sinoć njegova žena nije primljena u Urgentni centar sa jakim bolovima. Vodenjak je pukao na početku 8 mjeseca, u kritičnoj fazi trudnoće. Marija je nosila dječaka. Doktor akušer Dragoljub Sjekloća, markantni gospodin, trudnoću je pratio od početka. Kasno u noć pregledao je Mariju i stavio ih pred tešku odluku. Dilema je bila - da li da odmah radi carski rez, ili da prati situaciju i da sa porođajem sačeka još par dana. -Predlažem da sačekamo – autoritativnim glasom kazao je Sjekloća. Kako nevolje nikad ne idu same, još jedna je vijest napravila konfuziju među mladim ljudima. Tomo je zvao šeficu sa posla, da je obavjesti o onom što mu se dešava i da je zamoli da mu odobri korišćenje polovine godišnjeg odmora. Šefica reče je da je iznenada zakazana telefonska sjednica Upravnog odbora Fonda i da će po hitnom postupku biti podijeljeni stanovi. Među nima bio je i onaj na koji su Marija i Tomo računali. On je bio drugi na rang listi. Sa djetetom dobio bi još 10 bodova i stigao na vrh rang liste. Bio je u bunili. U istom danu mogao bi se obradovati i djetetu i stanu i novim kolima. Medjutim, neka se zebnja uspinjala njegovim žilama. Odluku su trebali zajednički donijeti. "Odluči sama. Ipak si ti u pitanju." - rekao je Tomo. "Meni je zdravlje djeteta najvažnije!" - skoro uz viku je govorila Marija. "Šta vičeš, ženo! Ma, neka bude kako hoćeš, što bi bilo meni važnije nego tebi." - pumpao se Tomo. "Znam, tebi su u glavi rang liste i kontaš kako da dobijemo stan na račun djeteta! Šta hoćeš? Da krenemo na taj poradjaj, zbog raspodjele, o kojoj ništa i ne znaš. Sebičan si!" "Nije tačno! Dva se stana dijele, dobićemo stan bez obzira na tvoj porodjaj, siguran sam! Samo o zlu misliš. Misli pozitivnije. Kaži sebi da nas je tvoj Bog pogledao i da će tačno na dan porodjaja i stan da nam dodjele. Auto već imamo. Razmisli!" "U pravu si, ne želim da se uznemiravam sa tim stvarima. Molim te, sjutra ujutru otidji kod popa Nikifora u Dajbabe. Objasni mu da sam držala ovaj uskršnji post i da mi je želja sjutra da se pričestim na Uskrs. Traži da se pomoli za mene i za ovaj porodjaj. Hoćeš li, molim te? Biću tada spremna". "Uf, znaš da ne volim da idem u te manastire. Ne znam šta treba da se radi i kad. Nisam bio nikad. Ne volim to, brate!" – izusti Tomo. Uz mrmljanje i poljubac ženin, teška srca prihvati zadatak.

DANAS na Uskrs sve blista od čistoga sunca. U Tomovoj glavi sve mutno. Misli su mu četvrtaste i ćoškaste. U mozak ga bodu. Noge su mu umorne i teške, kao da je gazio po dubokom snijegu. Vraća se iz Manastira. U novim je kolima. Odlaže da nazove Mariju, ostavio bi to za razgovor u četiri oka. Mobilni zvoni. Marija zove. Obradovao se njenom glasu. “Vraćam se u Podgoricu. Čitav dan sam čekao da dodjem do Nikifora. Tamo je pravi haos. Nevjerovatna gužva. Dok se završila liturgija, pa neko čitanje iz nekih poslanica Korinćanima. Pa dok su se ispovjedali i pričešćivali…" – objašnjava Tomo. "Reci hoće li moći da dodje da me pričesti ili ne, šta mi okolišaš!" - nervozno će Marija. "Nema šanse. To hoću da ti kažem. Danas mu je takva gužva jer je praznik. A takve stvari se zakazuju…” “Pa što mu nisi objasnio …” “Ženo, objasnio sam mu sve, molio sam ga. Ništa, ne može! Čak sam tražio da mi da taj hljeb i vino da ti ja ponesem! Isprašio me nekom pričom, kako je to nemoguće u pravoslavlju, da bi to bilo “skrnavljenje sakramenta”. Može samo iz sveštenikove ruku da se primi pričest… Više nisam mogao da se s njim ubjedjujem. Ali pozdravio te je i obećao je da će sjutra čim mu obaveze dozvole pokušati da dodje." Marija ćuti. I tiho kaže: "Tako mi je žao, toliko sam čekala pričest pa da se onda porodim. Eto ti sad! Šta da radim?" "Marija , molim te, poslušaj me, reci Sjekloći da te danas porodi. Još mi odzvanja rečenica što je ovaj tvoj pop čitao: Nešto ovako "Evo sad je najpogodnije vrijeme, evo sad je dan spasenja!" "Tomo, čovječe, ne forsiraj me, kako to mrzim kod tebe, kako si naporan. Rekla sam ti, sjutra ću poslije vizite da se sa doktorom dogovorim a do tada će Otac Nikifor doći. Pa ću onda natenane, sa andjelima". "E izvini… evo me zaustavlja policija, moram da prekinem, kazniće me zbog telefoniranja." Tomislav Bošković je nakon kratke provjere podataka, bio priveden u Policiju. Auto koje je juče kupio bilo je "vruće". Ne samo da je ukradeno, već je iz njega prije desetak dana izvršen zločin. Držan je cijelu noć u pritvorskoj jedinici. Inspektori su se smjenjivali. Dokazao je svoju nevinost. Ali…

DAN POSLIJE predvečerje, na improvizovanom bolničkom groblju, uz nabujalu Moraču koja je hučala u prijetećem proljećnom vodostaju stoji Tomo Bošković. Jak vjetar mrsi njegovu riđu kosu. Umorno sunce je na zapadnoj strani poviše Dajbabske gore. U krajičku njegovog oka trne potonji zrak. U podnožju njegovih nogu je mali bijeli sanduk. Na njemu nema ni imena. Šapuće Tomo. Oprašta se od nerođenog sina. "Nisam mogao da ti dotrčim i pomognem. Zatvoren sam bio čitavu noć. Oduzeli su mi sve i nisam mogao da odgovorim na pozive i vapaje tvoje majke koja me je cijelu noć nastojala dozvati, obilno krvareći. Doktora Sjekloće nigdje nije bilo. Kažu da je zaginuo na uskršnjem slavlju ili da je sa mladom medicinskom sestrom bio zaključan u svom kabinetu. Tek se pred jutro pojavio u operacionoj sali. Tada je bilo kasno za tebe. Znaš Sine, onaj stan nismo dobili. Jedan je pripao prvorangiranom na listi. Drugi stan dali su direktoru koji je razriješen dužnosti Da, i to da ti kažem. Otac Nikifor je uzalud danas oko podne donio pričest u bolničku sobu. Tebe tamo nije više bilo. Sine moj. Bezimeni. Evo te sam pratim, bez ikakve povorke ljudi. Spustiti u rupu bez oznake mjesta. Bez sveštenika i opijela. Zašto bi i bilo opijela, kad si bez krivice? Ne danas, juče je bio Tvoj dan, dan tvojega rodjenja. Al nijesmo te dočekali i poznali dan tvojega dolaska. Evo sam ti htio samo za rastanak donijeti to malo besvasnog hljeba i kalež vina koji smo ti juče nepravedno uskratili, na dan Gospodnji. Ali kako vidiš, ubudjao se danas ovaj hljeb i uskislo je ono ječerašnje vino! Ne, to ti neću ostaviti na grobu, ti si zaslužio mnogo bolje, andjele moj! Danas kad zadje sunce, siguran sam, ti ćeš imati novo ime, pićeš od novoga roda vinove loze i ješćeš od pravog hljeba. Zato, Sine moj, dovidjenja! Idem sada da tješim tvoju sirotu majku, koja ti je željela samo dobro. Da te svojim tijelom zaštiti. Ali… – šapuće Tomo Bošković. Toliko bi toga htio učiniti. A ne čini ništa. Minulo je vrijeme činjenja. Onda okrene glavu da sakrije suze i ne gleda dok bolničar tiho ispusti sanduk u vlažnu i studenu jamu.