Пређи на главни садржај

ŠUT I ROGATI

Juče mi je jedan poslovni prijatelj, na komentare o nepravdi koju trpimo, rekao staru izreku: "Ne može šut sa rogatim!". Oćutao sam, jer me je iznenadila. To je stara narodna izreka, koja djeluje kao mudra, a da li je? Razmišljao sam juče i danas o toj izreci i borio se sa ovom "narodnom umotvorinom". I mogu reći da mi se vrlo ne svidja. Suviše je defetistička, kao da obara duh i čini da se mi slabi i "nenaoružani" povlačimo pred naoružanim silnicima.
Posebno me "žulja" izreka, kad imam u vidu, da je jedan od simbola zla - rogati djavo. A pravednik bi valjda trebalo da je onaj "šuti" koji ne čini nikom zla i nikom ne nanosi povrede i bol. Kao ona šutava ovca, nemoćna da napadne ali i da se odbrani.
Ali postoje druge izreke koje mi mnogo više znače od ove "Ne može šut protiv rogatoga!". Isus je na nekoliko mjesta svojim učenicima govorio da ih šalje kao ovce medju vukove. Upozoravao ih je da će doći zla vremena kada će se pojavljivati rogati Jarci i vukovi u jagnjećoj koži, koji žele da rastrgnu stado. I kad pomisli čovjek onako "zdravorazumski", ima li ikakve šanse šutava ovca medju krvoločnim vucima. Naravno da nema NIKAKVE! Kako li se osjeća ovca medju vukovima? Vrlo vrlo uplašeno, nesigurno i ugorženo. Bukvalno se osjeća ka nečiji lak obrok. Ali da li je zaista tako?
Ali nešto važnije je Isus govorio učenicima, svojim "šutavim ovcama", i vrlo utješino: "Ne bojte se, ja sam Dobri Pastir, koji čuva svoje ovce....Ne boj se stado malo, jer se svidjelo Ocu da vam podjeli carstvo... Ja ću biti sa vama do svršetka svijeta i vijeka.... Moja je osveta ja ću uzvratiti... Ko dira u vas, dira u zjenicu oka moga... Ko dirne u crkvu Božiju, razoriće ga Bog...." i još mnogo, mnogo sličnih utješnih i ohrabrujućih izreka.
Ali nije samo to, otišao je i korak dalje, pa je ovim "šutavim ovčicama" rekao: "Pokorite se Gospodu, protivite se djavolu i pobjeći će od vas... Jer je veći Onaj koji je u vama, nego ovaj (rogati) u svijetu...".
Zato ne mogu da dijelim ovakve stavove i izreke koje šire defetizam i čine nas nemoćnim da se odupremo "rogonjama". Naše odupiranje nije u istim sredstvima, da sad ovce na sebe stavljaju nekakve rogove i zubala oštra, pa da reže kao vukovi. Ne, naša odbrana je da se "pokorimo Gospodu", i da se aktivno protivimo nepravdi tako što ćemo ostati ono što jesmo i ostati u Istini. Onda možemo računati na Pastira da će on braniti svoje. On je naš Rog i naše oružje, i veći je od svakog drugog roga koji se podiže protiv istine i pravde. I ispuniće se obećanje, pa će pobjeći "rogonja", jer je "veći Onaj koji je u nama, nego ovaj u svijetu!".
Mi se možemo oduprijeti!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski