Пређи на главни садржај

DALJE OD OČIJU MOGU VIDJETI

Upravo odgledah film "Dalje od očiju mogu vidjeti", zasnovanom na istinitoj priči, o jednom slijepom momku koji je uspio da se uz pomoć prijatelja popne na Everest! Taj fenomenalni borac naučio je od svoje pokojne majke da je izvanredan i da može ostvariti izvanredan život. Bio je jedini slijepac koji je dobio posao u toj školi. Bavio se sportom i planinarenjem pored sveg tog svog ograničenja. Uspio je da zavede lijepu učiteljicu i da je oženi i dobije dijete. Ali dobio je poziv da učini nešto nevjerovatno. Da bude dio planinarske ekspedicije i da se uspenje na KROV SVIJETA. To nijednom slijepom čovjeku nikad nije uspjelo. Osim ovom SUPER SLIJEPCU. I čitav film zapravo priča priču o zahvalnosti ovog slijepog mladića za njegova 5 prijatelja koji su rizikovali svoje živote da bi mu pomogli da ostvari svoj san.
Sjetih se one novozavjetne priče kad je Isus bio kući jednog svog učenika, skupio se ogroman narod, poučavao ih je pismu a poslije i isceljivao. Red za bolesne bio je ogroman. To je priča o jednom nesvakidašnjem potezu koji su preduzeli prijatelji za svog prijatelja koji je bio totalni invalid. Zbog svog raskalašnog života zaradio je "neizlječivu" bolest. Sveštenici su naredili izolaciju i odbačenost ovog "bezbožnika". Ali kad je čuo da je Isus došao u njihovo mjesto, javila se neka nada da bi moglo nešto da se desi, ali oduzetost i teret krivice žalostili su ovog samrtnika. I onda su njih 4 prijatelja odlučila da preduzmu nešto radikalno. Da bi ga doveli nekako do Isusa, oni su se okolo popeli na krov kuće, i napravili rupu na slamnatom krovu i uspjeli da ga spuste pred Njegove noge. Kad je vidio Isus tu vjeru prijatelja kroz ovakav čin, oduševio se, i učinio takodje nešto nesvakidašnje bolesniku: rekao mu da su mu oprošteni grijesi! Spao je teret sa njegovog srca i naporedo i njegova bolest je nestala. Naočigled svih bio je isceljen od "neizlečive" bolesti.
Mi u životu možemo mnogo svojim trudom da učinimo, kao ovaj slepac što je učinio. I to je super i to je ono što samo ja i ti možemo učiniti. Ovaj slepac je bio požrtvovan u svemu što je činio. Postigao je čudesan uspjeh da se takav i mogao zaposliti, oženiti i baviti sportom. Sve, ali sam na Himalaje svakako ne bi mogao doći nikad.
Ali ono što mi je postalo jasno, mi možemo biti SUPER SLIJEPCI, ali postoji dio u našem životu koji mi ne možemo sami postići. I ovaj slepac i ovaj oduzeti su se ponizili i prihvatili pomoć svojih prijatelja. Kad mi nemamo vjere i snage za neke stvari, kada nas obuzima strah i sumnja, tu su prijatelji da nas podrže, da nas ponose na "nosilima". Da nas zbog ljubavi prijetljske, uzmu i iznesu svojim mišicama na "krov svijeta". A onda i da "probiju rupu na krovu" da bi nas donjeli pred Njegove noge. Za takvo nešto postoji nagrada, jer sve je moguće onima koji vjeruju. Postoje dionice našeg života, kada ne možemo sami, kada klonemo na svojoj postelji. Onda su tu prijatelji! Vjerujem da nas Bog na tim dionicam našeg života uči da ne možemo sve sami i da smo upućeni jedni na druge.
Zato budimo ja i ti ovi prijatelji koji su spremni da rizikuju nešto za svoje posustale i nemoćne ortake. Učini nešto radikalno i čak suludo, u toj dobroj vjeri, da bi ostvarili snove naši bližnji. Da im pomognemo da dokuče svoj "Krov svijeta".
I stignu, do Njegovih nogu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski