Kao polumaturant a i kasnije kao srednjoškolac, sam volio da dodjem kod svoje braće od stričeva Duška i Boža da slušamo muziku. Slušali smo heavy metal, na nekom kasetofonu koji su oni imali. Tih godina je heavy metal dosegao vrhunac. Bili su svjetski popularani a danas legendarni sastavi: AC/DC, Iron Maiden, Led Zeppelin, Deep Purple itd. Kad bi ostali sami u stanu, odvrnuli bi muziku do daske, vrištali, skakali, tresli glavom i pjevali. Oni su bili stariji 4-5 godina od mene, mozda su i razumjeli pjesma ali ja kao osnovac još svakako nisam, ali mi se ipak svidjala ta muzika. Bila je moćna. Uz tu muziku sam se i prvi put napio u životu, od nekog likera od mente koji je negdje obezbijedio moj stariji brat od strica.
Jedna od mojih omiljenih pjesama je bila pjesma od Led Zeppelina "Stairway to Heaven". Zato kad sam počeo da pišem ovu priču nisam mogao a da to ne povežem sa ovom pjesmom, iako daleko od toga da riječi ove pjesme, koju nisam ni razumio, a što sad kapiram, govore ono o čemu sam mislio da pišem.
Dosegnuti nebo i zadobiti vječnost, odvajakada je bila jedna od najuzivšenijih ljudskih ciljeva. Danas postoje neka druga "neba" tkz "sedmo nebo" koja bi smo željeli da dosegnemo, ali kako? Potrebne su nam "stepenice ka nebu". Cepelin i heavy metal uopšte nudi svoja "brza" rješenja kako stići na nebu. Kapiram da je ovo pjesma o nekoj sintetičkoj drogi koja ima taj efekat "dizanja". Naravno da ne preporučujem te "dizalice" jer su poslije njih padovi tako drastični da ne samo da te razbiju od zemlju, nego te ukopavaju 6 stopa ispod nje.
Govoriću o pravim stepenicama za nebo. Ali kao prvo moramo znati da te stepenice nisu od zemaljskog materijala, da ih se ne može kupiti, naći medju našim stvarima ili iskopati negdje iz zemlje. A nema ni te mašine niti umjetnika koji ih umije načiniti. One su napravljene od "nebeskih" elemenata, i silaze odozgo ka dolje, kao one protivpožarne stepenice na nekim zgradama na zapadu. Ručka za spuštanje je negdje gore, ne može se nikakvom "dizalicom" zemaljskom dosegnuti, niti ih podići, niti ih spustiti. Može se jedino "pozvati". Dugme je tu na našem jezik. To dugme je Riječ. Nije preko svijeta da bi ga tražili, nije na nebu da mislimo ko će se tamo popeti ili u podzemlje da bi se kao Herkul morali spuštati. Tu nam je na vrhu našeg srca, da bi joj se mogli pokoriti.
I samo jedna kratka molitva i stepenice se spuštaju. Opisaću ih.
Oslanjaju se na tu Riječ. Jer kad nestane svega, kad nestane i zemlja i nebo, po toj Riječi će se moći hodati. One su kao podnožje, temelj i donji čvrsti oslonac. Šta god je izgradjeno na tom temelju, nikakvi zemljotresi, oluje, cunamiji i sl. to ne mogu pomaći. Od te hridine svaki talas nevolje se lomi i raspršuje u najsitnije čestice.
Te stepenice su gornjim djelom nekako zakačene oslonjene na Ljubav. Jer je ljubav sveza savršenstva. Jer što nije povezano i učinjeno iz Ljubavi, to nije savršeno i to ne pripada Nebu. Zato ne može opstati i mora propasti. Zato i padaju u ponor oni koji se "podižu" lažnim "stepenicama za nebo", jer se nemaju za šta tamo gore uhvatiti dok podloga se izmiče.
Stepenice su tako čudesne, fluidne i providne, sačinjene od nekih nebeskih materijala. Djeluju slabašno, ali zapravo su neuništive. Vertikalne šipke su načinjene od nade i vjere. Za prvu se držiš dok se drugom hvataš na više. Činiti se da se drške više ne postoje, kao da se hvataš u prazno, da više nema nada dok gubiš vjeru. Medjutim, ako se odvažiš da učiniš novi zamah rukom, primakneš se i uhvatiš se lijevom za Nadu a desnom za Vjeru, odjednom osjetiš takvu čvrstinu i takvu sigurnost da si na pravom putu "stepenicama za nebo".
Na kraju možda i najvažnija elemenat ove čudesne naprave su one horizontalne prečage. One su sačinjene od nafinijeg materijala koji se zove Milost. Jer milost te uvjek podiže na jedan stepen više nego si zaslužio. Milost ti omogućava da dosegneš mjesto gdje svojim snagama, umijećem i znajem nikad ne bi prispio. Sve je konstantno Riječ i vjera koja nam je data, nada i ljubav koju imamo i koje su izlivene u naša srca, ne su tolike da ne mogu biti veće. Sve je konstanto, samo u Milosti moramo rasti.
Ali da bi rasli moramo činiti korake na tim stepenicama, da bi u konačnom stigli na Nebo. Svaki korak je zapravo iskorak i izlazak iz zone sigurnosti koja nam pruža niža stepenice. Što si na višoj poziciji milosti, pogled na niže je zastrašujuć, noge klecaju, butine podrhtavaju, a time i iskorak sve teži. Ispadamo za kratko iz ravnoteže, možda upadnemo u konfuzije, sumnje, dezorjentaciju, pa i očaj. Ali onda kad zgazimo na sljedeći nivo milosti sve se mijenja. Obnavlja nam se osjećaj sigurnosti i dolazi mir. Da bi to dosegli, mi moramo pobjediti strah tako što nećemo gledati prema dolje, koliko smo daleko od zemlje i njenih dobara, moramo pogledati prema gore, prema gornjem osloncu koji smo pominjali. Jer "savršena ljubav izgoni svaki strah.". Samo iz istinske ljubavi mi smo spremni za novu stepenice, za novi nivo milosti i opraštanja svojih i tudjih grijeha.
I to je put za Nebo. Kada se oslanjamo na Riječ Božiju, zagledani u Savršenu Ljubav, držaći se čvrsto svojim rukama za Nadu i Vjeru, koračajući iz Milosti u viši nivo Milosti, ostvarićemo ljudski san i svrhu postojanja. Dosegnuti Nebo!
Jedna od mojih omiljenih pjesama je bila pjesma od Led Zeppelina "Stairway to Heaven". Zato kad sam počeo da pišem ovu priču nisam mogao a da to ne povežem sa ovom pjesmom, iako daleko od toga da riječi ove pjesme, koju nisam ni razumio, a što sad kapiram, govore ono o čemu sam mislio da pišem.
Govoriću o pravim stepenicama za nebo. Ali kao prvo moramo znati da te stepenice nisu od zemaljskog materijala, da ih se ne može kupiti, naći medju našim stvarima ili iskopati negdje iz zemlje. A nema ni te mašine niti umjetnika koji ih umije načiniti. One su napravljene od "nebeskih" elemenata, i silaze odozgo ka dolje, kao one protivpožarne stepenice na nekim zgradama na zapadu. Ručka za spuštanje je negdje gore, ne može se nikakvom "dizalicom" zemaljskom dosegnuti, niti ih podići, niti ih spustiti. Može se jedino "pozvati". Dugme je tu na našem jezik. To dugme je Riječ. Nije preko svijeta da bi ga tražili, nije na nebu da mislimo ko će se tamo popeti ili u podzemlje da bi se kao Herkul morali spuštati. Tu nam je na vrhu našeg srca, da bi joj se mogli pokoriti.
I samo jedna kratka molitva i stepenice se spuštaju. Opisaću ih.
Te stepenice su gornjim djelom nekako zakačene oslonjene na Ljubav. Jer je ljubav sveza savršenstva. Jer što nije povezano i učinjeno iz Ljubavi, to nije savršeno i to ne pripada Nebu. Zato ne može opstati i mora propasti. Zato i padaju u ponor oni koji se "podižu" lažnim "stepenicama za nebo", jer se nemaju za šta tamo gore uhvatiti dok podloga se izmiče.
Stepenice su tako čudesne, fluidne i providne, sačinjene od nekih nebeskih materijala. Djeluju slabašno, ali zapravo su neuništive. Vertikalne šipke su načinjene od nade i vjere. Za prvu se držiš dok se drugom hvataš na više. Činiti se da se drške više ne postoje, kao da se hvataš u prazno, da više nema nada dok gubiš vjeru. Medjutim, ako se odvažiš da učiniš novi zamah rukom, primakneš se i uhvatiš se lijevom za Nadu a desnom za Vjeru, odjednom osjetiš takvu čvrstinu i takvu sigurnost da si na pravom putu "stepenicama za nebo".
Na kraju možda i najvažnija elemenat ove čudesne naprave su one horizontalne prečage. One su sačinjene od nafinijeg materijala koji se zove Milost. Jer milost te uvjek podiže na jedan stepen više nego si zaslužio. Milost ti omogućava da dosegneš mjesto gdje svojim snagama, umijećem i znajem nikad ne bi prispio. Sve je konstantno Riječ i vjera koja nam je data, nada i ljubav koju imamo i koje su izlivene u naša srca, ne su tolike da ne mogu biti veće. Sve je konstanto, samo u Milosti moramo rasti.
Ali da bi rasli moramo činiti korake na tim stepenicama, da bi u konačnom stigli na Nebo. Svaki korak je zapravo iskorak i izlazak iz zone sigurnosti koja nam pruža niža stepenice. Što si na višoj poziciji milosti, pogled na niže je zastrašujuć, noge klecaju, butine podrhtavaju, a time i iskorak sve teži. Ispadamo za kratko iz ravnoteže, možda upadnemo u konfuzije, sumnje, dezorjentaciju, pa i očaj. Ali onda kad zgazimo na sljedeći nivo milosti sve se mijenja. Obnavlja nam se osjećaj sigurnosti i dolazi mir. Da bi to dosegli, mi moramo pobjediti strah tako što nećemo gledati prema dolje, koliko smo daleko od zemlje i njenih dobara, moramo pogledati prema gore, prema gornjem osloncu koji smo pominjali. Jer "savršena ljubav izgoni svaki strah.". Samo iz istinske ljubavi mi smo spremni za novu stepenice, za novi nivo milosti i opraštanja svojih i tudjih grijeha.
I to je put za Nebo. Kada se oslanjamo na Riječ Božiju, zagledani u Savršenu Ljubav, držaći se čvrsto svojim rukama za Nadu i Vjeru, koračajući iz Milosti u viši nivo Milosti, ostvarićemo ljudski san i svrhu postojanja. Dosegnuti Nebo!
Коментари
Постави коментар