Пређи на главни садржај

PTICA U RUCI

Juče sam prisustvovao prvom pravom Nacionalnom Molitvvenom doručku organizovanom u Crnoj Gori. Bilo je grandiozna organizacija. Došli su lideri zemalja jugoistočne Evrope. Iz Crne Gore su svi najmoćniji ljudi bili prisutvi, Predsjednici Države, Skupštine, Vlade, najačih partija, kao i vlasnici i predsjednici najvećih kompanija, ministri, kulturni radnici, medijski poslenici. Ustade jedan američki senator, koji je sve to isto primjetio, ali reče da je prisutan i Jedan, medju svima nama, koji je još moćniji od svih - Isus Hristos.
Toliko mi je bilo puno srce, da se otvoreno propovijedalo Jevandjelje i toliko pominjao Isus, da su svi slušali, da mislim da se nikad nešto ovako u bližoj istoriji nije dešavalo u Crnoj Gori. Američki i Evropski političari i javne ličnosti koji organizuju Molitveni doručak kod Predsjednika SAD govore o Bogu sa našim najuticajnijim ličnostima. Kad je počinjao ručak svi smo se pomolili Isusu Hristu. Za mene je sve to bilo čudesno. Mislim, ja u mojoj kući se sa porodicom za nedjeljni ručak isto tako molim i zahvaljujem Bogu što nam je dao slogu, zdravlje i pun sto da imamo jesti. Ali ovako javno, prvi put sam doživio. Mislim da je to veliki dogadjaj za naše društvo. Bez obzira koliko je ko bio iskren u toj molitvi, bitno je da su uvidjeli da to neke napredne zemlje ove civilizacije itekako znaju da rada i da cijene.
Jedan govornik je ispričao dobru priču o jednom čovjeku koji je smišljao način kako da nadmudri i ponizi jednog mudraca. Da mu postavi javno pitanje na koje bi ovaj pogriješio. Pa je smislio da uzme jednu malu pticu u ruku i da je isprući pred mudraca sa pitanjem: "Da li je ova ptica koju držim u ruci, živa ili mrtva?". Pa ako ovaj kaže da je mrtva on će je pustiti da poleti, a ako kaže da je živa, on će je rukom stegnuti i udaviti i pokazati mu da je pogriješio. I tako je uradio. Došao je prvom prilikom pred njega sa pticom u ruci i planom u glavi. Kad ga je upitao: "Šta držim u ruci?". Mudrac mu odgovori: "Pticu držiš.". "A je li živa ili mrtva?" - upita samozadovoljno čovjek. A mudrac poćuta pa mu odgovori: "Ona je ono što ti želiš da bude".
Govornik je iz ove priče izvuko jednu opštu pouku koja se tiče naše vjere i onih koji hoće da od toga naprave uzrok podjela i diskriminacija. Odluka je na svima nama. Vjera je naš izbor, i ono što mi želimo da ona bude za nas. Možemo je pustiti da leti a možemo je rukom ugušiti, samo da bi nadmudrili nekog drugog.
Ali ova priča za mene je imala jedno i ličnu dimenziju, o kojoj govori i jedna mudra izreka "Ko želi da se rastavi, pronadje kakvu izliku i svim sredstvima dovodi do svadje.". Mnogo sam puta ovo doživio da ulazim u dijalog sa ljudima koji postavljaju pitanja o Bogu, o ekonomskoj situaciji, o braku i sl. a upošte ne traže odgovor da bi saznali neku istinu ili sl. već traže izliku da se ogradili od nekog, da bi ga ponizili, da bi se posvadjali i otišli.
Pitam se na kraju sveg ovog koliko nam je stalo zaista do Vjere i do ljudi. Ili nažalost vjeru zloupotrebljavamo pa postavljamo neka delikatna pitanja, samo da bi nekog degradirali, da bi ga odbacili, diskriminisali. Priznajmo da nam često nije stalo do istine, ni do ljudi koji u nešto vjeruju, već tražimo nekakav izgovor za svadju. Da kad želimo da raskinemo sa nekim od koga nemamo "koristi" ili nam je postao "neinteresantan", onda vrebamo priliku za izgovor, da bi pokazali da neko nije u pravu i da bi se posvadjali i otišli. Ovo je često u vezama, još češće u biznisu, a najčeće u politici. A zaboravljamo da je odgovornost na nama, mi u svojim rukama držimo tu pticu i POSTAĆE ONO ŠTO MI ŽELIMO DA BUDE - LEPRŠAVA ILI UGUŠENA.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski