Пређи на главни садржај

PLAMEN SVIJEĆE

Sve što sam zgrabio svojim rukama
Bilo je kao rukohvat vode
Koji sam nosio i pokušavao da sačuvam
Ali kako su dani odmicali
Sve je isticalo iz mojih ruku
Nestajalo pred mojim očima
Htio sam to malo vrijednog prenijeti
Onima koji dolaze poslije mene
A odocnili su
U mojim rukama više nije bilo ičeg

Onda sam raširio ruke
Sa dlanovima okrenutim ka nebu
Zavapio u svom očaju i beznadju
Napisao oporuku jer rekoh: Nijesam uspio
Sve je uzalud
Jer svi moji napori, htjenja i strpljenke nije imalo uspjeha

A onda u tom mraku
Ugledah jednu malu svijeću ispred sebe
"Je li ovo od tebe Gospode?" - prošaputah
I kad shvatih da jeste
Poče neki vjetar bočni da duva
Plamen poče da se gasi
Brzo sklopih ruke da ga sačuvam
A vjetar sve jače poče da duva
Dlanove svoje zgrčih tik uza svijeću
Plamen je gorio
I bivao sve veći
Vjetar ga medj mojim prstima samo potpirivao
Od jačine plamena, obasja prostoriju
Prvi put nareh sta je sve vrijeme bilo oko mene
I onda ugledah mnoštvo svijeća
Spremnih da ih neko zapali
Da ispune svoju svrhu
Jer bez plamena, šta su?

I onda razumjeh zašto sam pretrpio poraz i štetu
Morao sam raširiti i isprazniti ruke da bih zaštitio viziju koju Si mi dao
Jer morao sam ih pribiti tik uz plamen, dok ne postanem jedno sa Njim
A kako bih to mogao svojim vlažnim rukama?

I onda primakoh svoj plamen drugoj svijeći
Gle kako se odmah upali
Pa onda drugoj
A ona nekoj trećoj
Soba je sve više svjetlila
Novi dan je svitao

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski