уторак, 01. мај 2012.

EVNUSI

Kad sam službeno bio u Švedskoj, iskoristio sam priliku da posjetim jednog mog dobrog prijatelja, koji je pisac i misionar. Živi na nekih 30 tak kilometara od Štokholma, na jednom predivnom vještačkom jezeru. Tih dana je bila na izmaku jedna od najhladnijih zima u posljednjih 100 godina. Iako je bio mart, sve je i dalje bilo okovano ledom. Zabiljezen je bio rekord od 103 dana neprekidnog minusa. Sjećam se odlično tog utiska i pomisli kad sam ugledao tu hladnu i pustu zemlju, doletjevši iz suncem okupane Podgorice. A ona je u martu i aprilu najljepša. Pomislio sam: "Bože kako mi imamo lijepu i bogatu zemlju, a živimo u nemaštini. A ovi divni ljudi iz Švedske u ovom ledu i crnilu su stvorili jedno harmonično i prebogato društvo!". Više sam nego siguran da mi možemo postati bogati, ali vjerovatno moramo promjeniti neke stvari u našim glavama.
I onda kad sam mu govorio o svim projektima i reformama koje sam vodio u to vrijeme u vladi, kao državni savjetnik, ispričao mi je priču o evnusima, koju kani da objavi u svojoj novoj knjizi.
U stara vremena i nekim drugim kulturama postojali su evnusi ili uškopljenici. Kraljevi su jedino u njih imali povjerenja i samo su njima povjeravali brigu o tri najvažnije stvari - žene, zlato i vlast. Evnusi su upravljali haremima, bili su rizničari i državni savjetnici. Povjerenje je bilo zasnovano na tome što im je "iščupan korijen strasti", pa kao takvi mogli su biti sigurni čuvari. Vjerovalo se da neće posegnuti za onim što je kraljevo. Mogli su čuvati ljepotice, mogli su objektivno a ne u svoju korist upravljati državnim novcem, i mogli su savjetovati kralja bez ličnih političkih interesa i željom za prevlasti.
Čitao sam skoro sajt posvećen mislima Oca Tadeja. Tu sam pročitao jednu interesantnu priču o mladom monahu koji je molio Gospoda za bestrašće, jer nije više mogao da se nosi sa iskušenjima. I kad mu je takva molba bila uslišena, došao je da se pohvali svome igumanu. Ali na njegovo iznenadjenje umjesto pohvale dobio je prijekor. Taj duhovnik mu reče nešto ovako, a što je i naslov ove priče: "Uzmi mi iskušenje izgubiću spasenje!"
Izmedju ove dvije krajnosti leži velika istina. U hrišćanskoj kulturi svakako ne stoji poziv za bestrašće i škopljenje. To je kukavičluk, linija manjeg otpora. Gospod nam je dao strasti sa nekom svrhom, da nas motivišu i pokreću na činjenje i pregnuća. I nije pogrešno imati lijepu ženu, novac i vlast. Kroz iskušenja mi se primičemo Bogu i njegovoj spasonosnoj sili. Ali postoji i druga strana koja je zapravo opasnija - srebroljublje, vlastohleplje i požuda su izvor svakog zla. Sve se danas vrti oko vlasti, novca i sexa, i mi se trebamo oduprijeti toj vrsti kontrole. Ako i nije grijeh imati novac, sex i vlast, grijeh je da te to zarabljava. Ne smije da nas motiviše da posegnemo za tudjim ili učinimo kakvo zlo sebi i drugima. Misle neki mladi ambiciozni ljudi da će popularnost kod drugog pola, napori usmjereni za sticanje novca i ambicije za vlast donijeti nešto dobro i uspjeh. Teško, nemojmo misliti da "kraljevi" ovog vremena neće takodje svoje "riznice" zadovoljstva i vlast ljubomorno čuvati, i dati samo ljudima koji su "duhovni evnusi". Nad njihovim domom, imovinom i kompanijama, daće upravljanje samo ljudima koji se neće polakomiti i posegnuti za onim što im je dato na upravljanje. Moćnici vrlo dobro namirišu strast u nozdrvama svojih saradnika. Ako im cure bale držaće ih podalje od svojim imanja.
A kamo li Bog! Zar ko misli da će Bog dati nekome da upravlja njegovim narodom i imovinom koji nije kadar da pobjedi iskušenje požude, pohlepe i vlastohleplja!? Ako bi i uspjeli kojeg milionera da prevarimo, Bog se ne da varati, on gleda u srca ljudi i vidi šta je u njima. Samo promjenjeni ljudi, koji su spremni da "iščupaju korijen strasti" iz svojih srca, samo oni mogu biti slobodni od ropstva raznih kušnji, i samo će oni moći vladati pravedno i objektivno na dobrobit društva a ne na svoju korist. Samo će njima Bog i ljudi od moći povjeriti upravljanje finansijama i samo će oni biti državni savjetnici od povjerenja. I neće suditi po sopstvenoj volji i interesu, već pravedno i objektivno. To su istinski "evnusi" koji su nam potrebni da bi naša zajednica napredovala, koji su kadri pobjediti sebe i vladati svojom voljom, pa će im se dati da vladaju nad velikim.