Пређи на главни садржај

EVNUSI

Kad sam službeno bio u Švedskoj, iskoristio sam priliku da posjetim jednog mog dobrog prijatelja, koji je pisac i misionar. Živi na nekih 30 tak kilometara od Štokholma, na jednom predivnom vještačkom jezeru. Tih dana je bila na izmaku jedna od najhladnijih zima u posljednjih 100 godina. Iako je bio mart, sve je i dalje bilo okovano ledom. Zabiljezen je bio rekord od 103 dana neprekidnog minusa. Sjećam se odlično tog utiska i pomisli kad sam ugledao tu hladnu i pustu zemlju, doletjevši iz suncem okupane Podgorice. A ona je u martu i aprilu najljepša. Pomislio sam: "Bože kako mi imamo lijepu i bogatu zemlju, a živimo u nemaštini. A ovi divni ljudi iz Švedske u ovom ledu i crnilu su stvorili jedno harmonično i prebogato društvo!". Više sam nego siguran da mi možemo postati bogati, ali vjerovatno moramo promjeniti neke stvari u našim glavama.
I onda kad sam mu govorio o svim projektima i reformama koje sam vodio u to vrijeme u vladi, kao državni savjetnik, ispričao mi je priču o evnusima, koju kani da objavi u svojoj novoj knjizi.
U stara vremena i nekim drugim kulturama postojali su evnusi ili uškopljenici. Kraljevi su jedino u njih imali povjerenja i samo su njima povjeravali brigu o tri najvažnije stvari - žene, zlato i vlast. Evnusi su upravljali haremima, bili su rizničari i državni savjetnici. Povjerenje je bilo zasnovano na tome što im je "iščupan korijen strasti", pa kao takvi mogli su biti sigurni čuvari. Vjerovalo se da neće posegnuti za onim što je kraljevo. Mogli su čuvati ljepotice, mogli su objektivno a ne u svoju korist upravljati državnim novcem, i mogli su savjetovati kralja bez ličnih političkih interesa i željom za prevlasti.
Čitao sam skoro sajt posvećen mislima Oca Tadeja. Tu sam pročitao jednu interesantnu priču o mladom monahu koji je molio Gospoda za bestrašće, jer nije više mogao da se nosi sa iskušenjima. I kad mu je takva molba bila uslišena, došao je da se pohvali svome igumanu. Ali na njegovo iznenadjenje umjesto pohvale dobio je prijekor. Taj duhovnik mu reče nešto ovako, a što je i naslov ove priče: "Uzmi mi iskušenje izgubiću spasenje!"
Izmedju ove dvije krajnosti leži velika istina. U hrišćanskoj kulturi svakako ne stoji poziv za bestrašće i škopljenje. To je kukavičluk, linija manjeg otpora. Gospod nam je dao strasti sa nekom svrhom, da nas motivišu i pokreću na činjenje i pregnuća. I nije pogrešno imati lijepu ženu, novac i vlast. Kroz iskušenja mi se primičemo Bogu i njegovoj spasonosnoj sili. Ali postoji i druga strana koja je zapravo opasnija - srebroljublje, vlastohleplje i požuda su izvor svakog zla. Sve se danas vrti oko vlasti, novca i sexa, i mi se trebamo oduprijeti toj vrsti kontrole. Ako i nije grijeh imati novac, sex i vlast, grijeh je da te to zarabljava. Ne smije da nas motiviše da posegnemo za tudjim ili učinimo kakvo zlo sebi i drugima. Misle neki mladi ambiciozni ljudi da će popularnost kod drugog pola, napori usmjereni za sticanje novca i ambicije za vlast donijeti nešto dobro i uspjeh. Teško, nemojmo misliti da "kraljevi" ovog vremena neće takodje svoje "riznice" zadovoljstva i vlast ljubomorno čuvati, i dati samo ljudima koji su "duhovni evnusi". Nad njihovim domom, imovinom i kompanijama, daće upravljanje samo ljudima koji se neće polakomiti i posegnuti za onim što im je dato na upravljanje. Moćnici vrlo dobro namirišu strast u nozdrvama svojih saradnika. Ako im cure bale držaće ih podalje od svojim imanja.
A kamo li Bog! Zar ko misli da će Bog dati nekome da upravlja njegovim narodom i imovinom koji nije kadar da pobjedi iskušenje požude, pohlepe i vlastohleplja!? Ako bi i uspjeli kojeg milionera da prevarimo, Bog se ne da varati, on gleda u srca ljudi i vidi šta je u njima. Samo promjenjeni ljudi, koji su spremni da "iščupaju korijen strasti" iz svojih srca, samo oni mogu biti slobodni od ropstva raznih kušnji, i samo će oni moći vladati pravedno i objektivno na dobrobit društva a ne na svoju korist. Samo će njima Bog i ljudi od moći povjeriti upravljanje finansijama i samo će oni biti državni savjetnici od povjerenja. I neće suditi po sopstvenoj volji i interesu, već pravedno i objektivno. To su istinski "evnusi" koji su nam potrebni da bi naša zajednica napredovala, koji su kadri pobjediti sebe i vladati svojom voljom, pa će im se dati da vladaju nad velikim.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski