Пређи на главни садржај

UOČI VASKRSA

Večeras je Velika subota pred Vaskrs. Dan kad je Isus ležao u grobu i kada su Se raspali životi i umrle nade svih njegovih učenika. Raštrkali su se svi na svoju stranu, bježeći da sačuvaju samo živu glavu.
I sjetih se jedne od značajnih priča koje su obelježile našu porodicu Lajović. Priča je o mom djedu Dušanu, koju nam je otac pričao dok smo ja i brat bili mali. Moj djed Dušan je umro mnogo prije našeg rodjenja. Bio je rodjen krajem 19tog vijeka. I onda tokom prvog svjetskog rata je, kao dvadesetogodišnjak, bio zarobljen i odveden u logor u Austrougarsku. Ne sjećam se detalja tačno kako i gdje se nalazio logor. ali se sjećam te priče o njegovom bjekstvu iz logora u Austrougarskoj. Tada su on i njegov jedan plemenik iz Bjelopavlića, napravili plan bjekstva i kad im se ukazala prilika uspjeli preskočiti žicu. Pobjegli su iz logora kroz minsko polje. Kad su malo odmakli, odlučili su se razdvojiti, da bi se barem jedan spasio od potjere. Prijatelj mog djeda je pobjega na zapad, a Dušan je pobjegao na istok.
Prošle su godine, na Gostilju, u njegovom rodnom mjestu u Crnoj Gori, od njega glasa nije bilo. Rat se već završio. Prijatelj mog djeda se spasio i već se davno vratio u Danilovgrad. I onda su mog djeda, po starim običajima, proglasili mrtvim i napravili sahranu. U grob bi stavili njegovu garderobu i neke lične stvari. Njegova majka Marica, moja prabaka, je bila veoma žalosna. Prolazili su dani, mjeseci i godine od dana kad je "pokopala" svog srednjeg sina. I onda došla još jedna godišnjica, treća, izašli su na groblje u Gornje Martiniće. I vjerujem da je ona tek tada zakopala svog sina, jer ugasila se i zadnja nada da će se odnekud pojaviti, da će ipak doći. Sad je bilo to definitivno.
I onda čula je neku viku iz donjeg sela. Trčala je jedna žena i vikala iz mozga: "Marice, Marice!". Bilo je možda i nevaspitano da se odaziva na daljinu u takvom trenutku, dok je bila na grobu svog sina. A ova žena je i dalje vikala i kad ju je ugledala na daljinu, povika još jače:"Marice, Marice, sin ti se danas rodio!". Ja mislim da je to bilo previše za ovu skrhanu majku. O čemu to govori?!? "Marice, Dušan ti se rodio! ŽIV JE!". I zaista, ubrzo se pojavio i moj djed, koji od mještana i pozdravljanja nije mogao da dodje do kuće. Čudo se dogodilo. Moja prabaka je zaista dobila svoga sina nanovo. Bio je mrtav, a sada je živ! Kao da je ustao iz groba!
I onda im je ispričao svoju ispovjest. Bježeći na istok, skrivajući se od naseljenih mjesta. Dospeo je do jednog udaljenog salaša u današnjoj Madjarskoj. Bog ga je pogledao. Na tom salašu živjela je neka udovica sa ćerkom. I našao je milost kod njih, i one su ga primile i sakrile kod sebe. On im je bio neophodna muška ruka u tom velikom domaćinstvu. Radio im je na njivi, sjekao drva i radio druge teške poslove. Nije znao ni riječi madjarskog. Ali zato je bio mlad zgodan i markantan. Bio je natprosječne visine za crnogorske prilike, a kamoli za Ugarske, što je ovim madjaricama izgleda bilo dovoljno. Tata nam je pričao da su ova majka i ćerka dobro "brinule" o svom zarobljeniku. Da su kupale i njegovale. Ali u svojoj zaljubljenosti, krile su jednu bitnu činjenicu od mog djeda. Da se rat ne dugo poslije njegovog dolaska završio. Na ovom udaljenom salašu, u kojem je moj djed htio da sačuva živu glavu, nijesu dolazile vijesti o kraju rata. Sve dok jednog dana nije na putu za pijac, saznao od nekih slučajnih prolaznika u razgovoru na njegovom lošem madjarskom jeziku da je rat već odavno zvaršen. I onda je pobjegao. Išao je pješke, konjskim zapregama i na druge načine. Sve dok nije znači poslije 3 godine došao u daleku crnogorsko selu, na godišnjicu svoje sahrane.

Ima mnogo simboleke u ovoj Velikoj suboti. U danu kada se ono ružno što se desilo je negdje iza nas. Ali i dalje groza ispunjava našu utrobu zbog poraza, zbog izdaje i prevare, zbog rastanka i rana koje još krvare. Crni petak jeste iza nas, ali je i dalje sve naše u grobu, duboko ispod zemlje. Umjesto intezivnog bola, užasa i suza, našu utrobu ispunjava hronični očaj, konfuzija i depresija. Sve nade su umrle. Sve što smo znali, više ne znamo. Sve što smo voljeli više nemamo. Ostalo je samo jedna velika praznina koju nemamo čime ispuniti. Tjeskoba i strah je naša svakodnevica.
Ja ne znam da li je Velika subota, tebi prijatelju, zbog drage koja te je napustila. Da li se raspao tvoj brak ili su propale nade da će do braka ipak doći. Da li su juče umrle tvoje nade, raspali se snovi i ugasla vizija za koju si bio siguran da će se ostvariti. Da li si juče čuo nenadnu vijest i strahotu o gubitku i propasti. A ni danas se ništa nije promijenilo, i pitaš se da liće ikad biti bolje.
Želim te ohrabriti ovom pričom danas, da je to tako UOČI VASKRSA! Podigni večeras glavu, obriši svoje suze. Ono što je juče umrlo, a danas već trune ispod zemlje, sjutra već može vaskrsnuti, samo ako budeš vjerovao! Tvoj brak se može obnoviti i tvoj dragi se vratiti poslije dugog vremena. Ohrabri se druže tvoje investicije u akcije ili nekretnine za koje si se prestao nadati može se realizovati i isplatiti, i tvoj posao obnoviti. Ne brini se brate, samo vjeruj, jer tvoja vizija od koje si skoro odustao se može se ostvariti.
Ne gubi nadu kao moja prabaka Marica. Jer On nam reče "Ustaće tvoji mrtvi! Ja sam Vaskrsenje i Život. Ko vjeruje u mene, ako i umre živjeće!". Zato ako je i danas u tvome životu mrak i smrt oko tebe, znaj sjutra je Sveta Nedjelja, sjutra je dan Vaskrsenja, samo ako budeš vjerovao. Sjutra će se otvoriti grobovi naših snova i vizija, da izadju ne kao oni stari, već potpuno novi, proslavljenog tijela. Jer ono što je umrlo bilo je samo Sjeme, a sjutra ustaje kao novi Plod i Život. Jer tako je uvjek UOČI VASKRSA

Коментари

  1. Za Gostilje me vežu lijepe uspomene iz detinjstva.
    Tu je moja ujčevina.
    Inače, u Gostilju, na Lokvama, smo Goran i ja napravili vikendicu, ispod tri velike bukve...

    ОдговориИзбриши
  2. Medju momcima iz Gostilja, koji su odvedeni u zloglasni austrijski koncentracioni logor Boldagason u Madjarskoj, bio je i moj pradjed Stevan (Tuco) Borov Stojovic, koji je poslije izvjesnog vremena uspio da pobjegne iz logora. Iako nije znao da pliva, na nekakvom suvom stablu je preplivao Dunav i uspio da preko Vojvodine, Srbije, Sandzaka, stigne na Gostilje...

    ОдговориИзбриши
  3. Nevjerovatno Vera, koliko imamo nekih zajedničkih stvari. Stojovici su veoma blizu Lajovicima. NE bi me cudilo da je tvoj pradjed bio taj drug mog djeda sa kojim je pobjegao... :-)))

    ОдговориИзбриши
  4. Palo mi je na pamet :)
    Prelistavala sam juce knjigu "Gostilje Martinicko maminog ujaka Vuka Radovica, i nadjoh neki simpaticnu pricicu o nekom tvom rodjaku, koja me je podsjetila na Danilovo drveno jaje, sjutra cu ti poslati da pogledas :)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski