UOČI VASKRSA

Večeras je Velika subota pred Vaskrs. Dan kad je Isus ležao u grobu i kada su Se raspali životi i umrle nade svih njegovih učenika. Raštrkali su se svi na svoju stranu, bježeći da sačuvaju samo živu glavu.
I sjetih se jedne od značajnih priča koje su obelježile našu porodicu Lajović. Priča je o mom djedu Dušanu, koju nam je otac pričao dok smo ja i brat bili mali. Moj djed Dušan je umro mnogo prije našeg rodjenja. Bio je rodjen krajem 19tog vijeka. I onda tokom prvog svjetskog rata je, kao dvadesetogodišnjak, bio zarobljen i odveden u logor u Austrougarsku. Ne sjećam se detalja tačno kako i gdje se nalazio logor. ali se sjećam te priče o njegovom bjekstvu iz logora u Austrougarskoj. Tada su on i njegov jedan plemenik iz Bjelopavlića, napravili plan bjekstva i kad im se ukazala prilika uspjeli preskočiti žicu. Pobjegli su iz logora kroz minsko polje. Kad su malo odmakli, odlučili su se razdvojiti, da bi se barem jedan spasio od potjere. Prijatelj mog djeda je pobjega na zapad, a Dušan je pobjegao na istok.
Prošle su godine, na Gostilju, u njegovom rodnom mjestu u Crnoj Gori, od njega glasa nije bilo. Rat se već završio. Prijatelj mog djeda se spasio i već se davno vratio u Danilovgrad. I onda su mog djeda, po starim običajima, proglasili mrtvim i napravili sahranu. U grob bi stavili njegovu garderobu i neke lične stvari. Njegova majka Marica, moja prabaka, je bila veoma žalosna. Prolazili su dani, mjeseci i godine od dana kad je "pokopala" svog srednjeg sina. I onda došla još jedna godišnjica, treća, izašli su na groblje u Gornje Martiniće. I vjerujem da je ona tek tada zakopala svog sina, jer ugasila se i zadnja nada da će se odnekud pojaviti, da će ipak doći. Sad je bilo to definitivno.

I onda čula je neku viku iz donjeg sela. Trčala je jedna žena i vikala iz mozga: "Marice, Marice!". Bilo je možda i nevaspitano da se odaziva na daljinu u takvom trenutku, dok je bila na grobu svog sina. A ova žena je i dalje vikala i kad ju je ugledala na daljinu, povika još jače:"Marice, Marice, sin ti se danas rodio!". Ja mislim da je to bilo previše za ovu skrhanu majku. O čemu to govori?!? "Marice, Dušan ti se rodio! ŽIV JE!". I zaista, ubrzo se pojavio i moj djed, koji od mještana i pozdravljanja nije mogao da dodje do kuće. Čudo se dogodilo. Moja prabaka je zaista dobila svoga sina nanovo. Bio je mrtav, a sada je živ! Kao da je ustao iz groba!
I onda im je ispričao svoju ispovjest. Bježeći na istok, skrivajući se od naseljenih mjesta. Dospeo je do jednog udaljenog salaša u današnjoj Madjarskoj. Bog ga je pogledao. Na tom salašu živjela je neka udovica sa ćerkom. I našao je milost kod njih, i one su ga primile i sakrile kod sebe. On im je bio neophodna muška ruka u tom velikom domaćinstvu. Radio im je na njivi, sjekao drva i radio druge teške poslove. Nije znao ni riječi madjarskog. Ali zato je bio mlad zgodan i markantan. Bio je natprosječne visine za crnogorske prilike, a kamoli za Ugarske, što je ovim madjaricama izgleda bilo dovoljno. Tata nam je pričao da su ova majka i ćerka dobro "brinule" o svom zarobljeniku. Da su kupale i njegovale. Ali u svojoj zaljubljenosti, krile su jednu bitnu činjenicu od mog djeda. Da se rat ne dugo poslije njegovog dolaska završio. Na ovom udaljenom salašu, u kojem je moj djed htio da sačuva živu glavu, nijesu dolazile vijesti o kraju rata. Sve dok jednog dana nije na putu za pijac, saznao od nekih slučajnih prolaznika u razgovoru na njegovom lošem madjarskom jeziku da je rat već odavno zvaršen. I onda je pobjegao. Išao je pješke, konjskim zapregama i na druge načine. Sve dok nije znači poslije 3 godine došao u daleku crnogorsko selu, na godišnjicu svoje sahrane.

Ima mnogo simboleke u ovoj Velikoj suboti. U danu kada se ono ružno što se desilo je negdje iza nas. Ali i dalje groza ispunjava našu utrobu zbog poraza, zbog izdaje i prevare, zbog rastanka i rana koje još krvare. Crni petak jeste iza nas, ali je i dalje sve naše u grobu, duboko ispod zemlje. Umjesto intezivnog bola, užasa i suza, našu utrobu ispunjava hronični očaj, konfuzija i depresija. Sve nade su umrle. Sve što smo znali, više ne znamo. Sve što smo voljeli više nemamo. Ostalo je samo jedna velika praznina koju nemamo čime ispuniti. Tjeskoba i strah je naša svakodnevica.
Ja ne znam da li je Velika subota, tebi prijatelju, zbog drage koja te je napustila. Da li se raspao tvoj brak ili su propale nade da će do braka ipak doći. Da li su juče umrle tvoje nade, raspali se snovi i ugasla vizija za koju si bio siguran da će se ostvariti. Da li si juče čuo nenadnu vijest i strahotu o gubitku i propasti. A ni danas se ništa nije promijenilo, i pitaš se da liće ikad biti bolje.
Želim te ohrabriti ovom pričom danas, da je to tako UOČI VASKRSA! Podigni večeras glavu, obriši svoje suze. Ono što je juče umrlo, a danas već trune ispod zemlje, sjutra već može vaskrsnuti, samo ako budeš vjerovao! Tvoj brak se može obnoviti i tvoj dragi se vratiti poslije dugog vremena. Ohrabri se druže tvoje investicije u akcije ili nekretnine za koje si se prestao nadati može se realizovati i isplatiti, i tvoj posao obnoviti. Ne brini se brate, samo vjeruj, jer tvoja vizija od koje si skoro odustao se može se ostvariti.
Ne gubi nadu kao moja prabaka Marica. Jer On nam reče "Ustaće tvoji mrtvi! Ja sam Vaskrsenje i Život. Ko vjeruje u mene, ako i umre živjeće!". Zato ako je i danas u tvome životu mrak i smrt oko tebe, znaj sjutra je Sveta Nedjelja, sjutra je dan Vaskrsenja, samo ako budeš vjerovao. Sjutra će se otvoriti grobovi naših snova i vizija, da izadju ne kao oni stari, već potpuno novi, proslavljenog tijela. Jer ono što je umrlo bilo je samo Sjeme, a sjutra ustaje kao novi Plod i Život. Jer tako je uvjek UOČI VASKRSA