Пређи на главни садржај

SUPERMEN

Ja sam od one generacije koja je rasla uz stripove. A jedan od najupečatljivijih likova Za mene je bio Supermen, tačnije krotki, skromni i ugladjeni novinar Klark Kent. Mnogo je likova i superheroja o kojima sam čitao, koji su pomagali ljudima u nevolji i bili borci za pravdu. Ali postoji jedna bitna razlika od svih ostalih junaka iz stripova. Svi likovi piju neke čudotvorne napitke ili oblače neku masku kao Betmen i dr. i onda od običnih ljudi postaju superheroji. Ali jedino Supermen je super-heroj po svojoj suštini, a kada se preoblači i transformiše onda to čini tako da se pretvara u običnog čovjeka. I u tom je bitna razlika! Jer on je snagator koji leti i koji ima nevjerovatno osjetljiva čula, i koji je došao sa druge planete Kripton. Koliko sam puta je spasio svoju koleginicu i djevojku Lois Lane, pred kojim je krotak i stidljiv, ali kad je u nevolji, on krišom skida odjelo običnog čovjeka i ne postaje ništa, već samo ono što on i jeste - Supermen!
Apostol u svojim poslanicama upućenim hrišćanima diljem svijeta, kaže "Ako i jesmo na ovom svijetu, nismo od ovoga svijeta.." Naša domovina je Nebo, a hodamo ovom zemljom kao suznom dolinom, u kojoj smo samo došljaci. Mi hrišćani smo superheroji u svojoj suštini, novo stvorenje, a oblačimo se u obične ljude, radimo na svojim običnim poslovima, živimo kao obični novinar Klark Kent i imamo svoje ljubavi. Ali kada dodje dan nevolje, mi ne pijemo neke čarobne napitke da postajemo nešto što nismo, već skidamo sa sebe obličje običnih ljudi i idemo u svijet da pomažemo, da isceljujemo, da izgonimo zle duhove, da hranimo siromašne. I u tome je velika razlika, od svih ostalih "superheroja" koje ovaj svijet nudi, sa čarobnim napicima i posebnim magijskim tehnikama nude ljudima spas. Ima nas mnogo običnih novinara i nevidjljivih kolega i činovinaka, ispod čijih nauočara i odijela kuca srca superheroja! Koje znaju svoju svrhu i odazivaju se na poziv nevoljnika i svojih dragih ljudi, kao Spermen čovjek sa planete Kripton!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski