уторак, 03. април 2012.

STID ŽRTVE

Uhvatih jednu sekvencu serije Sulejman Veličanstveni, u kojoj on ulazi u sobu da vidi tek rodjenog sina. U sobi sultanija koja se ponosi svojim sinčićem, princom a vjerovatno budućim prijestolonasljednikom. I njena sluškinja i najbolja prijateljica. Ona je spustila pogled od stida. Stid jer je u noći dok se njena najbolja prijateljica savijala u porodjajnim mukama, ona bila dovedena prinudno u Sultanovu sobu i postelju. I umjesto da se Sultan stidi svoga gnusnog čina, da je spavao sa robinjom dok mu se zena poradja. Ona jadnica se stidi? To je zaista nevjerovatno! Ali istinito. Otkud taj stid?

Sjetih se slične situacije, prošle nedjelje, izadjoh iz firme po sendvič i da malo prošetam po divnom proljecnom danu. I taman da predjem ulicu, kad vidim sa druge strane kako se primice pjesackom prelazu jedan moj "prijatelj" koji me je na neki način prevario, odnosno nije ispunio obećanje. I nismo se vidjeli od onda. I ja se nekako zbunih, i promjenih pravac da se ne bi sreo sa njim. Pa se bukvalno ja postidjeh onog što je on meni uradio. I kopkalo me je sve to. Zašto se ja stidim za ono što su meni drugi učinili?!? Valjda bi čovjek trebao da se stidi svoje bruke i svog grijeha.
Sve je nekako naopako! Kao u ovoj seriji, silnik ulazi ponosno, podignute glave u sobu, bez ikakvog stida i griže savjesti, a žrtva pognula glavu, u zemlju da propadne. Alo! O čemu se radi?

Radi se o samopoštovanju. Mi koji smo bili žrtve odredjenih silnika imamo nisko mišljenje o sebi. Mali nivo samopoštovanja. Akt agresije stvorio je emotivne rane koje krvare, i razorio našu sliku o nama samima. Mi smo negdje u sebi povjerovali da to što nam se dešava da smo zaslužili. Ali šta učiniti?
Nama treba rehabilitacija. Da obnovimo ispravan lik u nama samima. Onaj lik koji je stvoren na "sliku Božiju!". Taj proces počinje od opraštanja onima koji su nas brutalno ranili. Čime se oslobadjamo od gorčine i osvete. A što je još i važnije, trebamo oprastiti sebi, jer je i nama Bog oprostio sve.
Ta slika Raspeća na kojem je Pravednik bez trunke krivice bio brutalno silovan, mučen i razapet uz podsmjehe. Je silna slika našeg oslobodjenja. Ako je Jedan umro za naše slabosti, bolesti i grijehe, i ne samo to, već i oprostio, jer nas je silno volio, zašto onda i mi sebi to ne bi oprostili i imali malo više samopoštovanja. Ako nas je Bog toliko vrednovao, da je dao svog jedinog Sina zbog nas, zašto i mi sebe ne vrednujemo više, nego se stidimo od nasilnika i bezočnika.
Prijatelju, podignimo pogled, ne skrećimo sa puta, ne uzmičimo pred nasilnicima i prevarantima. Obnovimo tu sopstvenu sliku u našim očima, podignimo pogled jer smo Božija predsraga svojina. Suočimo se sa svojim siledžijama i pogledajmo ih ravno u oči, da se oni zastide, ne bi li se pokajali osvjedočeni o sopstvenom grijehu i tražili Metanoju!
I eto, dok pisah ovo shvatih, kako pozitivno može uticati naša promjena mišljenja o sebi, na druge oko nas. Naše preumljenje može izazvati i kod onih drugih promjenu i pokajanje. Pa će biti dvostruka korist.