Пређи на главни садржај

SLUČAJNI PARTNERI

Danas pričam sa svojim prijateljem o mojem bratu, sa kojim je on proveo popodne. Njih dvojica se super ispričala i družila, oko nekog njihovog zajedničkog projekta. Čak su obojica pričali o stvarima o kojima ja sa njima nikad nisam pričao. Baš nešto razmišljam, dva meni veoma važna i draga čovjeka u životu, a toliko različitosti? Svako za svakog bi mogao reći da se razlikujemo ko nebo i zemlja. I to realno! Ja i moj brat sa baš razlikujemo a ipak se mnogo volimo. Ja i moj prijatelj se takodje mnogo razlikujemo i po godinama i po nekim životnim interesovanjima, a ipak ga veoma volim i imamo neke zajedničke planove, i dijelimo istu viziju.
Pa i moja žena i ja se realno po mnogo čemu razlikujemo, ona umije to često da kaže. Razlikujemo se i po interesovanjima, i po sklonostima. Podizani smo u potpuno dvije različite kulture, različite porodice, imamo različite prijatelje. A ipak mnogo se volimo! Naravno imamo i mnogo zajedničkih stvari. Najprije naša djeca i neke vizije i uvjerenja su nam zajedničke. Često se može čuti, da se suprotnosti privlače. I ja mislim da ima istine u tome. Čak mislim da se strastveno privlače.
Da ste je pitali u njenoj mladosti kakvog partnera bi željela za čitav život, ja ne bih ušao ni u uži izbor. Kad smo se upoznali i ubrzo vjenčali, ja nisam znao ni pola kvaliteta koje moja buduća supruga ima. Pa ipak sam je strasno zavolio, kao da su nam se duše sjedinile. Djelili smo ista uvjerenja. Ni ona nije odgovarala opisu moje neke idealne partnerke. Ono što je još fenomenalnije, je što ona kad smo se upoznavali, najprije je pričala o svojim manama, a krila one divne stvari o sebi. I opet ja sam u svom srcu, ne u glavi, znao da je ona ona prava.

Danas želim da pišem o partnerstvu koje dolazi kao Božiji dar i nije plod nekog razumjevanja, svjesne odluke ili proračuna, naprotiv. O partnerstvu koje izgleda čak potpuno suprotno od očekivanog. Najbolji primjer je prijateljstvo izmedju Jonatana i Davida, koje je zapisano u nekim starozavjetnim pričama. Jonatan, sin kralja, prestolonasljednik, ocev favorit, obrazovan i njegovan, a drugi David neobrazovani, pastirčić, najmladji i odbačeni sin Jesejev. Odgajeni u različitim gradovima i plemenima. Nisu se podizali od djetinjstva, naprtotiv, vrlo kratko su se znali, a ipak zavoljeli se tako silno, da je piše da su se zakleli na vječno prijateljstvo. Takodje na jednom mjestu kaže da su im se duše prionule jedna za drugu, a jedan prevod kaže sjedinile. Jonatan je zavolio Davida kao rodjenoga brata, iako je ovaj bio potencijalna opasnost za njegov položaj, jer je narod želio Davida za kralja umjesto njegovoga oca Šaula. Volio ga je iako je došao u sukob sa svojim ocem zbog toga, jer ga je Kralj pokušao u više navrata likvidirati.
Kako je moguće to? Kako su ova dva mladića postali Slučajni partneri, i sjedinjene duše i prijatelji koji su se zakleli na odanost do groba. I ne samo to, već su se zarekli da će štiti i potomstvo jedan drugome. Čudimo se jer mi imamo pogrešnu sliku ostvarnom značaju i nastanku prijateljstva. Jednostavno, krivo su nas učili. Prijatelji ne nastaju zbog nekih karakternih sličnosti, svidjanja ili nekih finih emocija.
Prijetelji su oni koji idu jedan pored drugog u istom pravcu, imaju zajedničke stvari i neke ciljeve. Prijateljstvo je najprije zbog nečeg, a kasnije zbog sebe samog. U tome je problem i nerazumijevanje. Jer usamljeni ljudi traže prijatelje, idu od jednog do drugog da nadju istomišljenike i sagovornike. Ne, trebali bi da traže viziju od Boga za svoje lične živote. Pa kad krenu tim putem, ka sebi i svom životnom pozivu, na tom putu i na toj stazi će sresti prijatelje. Prijatelje koji će im pomoći da ostvare svoje životne planove i svoju životnu svrhu. Hoću takodje dodati: kad mi znamo šta hoćemo i kada smo zadovoljni sa svojim životom, mi možemo i biti prijatelji. Kome trebaju isfrustrirani ljudi za prijatelje, koji ni sebi ne mogu pomoći, a kamo li drugima. A očekuju pomoć, jer misle da za to postoje prijatelji. Ili mislimo da je prijateljstvo tu da bi se samo družili, pravili roštilje, da bi djelili neke svoje tajne i td,.. O tome su nas od malena učili, a to nema veze sa životom.
Ne, pravo prijateljstvo je kao Božiji dar, na putu ka ostverenju naše životne srvhe. To ne moraju biti i najčešće i nisu ljudi slučni nama. To su ljudi, upravo onakvi kakvi su nama potrebni. Koji su spremni da učine sve što je potrebno da bi njihov prijatelj ostvario neki životni cilj. A koji im je zapravo zajednički.
Vjerujem da svako ko pročita ovu priču o Jonatanu i Davidu, bi priželjkivao da dobije za prijatelja jednog kao što je Jonatan. Tako moćan, pošten i tako požrtvovan. A zapravo, ova priča je da nas podstakne da mi treba da smo Jonatani, jer oko nas je mnogo Davida, kojima treba podrška da bi ostvarili svoju viziju.
Zato mudri Soloman kaže: tražih prijatelja medju hiljade, ne nadjoh ni jednog, bejah prijatelj svima, nadjoh stotine."
I konačno i najvažnije je to da sve što je Bog stvorio, pa i prijateljstvo, ima neku svoju istinsku svrhu. Nije samo sebi cilj. Želim da odbacim svaku varijantu da ja ovim mojim blogom i knjigom akcentiram taj individualizam. Neku vrstu puta ka ličnoj sreći, koja je odvodjena od ljudi, od prijatelja, članova naše porodice i dr. Ne naprotiv, sreća i životna svrha je upravo u našim odnosima sa drugim ljudima. Hrišćanstvo leži na medjuljudskim odnosima. Okrenuto je od nas ka drugima, a ne obrnuto, ka nekom jalovom putu samospoznaje i osame. Pravi sadržaj životnih sokova, leži u bratsvu, prijateljstvu, porodičnim odnosima, koje smo primili kao dar. Pa i Crkva je tamo gdje su dvoje ili troje sabrano oko Njegovog imena. Drugim riječima, tek u našem jedinstvu i sabiranju oko NEČEG što nam Bog daje da ostvarimo, radja se sve ostalo (I crkva i prijateljstvo pa i ljubav). Ta Svrha, a ne neka fina emocija, donosi kao dar, te slučajne partnere, koji ostaju naši životni saputnici. Koji su naš zavjet i zalog ne samo za ovaj život, već i za naše potomstvo.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski