Gledam film Bjegunac sa Harisonom Fordom. Kako nevin čovjek mora da bježi, da sačuva živu glavu i dokaže svoju nevinost. I inspektor koji ga goni, vremenom počinje da sumnja u krivicu ovog uglednog doktora kojeg su okrivili za ubistvo supruge. Koju je veoma volio i koja mu je bila sve. Ipak zbog sticaja okolnosti, dokazi su upućivali na njega. Inspektor je počeo da kopa po njima i ispitivao inspektore koji su vodili tu raniju istragu. I onda je postavio jedno suštinsko pitanje na koje oni nisu imali dobar odgovor: "Koji bi uopšte imao MOTIV da bi ubio ženu?" 
Ovih dana sam u nekom velikom preispitivanju. U razgovoru sa mojim sveštenikom sa koji se savjetujem pred neke važne odluke, reče mi da postavim sebi dva pitanja. Prvo: Šta je to što zaista hoću? I drugo još važnije: Zašto to hoću?
I time dolazim do pravog odgovora i saznanja koji su moji pravi motivi. Šta je ono što me pokreće.
Lični motivi su sakriveni često i nama samima, a kamo li tudji motivi. Shvatam da u tom svjetu motiva leži cijela istina i prava slika stvari. Mi ne možemo na osnovu spoljnih manifestacija, ponašanja, dijela i riječi suditi o ljudima. Jer ne znamo šta se tačno dešava dok ne saznamo prave motive.
Može li neko da hrani siromašne, da obilazi sirote i liječi bolesne, a da su ipak njegovi motivi sebični i neiskreni. Zar nismo se nagledali humaniranih akcija u cilju proste reklame i popravljanja nečijeg imidža? Zar se nismo nagledali obilazaka običnih ljudi sa magrina u vrijeme izbora i političkih kampanja? Sve dok ne znamo prave motive, ne možemo suditi o ljudima.
Ali ono što je kvaka, što ne rijetko, čak veoma često stvarni motivi ostaju daleko od ljudskih domašaja i saznanja. Motive samo Bog zna i niko drugi! Taj unutrašnji svijet je sakriven u Bogu i svako djelo naše i tudje je prekriveno tim velom koje samo Bog proniče. A zato samo On može i da sudi. Drugi ne mogu suditi on nama, ni mi o njima, samo na osnovu onog što vidimo i čujemo.
Dobar sam jedan savjet primio na seminaru o liderima kad je ovo u pitanju. Taj predavac iz Amerike govorio o odredjenim fazama rasta mladih lidera. Onu posljednju je on nazvao faza značajnosti, u koji mnogi čak i ne udju. Ali to je onaj period kada naši životi dodju na taj nivo kad treba učiniti nešto što će prevazići vrijeme i okvire prosječnosti ili čak klasične uspješnosti ili bogastva. Postoji viši nivo od nivoa uspjeha. To je kada čovjek može da uradi nešto tako veliko i značajno što će proslaviti tog čovjeka i ostaviti vanvremenski trag u istoriji. Pitao sam ga u svojoj nekoj zatucanosti: Ali zar nije pogrešno imati tako ambiciozne želje, žudjeti za nekom slavom i sl? U našim crkvama nas uče skromnosti i malim stvarima. Željeti slavu i značajnost meni zvuči problematično?
Iznenadio me je odgovor: Lave, tvoji motivi će uvjek biti sakriveni u Gospodu. Njemu i samo Njemu ćemo polagati račune za naše želje i ambicije. Nije pogrešno željeti tako velike i značajne stvari, ako imamo ispravne motive. Ali oni (motivi) će uvjek biti sakriveni od drugih. Ne treba slušati druge ljude ako osudjuju, da to što radimo radimo samo zbog nekih sebičnih ambicija, zbog para i slave, zbog neke vlasti i uticaja! Jer naši životi su sakriveni u Bogu i samo Njemu ćemo polagati račune!"
Od tada sve manje se pravdam i objašnjavam ljudima. To mi je bila velika mana. Ceca me je često opominjala oko toga. Jer i mojim roditeljima i nekim važnim ljudima u mom životu, stalno sam pokušavao da objasnim svoje motive i zašto nešto radim. Da bi ih valjda uvjerio u ispravnost svojih motiva, šta li? Da me ne bi odbacili i osudili.
Ali to je pogrešan put. Oni koji vas vole oni će vam ukazati povjerenje. A oni koje vas ne vole i ne vole ono što radite, neće vjerovati pa ma koliko ih ubjedjivali i uvjeravali. Progoniće vas i nuditi dokaze u vašim riječima i vašim djelima za svoju osudu. Uostalom, tako su gonili i ovog doktora u Bjeguncu.
Ostaje nam samo da zadržimo fokus na svojoj viziji, da izdržimo tu borbu za istinu, dok ne svane jutro i dodju oni pravi ljudi u naš život, koji će spoznati naše iskrene motive i koji će nam vjerovati.
Takodje, trebamo češće sami sebi, u tom unutrašnjem dijalogu pred važnim odlukama, postaviti prava pitanja. Pitanje je ne samo šta želimo i hoćemo (o čemu mnogi naučavaju) već i zašto to hoćemo. To čini razliku medju nama. Ne samo naša dobra djela, lijepe riječi i ideje, već i naši motivi moraju biti ispravni. Zapitajmo se da li su naši motivi neki sebični ili u njima ima mjesta i za druge, neke nama bliske i drage ljude. Pa kad jednog dana razotkrijemo taj skriveni svijet, razumijećemo bolje sebe i ljude oko sebe.
I time dolazim do pravog odgovora i saznanja koji su moji pravi motivi. Šta je ono što me pokreće.
Lični motivi su sakriveni često i nama samima, a kamo li tudji motivi. Shvatam da u tom svjetu motiva leži cijela istina i prava slika stvari. Mi ne možemo na osnovu spoljnih manifestacija, ponašanja, dijela i riječi suditi o ljudima. Jer ne znamo šta se tačno dešava dok ne saznamo prave motive.
Može li neko da hrani siromašne, da obilazi sirote i liječi bolesne, a da su ipak njegovi motivi sebični i neiskreni. Zar nismo se nagledali humaniranih akcija u cilju proste reklame i popravljanja nečijeg imidža? Zar se nismo nagledali obilazaka običnih ljudi sa magrina u vrijeme izbora i političkih kampanja? Sve dok ne znamo prave motive, ne možemo suditi o ljudima.
Ali ono što je kvaka, što ne rijetko, čak veoma često stvarni motivi ostaju daleko od ljudskih domašaja i saznanja. Motive samo Bog zna i niko drugi! Taj unutrašnji svijet je sakriven u Bogu i svako djelo naše i tudje je prekriveno tim velom koje samo Bog proniče. A zato samo On može i da sudi. Drugi ne mogu suditi on nama, ni mi o njima, samo na osnovu onog što vidimo i čujemo.
Dobar sam jedan savjet primio na seminaru o liderima kad je ovo u pitanju. Taj predavac iz Amerike govorio o odredjenim fazama rasta mladih lidera. Onu posljednju je on nazvao faza značajnosti, u koji mnogi čak i ne udju. Ali to je onaj period kada naši životi dodju na taj nivo kad treba učiniti nešto što će prevazići vrijeme i okvire prosječnosti ili čak klasične uspješnosti ili bogastva. Postoji viši nivo od nivoa uspjeha. To je kada čovjek može da uradi nešto tako veliko i značajno što će proslaviti tog čovjeka i ostaviti vanvremenski trag u istoriji. Pitao sam ga u svojoj nekoj zatucanosti: Ali zar nije pogrešno imati tako ambiciozne želje, žudjeti za nekom slavom i sl? U našim crkvama nas uče skromnosti i malim stvarima. Željeti slavu i značajnost meni zvuči problematično?
Od tada sve manje se pravdam i objašnjavam ljudima. To mi je bila velika mana. Ceca me je često opominjala oko toga. Jer i mojim roditeljima i nekim važnim ljudima u mom životu, stalno sam pokušavao da objasnim svoje motive i zašto nešto radim. Da bi ih valjda uvjerio u ispravnost svojih motiva, šta li? Da me ne bi odbacili i osudili.
Ali to je pogrešan put. Oni koji vas vole oni će vam ukazati povjerenje. A oni koje vas ne vole i ne vole ono što radite, neće vjerovati pa ma koliko ih ubjedjivali i uvjeravali. Progoniće vas i nuditi dokaze u vašim riječima i vašim djelima za svoju osudu. Uostalom, tako su gonili i ovog doktora u Bjeguncu.
Ostaje nam samo da zadržimo fokus na svojoj viziji, da izdržimo tu borbu za istinu, dok ne svane jutro i dodju oni pravi ljudi u naš život, koji će spoznati naše iskrene motive i koji će nam vjerovati.
Takodje, trebamo češće sami sebi, u tom unutrašnjem dijalogu pred važnim odlukama, postaviti prava pitanja. Pitanje je ne samo šta želimo i hoćemo (o čemu mnogi naučavaju) već i zašto to hoćemo. To čini razliku medju nama. Ne samo naša dobra djela, lijepe riječi i ideje, već i naši motivi moraju biti ispravni. Zapitajmo se da li su naši motivi neki sebični ili u njima ima mjesta i za druge, neke nama bliske i drage ljude. Pa kad jednog dana razotkrijemo taj skriveni svijet, razumijećemo bolje sebe i ljude oko sebe.
opet sam se prepoznala... i sama primjecujem potrebu da se "pravdam" i "objasnjavam" kako bih pojasnila svoje motive i omogucila drugoj strani da razumije moje. a u stvari to uopste ne treba da radim i pocela sam sasvim planski da to izostavljam (i jos vrijedno radim na tome!). jer istina je: onome ko ti vjeruje objasnjenje ne treba, vjeruje ti. onome ko ti ne vjeruje, ni njemu objasnjenje ne treba, jer ce uvijek pronaci u tvojim rijecima neki "skriveni" motiv i nesto sto se "naslucuje" sto je obicno u stvari ono sto bi on u toj situaciji uradio. mnogo puta sam se u to uvjerila.
ОдговориИзбришиHvala Ljiljo. Imamo dosta toga zajedničkog. Bitno nam je misljenje drugih zato to radimo. Mislim, nije lose to, samo ako nas to ne zarobljava.
ОдговориИзбриши