Пређи на главни садржај

SJEME I TLO

Čitam jedan istorijski tekst o borbama Slovena i Vizintijskih plemane na ovim našim prostorima. Priča govori o dovitljivosti Slovena u jednoj bitci kod grada Topira, daleke 550te godine. Gdje su malobrojniji Sloveni podjelili se u dvije grupe, jedna veća od oko 2000 ratnika se sakrila u neke neravnine na zemlji, a druga od oko 1000 ratnika je izašla na bojno polje oko utvrdjenog grada. Kad su Skiti vidjeli malobrojnu Slovensku vojsku , izašli su iz zidina i upali u zamku. Sloveni su ih potpuno potukli. Zatim su osvojili grad. Pobili su sve muškarce, a žene i djecu su zarobili i odveli u roblje. Tako su u narednim decenijama i vjekovima, kontinuiranim borbama potpuno osvojili i zaposjeli veći dio Balkana, u kojem žive do današnjih dana.

Danas u razgovoru sa jednim dobrim prijateljem sam otkrio dvostruku suštinu borbe, odnosno ovih osvajanja. Jedna je fizička, a druga je duhovna. Na fizičkom planu, osvajači su svakako zainteresovani za zemlju, njihove utvdjene gradove a ponajviše za njene prirodne resurse i bogastvo. Ali da je samo to, oni bi sproveli potpuni genocid i pobili svo stanovništvo. Ne bi uništavali samo mušku populaciju, i to onaj dio muške populacije koji je polno zreo.

Bitka je zapravo oko "duhovnog plodnog tla", u ovoj priči to su utrobe ovog ženskog roblja. Koje će radjati djecu svojim osvajačima i napuniti zemlju tudjim narodom. Znači bitka je oko toga čije će sjeme pasti na tlo, njegov že biti i plod i naraštaj. Njegova će biti zemlja. Jedno carstvo vojuje na drugo, upravo na ovoj ravni - da uništi sjeme onog drugog, zatrti neprijateljsko sjeme i osvojiti plodno tle za svoje sjeme i svoje plodove.
Upravo kroz ovaj primjer vidimo osnovni nivoo duhovne borbe koji se vodi u svima nama koji vjeruju Bogu. Nijesu naši životi samo u pitanju, u smislu da li ćemo izgubiti život ili ne u toj borbi. Pitanje je čemu ili Kome ćemo posvetiti život. Borba se vodi na nivou ideja i riječi.
Pa zar se i politička borba takodje ne vodi na ovom planu. Politički subjekti nijesu fokusirani da ubijaju neistomišljenika i obične ljude, nego na potru ideologiju i političke ideje onog drugog koji uspjeva da dobije povjerenje većine naroda. Znači borba se svodi na uništavanje sjemena, i zadobijanje naših srca, kao plodnih tla za osjemenjivanje i radjanje plodova. Mi se svojem životu otvaramo za različite Riječi i ideje, koji su kao sjeme. Sa onim sa kime začnemo, donijećemo njegov plod. Plodovi Duha su mir, radost, ljubav i strpljenje. A možemo donijeti i zle plodove, kao sto je strah, zavisn, ponos i gorčinu. Jer naše duše su kao taj "ženski princip" koji je predmet zarobljavanja u cilju razmnožavanja i zauzimanja zemlje. Mi sa nekim moramo zatrudnijeti, na nama je šta ćemo izabrati u životu. Ali moramo biti svjesni, da stvarni predmet napada u našim životima nijesu zdravlje, materijalna dobra i neki društveni položaj, već naše ideje, uvjerenja i naši snovi! ako nam se uzmu snovi i ono u šta smo povjerovali, onda nam je uzeto sve! Vrlo brzo, oblast po oblast našeg života može biti porobljena. Postaćemo sluge onih kojemi smo predali svoje srce, za njihove snove i ambicije, a ne naše i ne Božije. Mi možemo sačuvati zdravlje, materijalnu sigurnost i društveno priznanje, za to nije mnogo zainteresovan naš neprijatelj, samo ako mu predamo svoje srce, nase snove i uvjerenja. Za to je zainteresovan osvajač i zato ulaže sve napore i pravi lukave zamke ne bili izmamio naše snove van zidina naše duše i uništio ih potpuno, kao u onoj prič sa početka ove priče. Ako nam unese sumnje, unese strah i brigu, vrlo brzo ćemo razmišljati o odustajanju i doživjeti poraz.
Zato čuvajmo, po cijenu svega drugog, svoja srca. Nipošto ne odrecimo se svoje vjere, već sanjajmo svoje snove i živimo svoje ideje. Tako ćemo sačuvati svoju dušu, kao plodno tle za Dobro sjeme, koje će donijeti Dobar i plemeniti rod!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski