понедељак, 23. април 2012.

SIRAK TUŽNI

Kao sto rekoh, prije nekoliko dana sam ušao u period preispitivanja. Pred nekom sam znacajnom odlukom vezano za moju službu. I već trenutak kasnije od momenta kad sam shvatio šta je to što ja želim i zašto to želim, javio se strah od neuspjeha. Oko mene sam vidio samo crnilo. Stanje neko veoma teško i beznadežno. Pitam se ima li podrške i saveznika? Ili bi moja odluka mogla da donese mnogo neprijatelja i to veoma moćnih? Šanse za uspjeh su minimalne, a gubitak naizgled veoma veliki. Predamnom je avantura i neizvjesnost, a iza mene je sigurnost. Osjećam se slabim i bespomoćnim.
Njegoš, mladi duhovni vodja jednog porodbljenog malog naroda, počinje svoje remek djelo, tužaljkom i jadikovkom Bogu. Jadikuje Vladika nad velikim zlom koje vidi oko sebe. Zlo se rasprostranilo, svuda je oko njega po svijetu ali i u njegovom rodu. Čini se silno i moćno, pa donosi beznadje, bol u stomaku i jezu kostima. Kao da je sam pakao razjapio čeljusti nad njim. A njegov narod i njegova sila, je tako mala i slaba, da izgleda kao slamčica medju vihorove. Usta gladna. Mišica slabašna. Saveznika niotkud. "Sirak tužni bez nidje nikoga."
I onda kao da vapi Bogu svome, ali odgovora niotkud. Šta činiti? Kao da svaki atom njegovoga bića pita: Ima li nade za slobodu? Ima li spasa za ovaj narod?
Gorski vijenac kao i svi psalmi, počinje isto ovako, tužaljkom. Jer svaki duhovni uvid, počinje sa uvidom o količini zla i njegovoj rasprostranjenosti. Gdje je put i izlaz?
Pročitah jedan citat iz neke knjige Fjodora M. Dostojevskog, na nekom velikom umjerničkom eksponatu ispred FDU na Knez Mihajlovoj ulici u Beogradu, sad dok smo tamo bili za uskršnje praznike. Ne izlazi mi iz glave. Smisla tog odlomka glasi: Ne govori koliko je zlo oko tebe, i koliko je bezakonje i bezbožnost u narodu. Ne žali se nad mrakom i beznadjem koje se nadvija nad tobom. Jer to je prijatelju SLABOST. Bolje preuzmi sav grijeh koji vidiš na sebe. Proglasi sebe odgovornim za sve zlo koje vidiš. Pa ćeš biti blizu spoznaje da zapravo i jesi kriv i da imaš odgovornost za to bezakonje i bezbožnost.
I zaista u prvi mah ovaj citat mi je toliko bio opor i besmislen, a sada razumijem šta je Dostojevski htio da kaže. Da ja a i ti prijatelju imamo odgovornost za ono što je oko nas. Da ne možemo se lagodno držati bedačenja, patetike i jadikovke. Da imamo odgovornost. A iz te spoznaje, proizaće i uvid šta je naša obaveza tj. šta treba uraditi.
Tako i Njegoš, početnu tužaljku Vladike, koji proklinje i dan kada se rodio i kad ga Turci ne smakoše jer su mogli, završava riječima koje ipak imaju drugu konotaciju, završava izrazom djavoljske nemoći i bijesa:"Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja..." I onda počinje čitava poema, o velikom ustanku naroda i velikoj pobjedi koju je izvojevao i dobio "vječni vjenac". Na spoznaji Vladike da nad nama, koji smo božiji narod, je skršena djavolska sila, počiva i ohrabrenje da je pobjeda moguća. Ta mračna sila koja možda vlada nad svima ali ne vlada nad nama! E upravo zato i Vuk Mandušić, vjerni ratnik i odani junak i ostale vojvode opisane u nastavku ovog remek djela, pronalaze u sebi hrabrosti da se odupru unutarnjoj slabosti i patetici i da ustanu i krenu u istorisjku borbu za slobodu svoga naroda.
Mi nemamo pravo na slabost!!!
To je rekla i jedna moja prijateljica sa FB povodom promocije moje knjige u Nikšiću: " Najgora je stvar kada dobri ljudi pomisle da su slabi!". Zaista nema ništa tužnije od tog. Mi nismo SIRAK TUŽNI! Mi moramo preuzeti odgovornost za svoj život, život svojih bližnjih i stanje u našoj životnoj sredini. Ne smijemo da patetišemo, već moramo da ustanemo i da se borimo. A Biblija, Gorski Vijenac i Dostojevski nas uče da je onda pobjeda moguća! Uz Božiju pomoć :)