уторак, 24. април 2012.

NEBO NEMA/IMA MILJENIKE

Sad za vikend osjećao sam neku uznemirenost i kao da mi je u grudima bilo tijesno. Bockalo me srce. Ležim na krevetu dnevne sobe sa tom nelagodom. I onda pozvah svog malog sina Danila, da dodje da legne pored mene na kauču. Bože, kako je on umiljato dijete. Legao je nekako na mom boku, stavimo mi glavu ispod pazuha, na grudi. Ja ga zagrlih. I već za par sekundi, sve ono ružno iz mojih grudi nestade. Zaista on je naš bensedinčić. Uvjek raspoložen da se pomazi, da te zagrli. Ima to nešto umirujuće u njemu, kad legneš pored njega kao da ti se duša leči.
Sjećam se kad je Ceca našla u biblija jedan stih i podvukla ga koji kaže: "Danilo mili čovječe...". E upravo taj stih odgovara opisu našeg istoimenog sinčića. Mili dječak!
Jednom je Ceca dok smo bili kod njenih svome bratu koji je bio uznemiren i iscrpljen od posla, rekla da legne pored Danila na pod dok je ovaj gledao crtani i da ga zagrli da vidi kako će da ga nemir prodje. Poslije par minuta, na Danilovim grudima, njegov ujko je gotovo zaspao sa osmjehom. Kao da je i on htio reći: "Danilo, mili čovječe..."

Ne znam koliko ko zna, da su Isusa pratile ogromne grupe sljedbenik i učenika. Na jednom mjestu se pominje brojaka od 4 i 5 hiljada. Ali od svih njih imao je njih 70toricu koji su u parovima po dvoje išli na zadatke, isceljivali su bolesne, nosili radosnu vijest i istjerivali demone. Ali od svih njih dvanaestorica su mu bili posebno bliski. To su bili njegovi najbliži saradnici, apostoli. Ali od svih apostola bilo je samo 3 učenika koji su bili najbliži Isusovi prijatelji, koje je vodio uvjek sa sobom na najosjetljivije zadatke, kad je vaskrsavao mrtve i sl. To su bili Petar, Jakov i Jovan. Pred ovom trojicom se preobrazio i vidjeli su ga u njegovoj slavi. Ali od ove trojice bio je jedan naročito povezan sa Isusom. To je bio Jovan bogoslov. Za njega su pričali da ga je Učitelj posebno volio. Ne najviše, već posebno. On je ležao Isusu na grudima. Kao moj Danilo. Mogao je slušati otkucaje srca njegovog Gospoda.
Da li nebo ima miljenike. Ja mislim da ne. Ali da postoji oni koji su Bogu posebno dragi kao Jovan, to svakako da. Jer i ja ne odvajam moju djecu. Emiliju volim bezgranično, kao i Danila. Prosto nema govora da nekog od njih dvoje favorizujem. Ali Danilo je drugačiji tip od Emilije. On prosto umije da ti se privije na grudi, da ti se ugnjijezdi ispod majice. Za njega ne postoje granice dokle je spreman da ide u svojoj bliskosti sa osobom koju voli. Kad on hoce da se mazi, nema odgovora ne. Nema odbacivanja, nema zastajkivanja i nesigurnosti!
Nažalost, ja nisam imao nakvu bliskost sa mojim roditeljima. I sad tek vidim, gledajući Danila, šta sam propustio i šta su oni propustili. Jer ta bliskost je isceljujuća. Oslobadjajuća.
Svi su mogli Isusu leći na grudima, kao što može i Emilija podjednako kao i Danilo, moje je krilo uvjek otvoreno za njih. Ali razlika je u nama. Mi imamo nesigurnosti i taj osjećaj odbačenosti. Bojimo se da pokažemo ljubav, da se predamo u potpunosti, da uživamo u svom Ocu na jedan takav neposredam i blizak način. Da mu se ugnjezdimo ispod majice, da mu čak i dosadimo sa nježnostima i maženjem. U toj bliskosti nema kalkulacija, nema moje-tvoje, nema skrivanja i mračnih tajni. Za tu bliskost potrebna je otvorenost srca, dječačka, spontana i čista. E ta blizina, donosi smirenje i bezbrižnost, donosi ispunjenost grudi užitkom i konačno, donosi radost i ljubav. I zato ne kaži: "Nebo ima miljenike!" Jer i tebe kao i mene Otac voli istom silovitom ljubavlju kao ja što volim svoju djecu. Izbor je na tebi ili meni, da li ćemo biti samo jedan od 5 hiljada, ili jedan od onih 70 čenika, ili ćemo biti medju 12 prijatelja ili ako otvorimo svoje srce do kraja, mi možemo imati to nešto posebno, intimno i fenomenalno sa Njim. Kao Jovan. Da Mu ležimo na grudima, osjetimo Njegovu toplinu, dok osluškujemo udisaje i lupanje srca i dok se mir spušta na nas, kao san na umorne oči. Mili čovječe :)