Пређи на главни садржај

MOGU TE BAR NOSITI

Juče se na televiziji davao i treći posljednji dio filma "Gospodari prstenova". Još uvjek mi odzvanja u ušima ona izjava malog hobita Sema, na kraju filma. Frodo je na izdisaju snaga, jer prsten (teret)koji nosi ga je totalno iscijedio. U njemu nestaje i zadnje kapljice snaga. Zatim pada gotovo mrtav, i to na samo par stotina metara od cilja. Na posljednjoj uzbrdici. Siroti Sem koji je dobio zapovjest da se ne odvaja od svog gospodara Froda, uzima Froda u naručje, pa ga stavlja na ramena kao ranjenika što se nosi i kaže: "Možda ne mogu nositi ovaj prsten (teret) umjesto tebe, ali zato MOGU NOSITI TEBE!".
Koliko ima simbolike u ovoj slici i riječi. To je ona prava slika šta treba da čine hrišćani jedan za drugog. Istina, mi ne možemo jedan umjesto drugog nositi teret i krst onog drugog. Da li je to neka služba, zadatak i odgovornost koju ta služba donosi, ja ne znam. Ne mogu na sebe uzeti brigu ili bolest koja te pritiska. Ne mogu uzeti na sebe sve ono što te snalazi na tvom životnom putu, ali mogu kao ovaj Sem uzeti TEBE i NOSITI TE u MOLITVI.

Apostol u svojim poslanicama kaže: "Mnogo može zastupnička molitva pravednika, ako je žarka!". To što ima neki pravednik koji moli za tebe, koji ti daje podršku - moralnu, materijalnu i svaku drugu - je zapravo najviše što neki čovjek može da učini za tebe i mene. Zastupati u molitvi za svog posrnulog brata, dizati ga i postojano stojati pred Bogom za njega, je najviše što se može preduzeti ili dati. Da se iznese onaj dio dionice puta koji taj opterećeni prijatelj sam ne bi mogao proći.
Avaj, možda je Bog upravo i stvorio takve "nemoguće" izazove pred nas, da ih jedan bez drugog ne bi mogli premostiti. Da bi nas ti "nemogući" djelovi puta upućivali jedan na drugoga, da ne bi živjeli samo za sebe u nekim sopstvenim snagama. Naprotiv, ovo ima smisla da bi živjeli u zajednici, u zavisnosti od Boga i od naših najbližih. Da bi se ispomagali, da bi se molili i zastupali drugog pred Bogom. U tome se vidi prijateljska i bratska ljubav. I onda da uspjeh bude zajednički, pa da radost bude potpuna za sve. Da dosegnemo neke ciljeve koji prevazilaze individualne domašaje i individualnu ljudsku snagu, kao i ovoj priči sa početka posta. Frodo je mogao da ispuni svoje poslanje jedino i samo u pratnji svog vjernog sluge i iskrenog prijatelja Sema. Uspjeh je bio onda zajednički, zato je Frodo na kraju filma dao Semu da ispiše i on svoj dio u knjizi koja je posvećena jednoj velikoj pobjedi koja je donjela spokoj i mir svim njihovim narodima.
Zato prijatelju kad vidiš da ti brat pada i posrće i da se kani potpuno odustati od svog životnog puta, ne možeš reći da ne znaš kako bi mu mogao pomoći u njegovim naporima. Ako i ne možeš nositi njegovo breme, "uzmi ga" u svojoj molitvi, podigni mu klonule ruke, zastupaj za njega pred Gospodom, prenesi ga u duhu na svojim ledjima preko duboke rijeke njegovih limita, na onu drugu stranu mogućnosti. Jer ovu dionicu pred kojom stoji može preći samo zbog tvojih žarkih molitvi, koje mogu MNOGO POMOĆI!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski