Пређи на главни садржај

DAN ZA DAN

Koliko sam puta, na mom poslu, u zadnjih nekoliko mjeseci pomislio na Mojsija i čuvenu priču o putovanj kroz pustinju. Kako li mu je bilo, mogu misliti! Biti vodja dvomilionskog konvoja, korz pustinju i to 40 godina. Što reče jedna moja koleginica prije neki dan: "Teško je biti gazda u siromašnoj kući!".
Stalno su mu prigovarali. A najbliži saradnici i rodbina su stalno mrmljala, a na kraju su podigli bunu protiv njega.
Ali Bog je providio potrebe za njih. Svako jutro je podala MANA. Ima dosta naučnih objasnjenja o porijeklu te hrane, koja je padala sa neba svako jutro. I trajala je samo jedan dan, sjutra bi se već ucrvljala. Od nje su se mogli praviti hlebići i različita jela. Bila je slatkastog ukusa, sličnog medu. U svakom slučaju bila je dovoljna za preživljavanje. Takodje Bog je obezbijedio vodu, tako da su našli u nekoliko navrata stijene iz kojih su tekli izvori da su mogli napojiti toliki narod sa sve stokom. Tu bi se ulogorili dok ne krenu dalje. Takodje u nekoliko narata su došle i prepelici pa su mogli jesti i mesa.
Ali mana je takodje i simbol jedne oskudne i jednolične hrane. Bila je povod velikih prigovaranja. Narod je čeznuo za lukom i lubenicama koje su nekad jeli u Egiptu. I rado bi se vratili mnogi, po cijenu da opet budu robovi. Zar ova priča ne sliči na ovo vrije velike ekonomske krize, kada bi se mnogi rado vratili nazad u komunizam i jednoumlje, zbog malo luka i lubenica koje su nekad imali, a danas ne.

Ali u toj priči o mani, ima jedna stvar koje sam postao svjestan više nego ikad. To je pitanje suštine (ne)sigurnosti. Jer svaki dan je bilo hrane samo za taj dan. Htjeli su imati zalihe, da ne brinu da li će i sjutra opet pasti mana ili neće. Kao što sam i ja svih ovih dana želio da dodju neke veće pare i da malo počinem. Ali ne, postoje periodi u kojima se učimo da nije sigurnost u zalihama, već je suština prave sigurnosti zapravo u pouzdanju u sjutrašnju Božiju milost. Taj život Dan za Dan, je jedno posebno iskustvo. Juče smo uspjeli da prebrodimo krizu, a onda dolazi novi dan, i opet stoji isti izazov. I onda opet borba i taman toliko uspjeha i milosti koliko je potrebno samo za ovaj dan. Sve u meni progovara: Bože, zašto nam ne pošalješ neku veću sumu, da sjutra ne moram da brinem kako ću sjutra i da se iznova borim. Oh, bar malo predaha, bar malo "sigurnosti".
A zapravo, u korjenu ovih misli i osjećanja, je jedna lažna sigurnost. Jer prava sigurnost je On, koji se pobrinuo juče, koji nam je i danas dao pobjedu, a ni sjutra nas neće ostaviti i iznevjeriti. Mana je simbol, svagdašnjeg hljeba. Te dnevne milosti, koja se obnavlja svaki dan iznova. Možda nije atraktivna, možda ne izgleda kao "luk i lubencie" koje smo nekad imali u prošlosti. Ali mi i dalje trajemo, postojimo, pobjedjujemo dan za danom. I hvala Bogu i za to. Onaj ko nas je izbavio iz šest nevolja, ni u sedmoj nas neće ostaviti! To je temelj sigurnosti, koju ne želim da prezrem, kao neki! Naprotiv, nastavljamo borbu DAN ZA DANOM do obećane zemlje!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski