Sjećam se kad smo se kao djeca, ja i Vuk igrali kod vodopada na Cijevni. Moj otac i stric su kupili na Kuće Rakića jedno manje imanje. Jednog dana trčali ka jednom našem tajnom skrovištu koje smo pronašli. To je bila jedna omanja pećina, sakrivena u utrobi tih stijena. Tu smo napravili neku kao kućicu sa stvarima. Sjećam se da smo pričali da bi u slučaju atomskog rata, a o tome se puno više govorilo nego sad, bi mi se sakrili u toj pećini. I tako, dok smo trčali preko onih stijena na obali Cijevne. Skakali sa jedne na drugu. Vuk je bio ispred mene, i taman kad je htio skočiti, ja sam ugledao ogromnu zmiju koja je sklupčana stajala u jednom proširenju u koji je Vuk htio da skoči. U zadnjem momentu sam ga uhvatio za majicu i snažno povukao nazad da ga zadržim od skoka i vrisnu "Zmija! Bježi!". Sjećam se da smo bezglavo trčali na plac kod roditelja, nevjerovatnim šprintom.
Kad sam već kod bjekstva, sjetih se još nečag, što je mnogo drastičniji primjer. Vuk je studirao u Prištini DIF. Živio je kod strica u Kosovu Polju. Tamo ga je i zateklo bombardovanje NATO pakta. Mi smo iz Podgorice sa strepnjom živjeli zbog njih. Jer ipak je tamo bilo mnogo žešće bombardovanje nego kod nas u Podgorici. I polovinom jula te 99te, je potpisan Kumanovki sporazum po kojem je trebalo da se Vojska povuče za 7 dana sa Kosova. A Vojska se povukla sa Kosova odmah za manje od 4 dana. A narod je ostao i tek kasnije krenuo za njima. I tog nekog zadnjeg dana, moj Stric sa Vukom i svoj tri sina i njihovim porodica krenuo je nekim tamićem. Kojeg ne znam otkud su nabavili. Neka krntija živa. U njega je moglo vrlo malo stvari da stane. I onda je nastao tajac. Nismo skoro ništa mogli saznati jer mobilna mreža nije radila. Prošli su Golgotu. Jer im je puka glavna osovina na tom kamiončiću od tereta. Pa su ga popravljali, pojma nemam kako i kod koga. Dok su zato vrijeme albanci psovali duž puta i pljuvali kolonu koja se micala. Jedva su živu glavu spasili. Javili su se tek poslije 22h negdje u blizini kraljeva kad su stigli.
Postoji vrijeme kada se treba bježati! Okrenuti se natrag i trčati iz sve snage. Nije uvjek samo fajt, vjera, upornost, istrajnost i sl. Iako izgleda da o tome pišem najviše. I jeste to uglavnom. Ali postoji vrijeme kad je sva mudrost u tome pobjeći!
U novom zavjetu sam bar na pet šest mjesta pročitao o Isusu da je pobjegao sa nekog mjesta gdje su ga pokušali uhvatiti i linčovati. Mnogi bi mogli reći: "Šta je? Gdje ti je sad tvoja vjera? Bog će te zaštiti ako si njegov, zašto onda bježiš? Ti siobična kukavica!"
E vidite, o tome želim danas da pišem. Nekad je sva vjera u tome da pobjegneš, da se skloniš, da se sakriješ! Jer i mogućnost bjegstva je takodje milost Božija! I tu nema govora o kukavičluku, tu se radi o mudrosti! Čovjek mora da zna kada je njegovo vrijeme i koje bitke nijesu njegove. Da zna se sakriti dok neko zlo ne mine, dok ne svane jutro i dodje naš čas za ulazak u borbu. Ali sad bježi prijatelju! Sačuvaj živu glavu, bez ikakvog srama!
Коментари
Постави коментар