Пређи на главни садржај

U TUDJIM CIPELAMA

Nevjerovatna je potreba ljudi da nas savjetuju kako da živimo svoje živote, kako da vaspitavamo svoju djecu, kako svoj brak da održavamo. Još kad nam popuju o stvarima za koje nikad nijesu imali hrabrosti da udju, to me posebno izbacuje iz takta.

Sjetih se one poznate priče o Davidu i Golijatu. Dvije vojske su stale na bojište i onda je ispred svih izšao Golijat, visine od 6 stopa, pravi džin da izaziva božiju vojsku. Psovao je i govorio da mu pošalju na megdan najboljeg vojnika, pa ko pobjedi da njegova vojska odnese pobjedu. I izraelci su imali svojeg džina, to je bio Saul, njihov kralj, koji je za glavu bio veći od svih u njegovoj vojsci. Ali Saul nije smio da izadje, već je ponudio svoju kcer i bogastvo onom ko se suprostavi ovom izazivaču. Ali niko nije imao hrabrosti. I onda je došao ovaj sedamnaestogodišnjak, da donese hrane i vode svojoj starijoj braći koja su bila u Saulovoj vojsci. Ovaj pobožni mladić David se prihvatio izazova, bez trunke premišljanja. Dovedoše ga pred Saula i kad ga ovaj vidje sitnog i nejakog već ga htjede odbiti. Ali nešto je bilo u glasu ovog momka, neka sigurnost, neka odlučnost, koja je ubjedila cara da prihvati da njihov izazivač bude ovaj klinac. David mu reče, da je kao pastir čuvajući i braneći svoje ovce, ubio jednom lava, a drugi put medvjeda, i da će bez problema ubiti ovog "bezbožnika".
I onda mu Saul poče davati svoj oklop, svoj mač i štit. I kada su to obukli Davidu, sve je na njemu visilo, mač mu je bio pretežak. I David odbi oružje Saulovo, reče da će mu biti dovoljna njegova praćka sa kojom je već sve bitke izvojevao. I tako i bješe. Jednim kamenom kojeg je pokupio hitajući na megdan, usmrtio je onog diva Golijata, koji je bio vojnik od malena i naoružan do zuba.
To je ono što želim reći, da ne možemo živjeti živote u "tudjim cipelama". Niti drugima nametati ono sa čim mi ratujemo i dobijamo bitke. Ne mogu ja svojoj ženi nametati standarde braka mojih roditelja. Ne mogu svojoj djeci nametati ono u šta ja vjerujem ili u šta je vjerovao moj otac, a kamo li ikome drugome. Svojim prijateljima ne mogu mudrovati kako će da rade svoje poslove. Niti mi znače tudji "mudri" prekori za ono u šta ja vjerujem i kako ja vodim svoje preduzeće ili gradim svoju kuću.
Ja sam do sada sa svojom "praćkom" ubio i lava i medvjeda, pa i smijem izaći pred golemog Golijata. Tudje mi "naoružanje" može samo visiti "kao piletu sise". Pa se pitam, što ti "divovi" i "kraljevi" koji mi nude svoje znanje i svoja uvjerenja, sami ne izadjoše pred ovog mog neprijatelja sve vrijeme. Što se ne prihvatiše izazova kojeg sam se ja prihvatio, pa da sprovode sami svoje taktike, a ne meni svoje jalove savjete.
Ja ne mogu hodati u tudjim cipelama, jer su mi neke tijesne da mi rane prave na nogama a neke mi prevelike da me sapliću dok spadaju.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski