Nevjerovatna je potreba ljudi da nas savjetuju kako da živimo svoje živote, kako da vaspitavamo svoju djecu, kako svoj brak da održavamo. Još kad nam popuju o stvarima za koje nikad nijesu imali hrabrosti da udju, to me posebno izbacuje iz takta.
Sjetih se one poznate priče o Davidu i Golijatu. Dvije vojske su stale na bojište i onda je ispred svih izšao Golijat, visine od 6 stopa, pravi džin da izaziva božiju vojsku. Psovao je i govorio da mu pošalju na megdan najboljeg vojnika, pa ko pobjedi da njegova vojska odnese pobjedu. I izraelci su imali svojeg džina, to je bio Saul, njihov kralj, koji je za glavu bio veći od svih u njegovoj vojsci. Ali Saul nije smio da izadje, već je ponudio svoju kcer i bogastvo onom ko se suprostavi ovom izazivaču. Ali niko nije imao hrabrosti. I onda je došao ovaj sedamnaestogodišnjak, da donese hrane i vode svojoj starijoj braći koja su bila u Saulovoj vojsci. Ovaj pobožni mladić David se prihvatio izazova, bez trunke premišljanja. Dovedoše ga pred Saula i kad ga ovaj vidje sitnog i nejakog već ga htjede odbiti. Ali nešto je bilo u glasu ovog momka, neka sigurnost, neka odlučnost, koja je ubjedila cara da prihvati da njihov izazivač bude ovaj klinac. David mu reče, da je kao pastir čuvajući i braneći svoje ovce, ubio jednom lava, a drugi put medvjeda, i da će bez problema ubiti ovog "bezbožnika".
I onda mu Saul poče davati svoj oklop, svoj mač i štit. I kada su to obukli Davidu, sve je na njemu visilo, mač mu je bio pretežak. I David odbi oružje Saulovo, reče da će mu biti dovoljna njegova praćka sa kojom je već sve bitke izvojevao. I tako i bješe. Jednim kamenom kojeg je pokupio hitajući na megdan, usmrtio je onog diva Golijata, koji je bio vojnik od malena i naoružan do zuba.
To je ono što želim reći, da ne možemo živjeti živote u "tudjim cipelama". Niti drugima nametati ono sa čim mi ratujemo i dobijamo bitke. Ne mogu ja svojoj ženi nametati standarde braka mojih roditelja. Ne mogu svojoj djeci nametati ono u šta ja vjerujem ili u šta je vjerovao moj otac, a kamo li ikome drugome. Svojim prijateljima ne mogu mudrovati kako će da rade svoje poslove. Niti mi znače tudji "mudri" prekori za ono u šta ja vjerujem i kako ja vodim svoje preduzeće ili gradim svoju kuću.
Ja sam do sada sa svojom "praćkom" ubio i lava i medvjeda, pa i smijem izaći pred golemog Golijata. Tudje mi "naoružanje" može samo visiti "kao piletu sise". Pa se pitam, što ti "divovi" i "kraljevi" koji mi nude svoje znanje i svoja uvjerenja, sami ne izadjoše pred ovog mog neprijatelja sve vrijeme. Što se ne prihvatiše izazova kojeg sam se ja prihvatio, pa da sprovode sami svoje taktike, a ne meni svoje jalove savjete.
Ja ne mogu hodati u tudjim cipelama, jer su mi neke tijesne da mi rane prave na nogama a neke mi prevelike da me sapliću dok spadaju.
I onda mu Saul poče davati svoj oklop, svoj mač i štit. I kada su to obukli Davidu, sve je na njemu visilo, mač mu je bio pretežak. I David odbi oružje Saulovo, reče da će mu biti dovoljna njegova praćka sa kojom je već sve bitke izvojevao. I tako i bješe. Jednim kamenom kojeg je pokupio hitajući na megdan, usmrtio je onog diva Golijata, koji je bio vojnik od malena i naoružan do zuba.
To je ono što želim reći, da ne možemo živjeti živote u "tudjim cipelama". Niti drugima nametati ono sa čim mi ratujemo i dobijamo bitke. Ne mogu ja svojoj ženi nametati standarde braka mojih roditelja. Ne mogu svojoj djeci nametati ono u šta ja vjerujem ili u šta je vjerovao moj otac, a kamo li ikome drugome. Svojim prijateljima ne mogu mudrovati kako će da rade svoje poslove. Niti mi znače tudji "mudri" prekori za ono u šta ja vjerujem i kako ja vodim svoje preduzeće ili gradim svoju kuću.
Ja ne mogu hodati u tudjim cipelama, jer su mi neke tijesne da mi rane prave na nogama a neke mi prevelike da me sapliću dok spadaju.
Коментари
Постави коментар